>

novosti logo

Društvo Društvo

Praonica zlikovaca

Hrvatski sudovi dosad su rehabilitirali šest osoba osuđenih za ratne zločine nakon sloma NDH: nadbiskupa Stepinca, Paraginog djeda Arsena Pozaića, pravnika Niku Ljubića, trgovca Jurja Ostermana, vukovarskog podžupana u NDH Luku Aždajića, pa čak i urednika ustaških listova Hrvatski narod i Spremnost Tiasa Mortigjiju. U pet slučajeva DORH se nije ni žalio

Aktivno ustaštvo, pripadanje neprijateljskim formacijama, pokretanje masovnog odvođenja u logore, mučenja i ubijanja stanovništva te agitacija i propaganda s ciljem istrebljenja Židova i Srba, kaznena su djela zbog kojih je u lipnju 1945. osuđen Arsen Pozaić. Kako se navodi u presudi zagrebačkog Vojnog suda, taj ustaški liječnik i jedan od trojice potpisnika pisma Hitleru, kojim su ga 1940. pozvali da osnuje hrvatsku državu, priznao je sva nedjela koja su mu stavljena na teret. Štoviše, na saslušanju je izjavio da je krajem 1941. stupio u Ustaški pokret jer je ‘kao Frankovac smatrao da mora dati svoj udio za ostvarenje NDH’, kao i da je imao ‘svetu dužnost da ako primijeti i sazna za nekoga koji govori protiv države ili poretka istog odmah uhapsi ili prijavi’.

Sve to 60 godina kasnije nije spriječilo hrvatsko pravosuđe da poništi presudu jugoslavenskog suda kojom je Pozaić kao narodni neprijatelj i ratni zločinac osuđen na smrt vješanjem. To je na zahtjev Dobroslava Parage, Pozaićeva unuka, osnivača HSP-a i prvog zapovjednika HOS-a, u listopadu 2002. učinio Županijski sud u Zagrebu. Nakon žalbe Županijskog odvjetništva, prvostupanjsku presudu u ožujku 2004. potvrdio je Vrhovni sud. Pored toga što su doveli u pitanje vjerodostojnost Pozaićeva priznanja ‘zbog toga što ono nije provjereno nijednim drugim dokazom’, oba su suda zbog nedostupnosti propagandnih radova na temelju kojih je 1945. osuđen, kao valjani dokaz prihvatili njegove druge tekstove koji su im ‘po tematici slični’, a iz kojih ‘ne proizlazi da je autor raspirivao nacionalnu i rasnu mržnju’.

Sudovi u Zagrebu, Splitu i Zadru izvršili su revizije iako Zakon o kaznenom postupku propisuje da će se revizija odbiti ako sudsko vijeće utvrdi da je podnesena protiv presude za ratni zločin

Kako Novosti doznaju, Paragin zahtjev za revizijom presude iz vremena Jugoslavije jedan je od njih ukupno 88, koliko ih je do ljeta 2018. pred hrvatskim sudovima okončano pravomoćnim presudama i rješenjima. Uvidom u odluke, koje je donijelo 13 različitih županijskih sudova, ustanovili smo da je 45 zahtjeva prihvaćeno u cijelosti, dva djelomično, a da je 41 odbijen.

Najveći broj njih odnosi se na presude koje su zbog različitih oblika suradnje pojedinaca s ustaškim, četničkim, nacističkim i fašističkim snagama donesene neposredno nakon sloma NDH. Tek manji broj zahtjeva tiče se poslijeratne ustaške emigracije, ‘ibeovaca’ koji su bili zatočeni na Golom otoku i ostalih koji su na različite načine prosvjedovali protiv Titove vladavine. Ono što je gotovo svim osuđenima zajedničko je da su bili vlasnici vrijednih nekretnina, koje su im jugoslavenske vlasti po izricanju osuđujućih presuda konfiscirale u korist države. Sada njihovi nasljednici, a o čemu će biti riječ u narednom broju Novosti, pokušavaju ostvariti pravo na povrat oduzetih stanova, kuća, poduzeća, tvornica, hotela i hidroelektrana.

Prvi korak u tom postupku je podnošenje zahtjeva za revizijom, pravnog lijeka uvedenog u hrvatsko pravosuđe 1998., odnosno stupanjem na snagu nove verzije Zakona o kaznenom postupku. Kako se njime propisuje, poništenje osuđujuće odluke mogu zatražiti osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili u procesima u kojima je došlo do zlouporabe političke moći, tj. ako su pritom kršena međunarodno priznata načela pravne države i demokratskog društva ili ako osuda proturječi javnom poretku RH. U slučaju da je osuđena osoba umrla, reviziju mogu zatražiti njeni nasljednici, a ako su oni nepoznati, to mogu učiniti ‘udruge za zaštitu ljudskih prava’. Upravo je takav bio slučaj s presudom Filipu Lukasu, nekadašnjem predsjedniku Matice hrvatske te gorljivom zagovaratelju Ante Pavelića i ustaškog režima, koja je prošlog ljeta poništena na zahtjev udruge U ime obitelji Željke Markić.

Iako se Zakonom o kaznenom postupku propisuje da će se revizija odbiti kao neosnovana ako sudsko vijeće utvrdi da je ona podnesena protiv presude za ratni zločin ili druga kaznena djela čijim je počinjenjem došlo do gubitka života, teške ozlijede ili stjecanja protupravne imovinske koristi, odluke koje posjeduju Novosti dokazuju da su pored Pozaića hrvatski sudovi rehabilitirali još pet osoba koje su nakon sloma NDH osuđene za ratne zločine.

Najpoznatiji je slučaj nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg su komunističke vlasti 1946. osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Na zahtjev njegovog nećaka Borisa Stepinca Vijeće zagrebačkog Županijskog suda na čelu s Ivanom Turudićem u srpnju 2016., i to u samo pet radnih dana, privelo je kraju postupak, čiji spis sadrži gotovo četiri tisuće stranica. Revizijom, koja je izazvala podijeljene reakcije u javnosti, u cijelosti je poništena presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske. Njome je zagrebački nadbiskup, između ostalog, bio osuđen zbog toga što je ‘pod rukovodstvom odbora trojice, kojem je on bio na čelu, vršeno prisilno prevođenje Srba na katoličku vjeru’. Iako se takva kvalifikacija prema jugoslavenskom Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države smatrala ratnim zločinom, u presudi koju potpisuje Turudić navodi se da ‘prinudno prevođenje na drugu vjeru nije taksativno propisano kao modalitet počinjenja ratnog zločina u važećem Kaznenom zakonu ili drugog djela koje je RH dužna progoniti po pravilima međunarodnog prava’.

Gotovo identično obrazloženje navodi se u presudi iz veljače 2003., kojom je Županijski sud u Zagrebu poništio presudu zagrebačkog Okružnog suda iz 1947. Njome je Tias Mortigjija, ustaški satnik i novinar, osuđen na smrt strijeljanjem. Mortigjiju su jugoslavenske vlasti proglasile ratnim zločincem jer je kao urednik dnevnika Hrvatski narod i tjednika Spremnost bio zaslužan za objavu huškačkih tekstova, kao što su ‘Protiv Židova treba poduzeti najstrože mjere’ ili ‘Unatoč zabrani, Židovi se još uvijek kupaju u Savi’.

Međutim, Vijeće Županijskog suda izvršilo je uvid isključivo u članke koje je potpisao Mortigjija i zaključilo kako njima nije ‘podstrekavano na izvršenje ubojstava, osuđivanje na smrtne kazne, hapšenja, mučenja, prisilno iseljavanje i odvođenje u konc-logore’. ‘Do presude je došlo zloupotrebom političke moći u ozračju nedemokratske jugokomunističke ideologije, koja je kažnjavala svakog koji se nije slagao s tadašnjim režimom’, navodi se u presudi iz 2003. koju potpisuje Erna Dražančić, predsjednica sudskog vijeća u kojem su još bili Ivan Turudić i Vladimir Pavleković.

Isti sud u proljeće 2012. poništio je presudu Vojnog suda Vojne oblasti Vojvodine za Srem iz svibnja 1945., kojom je Luka Aždajić, podžupan Velike župe Vuka u Vukovaru od 1941. do 1944., kao ratni zločinac i narodni neprijatelj osuđen na smrt strijeljanjem jer je ‘dobrovoljno stao na stranu NDH te je kao funkcioner za vrijeme okupacije obavljao razne poslove iz svog djelokruga i naređenja MUP-a iz Zagreba’. Inkriminirano mu je i da je u istom svojstvu 29. ožujka 1942. u selu Pačetinu bio prisutan prevođenju pravoslavnih vjernika u katoličku vjeru, a teretilo ga se i da je za vrijeme okupacije potpisivao razna naređenja i okružnice koje su stizale od ustaških ministara.

U drugostupanjskoj presudi Višeg vojnog suda Jugoslavenske armije iz lipnja 1945., koju je Županijski sud također poništio, utvrđeno je da je Aždajić ‘u prvo vrijeme svoju dužnost podžupana vršio revnosno, međutim, poslije se promijenio i pomagao Srbima te se nije slagao s radom i postupcima svojih pretpostavljenih zbog čega je premješten iz Vukovara u Osijek’. Tada mu je smrtna kazna preinačena u ‘kaznu lišenje slobode s prinudnim radom u trajanju od deset godina s gubitkom političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju kuće u Zagrebu’. Kao u slučajevima Stepinca i Mortigije, zagrebački ŽDO se nije žalio ni na ovu presudu.

Presude ratnim zločincima, također bez uložene žalbe nadležnih ŽDO-ova, poništili su i županijski sudovi u Splitu i Zadru. Prvi je 20. travnja 2005. u cijelosti prihvatio reviziju osude iz studenoga 1944., kojom je pravnik i vlasnik brojnih nekretnina u Hrvatskoj i BiH, Niko Ljubić, osuđen na ‘kaznu smrti strijeljanjem, gubitak časnih prava i konfiskaciju imovine’. Iako navedenu ‘osudu’ nije pronašao u pisanom obliku, splitski Županijski sud zaključio je da postupak koji joj je prethodio ‘predstavlja kršenje međunarodno priznatog načela prava na pošteno suđenje te se ima smatrati zlouporabom političke moći’. Naime, Ljubić, kojeg se u poslijeratnoj literaturi spominje kao suradnika fašističkih i četničkih snaga, zajedno s još 24 narodna neprijatelja i ratna zločinca po kratkom je postupku, neposredno nakon hapšenja, strijeljan na splitskom groblju Lovrinac.

Sudsko vijeće pod predsjedanjem Željka Horvatovića odbilo je rehabilitirati zapovjednika Zračnih snaga NDH Vladimira Krena ističući njegov visoki položaj u fašističkoj državi

Slična je bila sudbina Jurja Đukice Ostermana, trgovca iz Gračaca, kojem su partizani presudili 17. kolovoza 1945. Na zahtjev njegovog sina Županijski sud u Zadru u svibnju 2014. u cijelosti je poništio izreke presude Vojnog suda XI. Korpusne vojne oblasti Jugoslavenske armije, kojom je Osterman proglašen narodnim neprijateljem i ratnim zločincem. Novosti su u Gračacu doznale da se o Ostermanu pričalo kao o čovjeku koji je ustaškim vlastima pomagao u hapšenju lokalnih Srba i partizana, ali pisani trag presude u njegovom slučaju također ne postoji.

No zadarski sud je za ilustraciju uzeo knjigu ‘Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e’, koju pored pravnika Ivana Pažanina potpisuje povjesničarka Blanka Matković, javnosti poznatija kao autorica revizionističkih radova o ‘poratnom logoru u Jasenovcu’. Sud je uz pomoć knjige izveo zaključak da je ‘stanje u bivšoj Jugoslaviji u vremenu donošenja presuda koje se aktualno poništavaju bilo takvo da su suđenja održavana kroz jedno ročište, u jednom danu, u pravilu bez izvođenja dokaza, s izuzetkom sumarne obrane optužene osobe’.

Među odbijenim zahtjevima za revizijom, koji u najvećem broju nisu usvojeni zbog različitih propusta podnositelja, kao što su neposjedovanje pravomoćno osuđujuće presude, dokaza o nasljedstvu ili protoka roka za podnošenje zahtjeva, nalaze se dva koje su županijski sudovi eksplicitno odbili jer se odnose na ratne zločince.

Prvi je to učinio Županijski sud u Zagrebu, koji je u srpnju 2011. kao neosnovanu odbio reviziju protiv presude Okružnog suda za Grad Zagreb iz 1948. Njome je Vladimir Kren, odlikovan od Pavelića i Hitlera, proglašen krivim jer je kao zapovjednik Zračnih snaga NDH radio kao ‘podstrekač, organizator, naredbodavac i neposredni izvršilac masovnih ubojstava i terora, osuđivanja, prisilne mobilizacije, sprovođenja u drugu vjeru, paljevina i uništavanja, bombardiranja naselja i prisilnog iseljavanja stanovništva’, zbog čega je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak svih građanskih prava te konfiskaciju cjelokupne imovine.

Sud nije uvažio tvrdnju Jasne Mieržvinski, Krenove unuke, koja je u zahtjevu navela da su u postupku iz 1948. kršena međunarodno priznata načela pravne države. ‘Naprotiv, položaj osuđenog u vojsci NDH, zatim karakter ove državne tvorevine kao i ciljevi koje su strukture vlasti kroz vojni aparat nastojale postići, u savezu i pod patronatom imperijalističkih sila Njemačke i Italije, nedvojbeno upućuju da je isti počinio kaznena djela ratnog zločina za koje je RH dužna progoniti po pravilima međunarodnog prava’, zaključilo je sudsko vijeće kojim je predsjedao Željko Horvatović. Pored toga što je potvrdilo da je Kren osobno izdavao zapovijedi da se bombardiraju mjesta u kojima žive civili i likvidiraju ratni zarobljenici, sud je u rješenju naveo da se NDH prija svega temeljila na ‘fašističkim postavkama i reakcionarnom režimu’.

Nakon žalbe nasljednice, Vrhovni sud je dao za pravo zagrebačkom Županijskom sudu, čime je rješenje u lipnju 2013. postalo pravomoćno. Isto je postupio u siječnju 2015., kada je potvrdio presudu Županijskog suda u Bjelovaru, koji je odbio reviziju T. K., unuka ratnog zločinca J. K. iz Daruvara. Kako se navodi u anonimiziranoj presudi, J. K. je po završetku Drugog svjetskog rata proglašen krivim jer je ‘za vrijeme okupacije radio kao organizator, naredbodavac i pomagač prilikom masovnog hapšenja i prisilnog iseljavanja stanovništva Jugoslavije’ te jer je ‘prihvatio službu u neprijateljskoj vojsci i sudjelovao u ratu kao borac protiv svoje domovine’. Budući da je bjelovarski sud zaključio da te kvalifikacije i danas odgovaraju kaznenom djelu ratnog zločina, njegovi nasljednici neće moći ostvariti pravo vlasništva nad konfisciranom imovinom.

S druge strane, spomenuta obitelj Osterman trenutno privodi kraju proces denacionalizacije veće nekretnine u širem centru Gračaca. To prije svega mogu zahvaliti vijeću Županijskog suda u Zadru na čelu s Enkom Moković, koje je zaključilo da je njihov predak osuđen ‘uslijed zlouporabe političke moći koja je postojala u notornim povijesnim prilikama’.

Drugi dio feljtona je na ovom linku.

1/4