>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Glazba

Najbolji albumi svjetske muzičke scene iz prve polovice 2019. godine u izboru našeg stalnog gostujućeg kritičara, od repa i hip hopa preko indie rocka do afroameričkog umjetničkog izričaja

Freddie Gibbs & Madlib: Bandana (ESGN/RCA)

Drugi album repersko-producentskog dvojca nastavlja tamo gdje su stali s debijem ‘Pinata’, vrlo često spominjanim kao jedan od najboljih hip-hop albuma ovog desetljeća. Slojeviti, detaljni gangasta rap ovog albuma uzima prethodnika kao početnu točku i dodaje mu novu razinu pripovjedačke i instrumentalne ambicije. Na papiru Gibbs, čiji je ulični stil formiran na samom kraju bling ere, ne može biti udaljeniji od instrumentalne boom bap psihodelije utemeljene na obilnoj i inovativnoj upotrebi samplova po kojoj je Madlib najpoznatiji. No najčudnije kombinacije su nekad najbolje pa Freddie, koji je u posljednjih petnaestak godina objavio otprilike isti broj samostalnih i suradničkih projekata, zvuči nikad bolje preko Madlibovih iskrivljenih, često izrazito sinkopiranih i šuškavih instrumentala. Njegov portret sitnog uličnog gangstera, iznesen uz egzistencijalističku posvećenost naizgled nebitnim svakodnevnim detaljima i arsenal raznolikih flowova, pojačan je do kraja filmičnošću i afrocentričnom euforijom Madlibovih produkcija. Njihova pak organska kvaliteta ne može biti dalje od ustajalog, gotovo tvornički preciznog trap trenda koji dominira žanrom posljednjih desetak godina.

Kate Tempest: The Book of Traps and Lessons (American Recordings)

Britanska pjesnikinja, reperica i spoken word izvođačica Kate Tempest došla je do trećeg albuma. Nakon dva hvaljena, za Mercury nominirana ostvarenja i nedavno objavljenog prvog romana, Tempest i stalni suradnik, producent i multiinstrumentalist Dan Carey, odlučili su se za blagu promjenu smjera. ‘The Book of Traps and Lessons’ snimljen je u Kaliforniji s Rickom Rubinom kao izvršnim producentom. Rubin je uigrani dvojac potaknuo da ogole zvučnu sliku pa umjesto postklupske elektronike ranijih albuma dominiraju suptilni, eklektični instrumentali povremeno vrlo nalik na filmsku glazbu, koji vjerno slijede i podebljavaju narativ. Pjesme se pretaču iz jedne u drugu bez najave, efektne rečenice nasumično zamjenjuju refrene, a emotivna, nadahnuta izvedba drži pažnju slušatelja. Tempest također smanjuje udjel opservacija urbanog života dominantnih na ranijim ostvarenjima. Umjesto toga bira manje grozničav izričaj unutar kojeg se osobno i političko miješaju u nepredvidljivim omjerima, čime se samo pojačava dojam njezinih riječi. Netipično strukturiran i iznimno verbozan, ‘The Book of Traps and Lessons’ sigurno nije album za svakoga, ali oni kojima se da slušati pjesme koje sadrže dovoljno teksta za jedno solidno poglavlje romana, bit će itekako bogato nagrađeni.

Jamila Woods: Legacy! Legacy! (JagJaguwar)

Čikaška kantautorica i pjesnikinja Jamila Woods na svom izvrsnom drugom albumu pokušava kroz osobnu prizmu sagledati stotinjak godina afroameričkog umjetničkog izričaja. Ambiciozna je to samonametnuta zadaća, ali je Woods, koja je puno bliža ekscentričnoj, eklektičnoj soul energiji Erykah Badu nego aktivističkom glamuru Beyonce, odrađuje s nepretencioznom lakoćom koja cijelom projektu, uz svu kontekstualnu težinu, daje i šarm zabavnog ljetnog ostvarenja. Kao dio labavo povezanih čikaških soul/RnB/hip-hop glazbenika poput Chancea the Rappera, Noname, Sabe ili Nica Segala, Woods ovdje ide korak dalje u istraživanju afroameričkog identiteta u odnosu na također sjajan debi ‘Heavn’, koncipirajući album kao posvetu crnim umjetnicima iz različitih disciplina. Woods se spretno referira na stvaralaštvo i život osoba po kojima pjesme nose ime. Pritom ne moralizira niti dijeli zakašnjele lekcije iz povijesti, već koristi biografije i djela ljudi poput Milesa Davisa, Jamesa Baldwina ili Octavije Butler kako bi isplela mrežu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zajednice kojoj pripada. Uspjehu ambicioznog koncepta doprinosi i to što su pjesme fokusirane i konkretne, bez obzira na to što se oslanjaju prije svega na sinkopiranu instrumentalizaciju koja ih čini manje uhvatljivima, ali samim time pogodnim za višestruka slušanja.

Slowthai: Nothing Great About Britain (Method Records)

Nisam siguran je li Tyron Kaymone Frampton, 24-godišnjak iz Northamptona poznatiji kao Slowthai, svoj debi namjerno zamislio tako da reflektira kaos u kojem se zatekla post-Brexit Britanija, ali to mu je definitivno uspjelo. ‘Nothing Great About Britain’ jedno je od najuzbudljivijih izdanja britanskog hip-hopa od početka nultih. Album pršti pankerskom energijom i spaja niz ponosnih britanskih ‘nižeklasnih’ glazbenih tradicija, od očitih uzora poput The Streets, Dizzeeja Rascala, JME-ja i Skepte do kontekstualnih utjecaja Sex Pistolsa, The Clash, The Specials, The Prodigy i Blura. Vješto i nepretenciozno spajajući društveni i politički trenutak s vlastitom biografijom, Slowthai isporučuje polusatni album (ni bonus disk s ranije objavljenim pjesmama nije za baciti) lišen praznog hoda. Istodobno je prepun sarkazma, cinizma, osjećaja poraženosti i ljudskosti teško zamislive u prekooceanskoj sceni u pravilu posvećenoj vječnom reinterpretiranju aspiracijskih aspekata poput slave i uspjeha, a ne bilježenju onoga što se trenutno događa. U tom je smislu ‘Nothing Great About Britain’ osobni iskaz kolektivnog beznađa i odrastanja duboko ispod površine visoke politike i monarhijskog nasljeđa, ali i nagovještaja urbane svijesti koja nije nestala unatoč desetljećima sustavnog rada na njezinom anesteziranju.

Better Oblivion Community Center: Better Oblivion Community Center (Dead Oceans)

Phoebe Bridgers i Conor Oberst otvaraju svoj kolaboracijski album sjajnom ‘Didn’t Know What I Was in For’, pjesmom koja u četiri minute uspijeva ugurati zasićenost modernom tehnologijom, suvremenim načinom života i bespomoćnost oko naizgled beskonačnih humanitarnih kriza. Pritom ne djeluju kao pretenciozni propovijedači nekog indie rock Live Aida, nego obični ljudi uhvaćeni u apsolutnoj informacijskoj i svakoj drugoj zasićenosti. Baš zbog te suptilne izvođačke i ljudske nervoze Better Oblivion Community Center ne predstavljaju klasični muško-ženski duet. Pjesme posjeduju spontanost i šlampavost kakva dolikuje klasičnim folkom inspiriranom indie rocku, a slatkoća načelno rezervirana za ovakve projekte vidljivo proizlazi iz autorske potrebe, a ne lijepo složenih harmonija. Prepun širokih i jednostavnih zvukovnih poteza koji zbog te otvorenosti i spontanosti zvuče iznimno iskreno čak i kad se nađu unutar standardnih kantautorskih konvencija, Better Oblivion Community Center produkt je dvoje kantautora koji su unatoč velikoj razlici u iskustvu dokazali da su puno kompatibilniji nego što bi se na prvi pogled reklo.

1/5