Anne Carson, Vježba zvana Albertina (s engleskoga preveo Miroslav Kirin, Kulturtreger i Multimedijalni institut, 2019.)

Poveliki bi prostor zahtijevao odgovor na pitanje – za čitaoca zapravo nevažno – možemo li ‘Vježbu’ svrstati pod pjesničke knjige? Ista dilema vrijedi i za neke duge naslove kanadske autorice Anne Carson, jedne od najuzbudljivijih suvremenih pjesnikinja, čija svaka knjiga predstavlja jedan od onih ‘malenih događaja s velikim D’. Carson je ‘učena pjesnikinja’ rafiniranog stila i pomno razrađenoga koncepta, koji se nerijetko proteže i do oblikovne razine – svojevrsne knjige-objekta. Visoka konceptualizacija te dojam istovremeno fragmentarne rasutosti i čvrste uvezanosti cjeline odlikuju i ‘Albertinu’ – lirsku hermeneutiku istoimenog lika iz Proustovog magnum opusa, divno nepretencioznu odiseju tekstom i kontekstom, ispisanu u formi bilješke. Carson je i ranije objavljivana na našem jeziku (novosadsko i kraljevačko izdanje), a precizan Kirinov prijevod je, koliko mi je poznato, prvi zagrebački. Sve u svemu: prvorazredna poezija, iako sasvim moguće uopće nije riječ o pjesmama

Srečko Kosovel, Integrali (sa slovenskog preveo Josip Osti, MeandarMedia, 2019.)

Novi prijevod knjige čiju vrijednost je teško moguće precijeniti: posthumno, četrdesetak godina nakon pjesnikove smrti (a umro je 1926., u 22. godini) prvi put objavljene zbirke tekstova iz njegovog konstruktivističkog perioda. Kosovel, jedan od onih nekoliko razornih meteorita evropske moderne lirike, započeo je simbolističkim stihovima uronjenim u melankoliju i svedeni pejzaž rodnog mu Krasa, da bi se brzo zainteresirao za rizičnije, prevrednujuće prosedee; ideju pjesničke, ali i društvene revolucije. Njegov se izraz i dalje, sto godina nakon smrti, doima neokrnjeno suvremenim, a manje-više nepromijenjenim ostale su i glavne mete njegove kritike. Novi prijevod je svakako pozdraviti, jer je onaj Ane Marije Kobal (iz 1981., također dobar) u međuvremenu postao teško dostupan, dok su prijevodi Radoslava Dabe mjestimice bili nezadovoljavajući. Kosovela, jasno, uz minimalni napor možete čitati i u originalu.

Aleš Debeljak, Kako postati čovjek (sa slovenskog preveo Edo Fičor, Fraktura 2019.)

Za tekstove iz posljednje knjige Aleša Debeljaka – jednog od najznačajnijih postjugoslavenskih intelektualaca, pisca izuzetno širokog spektra koji je kao čovjek i javna figura i sam bio nekom vrstom balkanskog brvna iz naslova jedne od njegovih, i u nas prevedenih knjiga – vrijedi slična žanrovska neukalupljivost kao i u slučaju Carsonove. U pitanju je lična inačica dječje enciklopedije; kompendij odrastanja, zgusnuti imaginarij jednog izgubljenog vremena i tim vremenom rasute izgubljene generacije, one rođene i odrasle u jednoj u međuvremenu rasturenoj, temeljito zanijekanoj zemlji. Ovi abecedno ustrojeni mikroeseji, memoarske razglednice, svakako ne pripadaju u klasičnu pjesničku nišu, ali Aleš je prvenstveno bio pjesnik, i to je iz ovih zapisa, čiji ton nosi potpis prerušene, prigušene elegije, također očito. Ova knjiga mogla bi nositi jednako naslov njegove sada već davne pjesničke uspješnice: ‘Rječnik tišine’.