>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pripovjedači Rede i Soriano

Vladimir Beara sluša, sjedi na stolici i kaže mi: ‘Čuj, to je bilo ovako!’ I iz toga sjedenja, iz stolice na kojoj sjedi, izvije se i poleti preko mene živoga i preko onoga živoga kaktusa do pod plafon, i padne u onaj onamo ćošak

Pripovijedanje je, kao i svaka umjetnost, igranje dušama drugih. I pripovijedanje usmeno i pripovijedanje pismeno. A ima pripovjedačkih prizora koji toliko među sobom sliče da se čine kako se ponavljaju, a desili su se posve nezavisno jedan od drugoga, i njihovi se pričaoci niti poznaju niti znaju za priče onoga drugog, čak jedan za drugoga nisu nikada ni čuli, ti čuvari stvari od zaborava. Sve je to tako i još više nego tako, a igranje dušom je takvo da sličnost priča pojačava igru. Imam za to primjer u čiju zanimljivost ne bi trebalo da ima sumnje.

Miroslav Rede, igrač Partizana pedesetih godina, pa Dinama i Lokomotive šezdesetih, pa novinar sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih i onih kasnijih, pripovijeda ovo što slijedi.

Dakle ovako, kao komentator Sportskih novosti bio sam se nekako izborio da se u jesen 1989. Vladimiru Beari ipak dodijeli Kristalna vaza Sportskih novosti. Kažem ipak i kažem nekako, sad će biti jasno kako i zašto. Golman Vladimir Beara je, po ocjenama novinara Sportskih novosti, bio najbolje ocijenjeni nogometaš Jugoslavije za godinu 1960. On je te godine bio najbolji, i izabran je za najboljega, ali je tadašnji glavni urednik lista Zvone Mornar spriječio i dodjelu priznanja i proglašenje dobitnika. Sve zato što je Mornar bio hajdukovac, a hajdukovci Beari nisu oprostili niti će mu ikada oprostiti što je iz Hajduka prešao u Zvezdu. Prošlo, dakle, otada više od četvrt stoljeća, skoro trideset godina prošlo, i ja se nekako i ipak izborim za naklonost tadašnjeg urednika Vilka Luncera da se Beari dodijeli ono što mu je odavno pripadalo, a što mu nije dodijeljeno. I dodijelili smo mu nagradu, tu kristalnu vazu i tu žutu majicu Sportskih novosti. Beara je ispravljanjem nepravde bio toliko dirnut, da se na dodjeli zaplakao, kao malo dijete. Ta dodjela je bila upriličena u utorak 5. rujna 1989. u Zagrebu, u redakciji Sportskih novosti. To je sve bilo dan uoči utakmice Jugoslavija-Škotska na Maksimiru. Jugoslaviju je vodio Ivica Osim, Jugoslavija pobijedila 3:1, utakmica je bila dio kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Italiji, a Beara je s nama gledao utakmicu, kao gost Sportskih novosti.

Dan ranije posjetio sam Bearu u Bjelovaru. Bio je tamo u posjeti kod prijatelja, ja sam otišao da ga vidim i dovezem u Zagreb. I tako, sjedimo on i ja u jednoj velikoj sobi te kuće u Bjelovaru, on s moje lijeve strane, a s desne moje strane je saksija s jednim veliki kaktusom, kaktus je visinom viši nego ja kad sjedim. I tu ja ispričam Beari kako sam vidio jednu njegovu obranu, i kažem mu da je to za mene bila obrana svih obrana, najveća od najvećih, a vidio sam ih na tisuće. Ta se obrana zbila 21. maja 1953. na stadionu JNA, u utakmici Jugoslavija-Wales, rezultat je bio 5:2 za nas. Ja sam bio pobirač lopti i stajao sam iza Bearinih leđa, na dva metra od mreže. Wales je imao jaku momčad, usto u stalnom usponu, Brazil će je jedva pobijediti 1958. u Švedskoj, u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. U Walesu su tada, kad ja skupljam lopte iza Bearinog gola, igrala trojica velikih igrača: John Charles, Trevor Ford i Ivor Allchurch. Ovaj posljednji, upamtio sam ga, bio je crvenokos, u jednoj akciji iz šesnaesterca puca desnom nogom Beari u gornji lijevi kut, a Beara odleti tamo gore, i šakom odbije loptu u polje na sedam-osam metara, ali ona padne istome Allchurchu, ovaj put na lijevu nogu. I on odapne strašno, ali sad u suprotne rašlje. Beara se podigne, stigne i do te lopte, i spasi gol. To je bila najveća obrana koju sam u životu vidio. Ponavljam, vidio sam ih na tisuće, igrao sam nogomet i trenirao i još gledao stotine utakmica, ali ništa tako čudesno nisam vidio. Bearina je obrana bila i teža i bolja nego ona Banksova, u četvrtfinalu svjetskog prvenstva u Meksiku, kad mu je Pelé na centaršut Jairzinha poslao loptu glavom u sami kut dolje.

Sve ja ovo ovako pričam Beari u Bjelovaru, u toj kući njegovih prijatelja, u velikoj sobi sa tim kaktusom u velikoj vazi. A Vladimir Beara sluša, sjedi na stolici i kaže mi: ‘Čuj, to je bilo ovako!’ I iz toga sjedenja, iz stolice na kojoj sjedi, izvije se i poleti preko mene živoga i preko onoga živoga kaktusa do pod plafon, i padne u onaj onamo ćošak. Ja još nisam došao sebi, tada Beara ima šezdeset i jednu godinu, bojim se da se pri onom prizemljenju nije polomio, a on se digne, kao što se mlad golman na treningu digne sa trave nakon parade. Eto, tako sam najveću golmansku paradu u svom životu vidio po drugi put, u Bjelovaru, u kući Bearinih prijatelja.

Dok je Redeovo kazivanje žmarilo moje uši, meni su po krovu kuće sjećanja dobovale kapi nečega što sam davno bio pročitao, pa se po odajama sjećanja bilo zagubilo. I kad je Rede završio, jasno mi se ukazalo to što je bilo zagubljeno: to je bilo pismo koje je pisac i novinar Argentinac Osvaldo Soriano poslao svome kolegi Urugvajcu Eduardu Galeanu. A Galeano ne samo što je pismo primio, već ga je još i uvrstio u svoju knjigu El fútbol a sol y sombra:

Dragi Eduardo,

Hoću da ti ispričam kako sam neki dan pošao u supermarket ‘Carrefour’, gdje se nekada nalazilo igralište kluba San Lorenzo. Sa mnom je onamo pošao José Sanfilippo, idol mojih mladih dana, najbolji strelac kluba u četiri sezone uzastopno. Idemo tako između kolica, okruženi loncima, sirevima i nanizanim kobasicama. Iznenada, dok se približavamo kasi, Sanfilippo raširi ruke i kaže mi: ‘E upravo sam ovdje keknuo gol (Antoniju) Romi jakim udarcem špicom u tekmi protiv Boca Juniors. Nailazi jedna debela gospođa i gura kolica puna kutija, bifteka i zelene salate, a on kaže: ‘Bio je to najbrži gol u historiji.’

Pribran i usredsređen kao da očekuje loptu iz kornera, priča: ‘Rekao sam našem centarhalfu, koji je toga dana imao svoj debi: slušaj, čim tekma počne, pošalji mi dugu loptu u šesnaesterac. Ne boj se, neću te grditi. Ja sam tada bio iskusan igrač, a taj mladac, Capdevilla se zvao, prestravio se: ‘A šta ću ako ne uspijem…?’ U tom trenutku Sanfilippo mi pokazuje policu sa tubama majoneza i vikne: ‘Evo tu mi ju je nabacio!’ Ljudi oko nas osvrću se, gledaju preplašeno. ‘Lopta dolazi evo tu odozgora, malko iza centarhalfova, krenem da je se domognem, ali mi ona ode eno ondje gdje je riža, vidiš?’ i pokaže mi policu na podu, pa kao zec munjevito potrči, a na sebi ima tamnoplavo odijelo i uglancane cipele: ‘Pustim je da odskoči i…bum!’ Tu munjevito sijevne njegova ljevica. Svi smo se okrenuli prema kasi gdje se prije trideset i kusur godina nalazio gol, i svima nam se čini kako lopta dolazi odozgo, tamo gdje su baterije za radio i žileti za brijanje. Sanfilippo digne ruke da proslavi gol. Kupci i kasirke daju oduška dlanovima, i odjekne pljesak. Ja se skoro rasplačem. El Nene (Beba) Sanfilippo dao je opet onaj gol iz 1962. Ponovio ga je samo zato da bih ga ja mogao vidjeti.

Mogao bih sad i ja, odnedavno slušalac Redeov i odavno čitalac Sorianov, ovdje domisliti i dopisati nešto, mogao bih uzeti i nešto od nekog trećeg, na primjer nešto o sklonosti Sudbine i Historije da ponavljaju zgode i prizore, ali je bolje da se sad u to ne miješam, neka bude dosta što sam dvojicu pripovjedača, koji se nikada nisu upoznali, sastavio da barem jednom budu zajedno, na ovoj stranici, u 999. broju ovoga lista.

1/2