>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Prodotrogir

Sindikat metalaca trogirskog škvera u dramatičnom proglasu javlja o neizvjesnoj sudbini radnika preostalih nakon brojnih otkaza. Kasni se s isplatama ionako umanjivanih plaća, ne ugovaraju se novi poslovi, a investicija u proizvodnju skoro da i nema

U sjeni teških nevolja koje su posljednjih godina zadesile tri najveća hrvatska brodogradilišta nakon privatizacije i restrukturiranja, ostala je negdje zaturena priča o četvrtom najznačajnijem, onome trogirskom. Rijetki su vapaji dopirali s opustjelih mu navoza u međuvremenu, a malo su koga još i zanimali. Na brodogradnju je već bila uspješno bačena ljaga u režiji tranzicijskih kokošara i pridruženih im hijenskih medija, pa je sluđena domaća javnost ionako jedva čekala da škverani umuknu i zauvijek nestanu u prošlome svršenom vremenu. Nepravedno, ali efikasno ozloglašeni kao gubitaški propaliteti koji sažižu milijarde javnih kuna, s osjećajem su sveopćeg olakšanja izručeni na milost i nemilost krajnje problematičnih tajkuna. I bili bi do danas sasvim zaboravljeni da krah pulskog Uljanika i s njime povezanog riječkoga 3. maja nije odjednom ugrozio egzistencije premnogih obitelji na užem području.

Krajem prošlog mjeseca ipak su u javnost na mala vrata iznova doprli očajnički glasovi radnika Brodotrogira. Oni se ne broje u tisućama kao u susjednom Brodosplitu, Rijeci ili Puli, nego u stotinama, ali je posrijedi jedna te ista ekonomska kriza koja se nikad nije ni smjela tretirati partikularno te lokalno. Konkretno, na stranici Radničke fronte osvanuo je dramatični proglas Sindikata metalaca Hrvatske u trogirskom škveru, kojim se rezimira stanje nakon privatizacije i restrukturiranja pod ravnanjem novog vlasnika Danka Končara. Budući da je odjek tog teksta s RF-ove internetske stranice očekivano suzbijen ignorancijom u nadziranom medijskom prostoru, ovdje ćemo prenijeti njegove naglaske i pojasniti o čemu je riječ.

Program restrukturiranja pokrenutog s privatizacijom prije šest i pol godina predviđao je smanjenje broja zaposlenih; odmah ih je ispraćeno oko 300, a zatim su odlasci bilježeni u manjim serijama. ‘I to je, čini se, jedino iz tog Programa čega se poslodavac pridržava. Ali je očita namjera poslodavca daljnje otpuštanje jer nema ugovorenih poslova koji mogu zaposliti sve radnike’, glasi sindikalni osvrt. Čitamo zatim o predviđenim investicijama za tehnološku obnovu u iznosu od oko 27 i pol milijuna eura: kupnja vozila za teške terete od 160 tona, plus 160-tonske i 35-tonske obalne dizalice, nabava mikro-panel linije i robota za zavarivanje, produbljivanje gaza na opremnoj obali itd. ‘Ništa nije realizirano pa je pitanje u što je utrošen novac’, navodi se dalje, a misleći pritom na oko 400 milijuna kuna državnih subvencija Končaru nakon preuzimanja škvera. ‘Investicije u tehnološku obnovu su minorne’, pojašnjeno je, pa stoga ‘čak se i ne mogu smatrati tehnološkom obnovom’.

Nešto tehnike je dospjelo u Brodotrogir, no polovne, u paketu s nabavkom iz ugašenog brodogradilišta u Kraljevici: ‘Nekoliko zastarjelih dizalica, na desetke derutnih tokarskih strojeva, bušilica i druge opreme koja sada trune (…) Sve ovo je došlo kao dodatak na dva kupljena plovna doka koji su jedini korisni i u funkciji.’ Ni predviđene prostorno-tehnološke promjene preoblikovanja škvera u moderni tzv. kompaktni pogon kroz tri faze nisu ostvarene. ‘Jedina prava ulaganja vlasnika’, kako iz proglasa još doznajemo, ‘su ulaganja u nove uslužne i nautičke djelatnosti.’ Jer, nije tajna, Danko se Končar već bio izjasnio da ga više zanimaju luksuzne jahte nego veći brodovi, pa će i marinskom zbrinjavanju ili remontu takvih plovila dati prednost ispred brodogradnje. Bazična djelatnost izgradnje brodova u Trogiru je tako gotovo posve obustavljena, no zauzvrat upada u oko sve veće intenziviranje jedne druge aktivnosti. Končar je naime do upravo nezabilježenih proporcija razvio mjere internog prelijevanja vlasništva, kao i poslovnih obaveza te pripadajućeg radnog kadra, unutar samog društva. O tome smo ovdje također već pisali, sa svim zamornim detaljima o sestrinskim poduzećima koja služe kao paravani za prikrivanje suštine poslovanja uslijed kakvog se dvaput u Trogiru moglo čuti, a tome je izravno kumovao sam Končar, da više nije ni poznato tko je vlasnik škvera.

Naravno, sve su mu to omogućili političari iz aktualne HDZ-ove i ranije SDP-ove vlade u ovom desetljeću, koji su zatvarali oči pred eklatantnim kršenjem ugovornih obaveza od kojih bi osnovna trebala biti očuvanje same glavne djelatnosti škvera, a to je naočigled grubo izigrano. Posljednji primjeri takvog odnosa jesu odgovori premijera Andreja Plenkovića na saborske upite o Brodotrogiru, navedeni u SMH-ovu očitovanju, a iz kojih je bjelodano da i ova vlada radije sve probleme s brodogradnjom gura duboko u potpalublje, usput hineći brigu tek o izdvojenom slučaju 3. maja. Uzgred rečeno, ovom prilikom obratili smo se e-mailom članu Brodotrogirove uprave Mateu Tramontani te ga zamolili da prokomentira tvrdnje objavljene na stranici Radničke fronte, ali do zaključenja izdanja nismo dobili odgovor.

Nije se onda čuditi ni dojmu da radnici u malenom Trogiru šute, ako ih usporedimo s onima u npr. Puli i Rijeci. Vlasti se ne obaziru ni na primjedbe utjecajnijih faktora, kao što su njihovi opozicijski suparnici, kamoli na zaposlenike jednog tajkuna koji se i dalje u javnosti ponekad spominje u ulozi potencijalnog kupca većih propalih brodogradilišta, bez obzira na sva dosadašnja iskustva s njim. Tim radnicima u isto vrijeme kasne plaće, osim što su im već umanjivane, a Danko Končar je sredinom ove godine još i jednostrano odbacio kolektivni ugovor u Brodotrogiru, a zatim pokazao da mu se baš i ne žuri s novim. Šikanira se posebno mlađi kadar u tehničkom uredu, inženjeri koji se zapošljavaju ‘na način da moraju otvoriti svoj obrt i tada potpisuju ugovor s Brodotrogirom’, ali ubrzo odlaze ‘zbog neizvršavanja isplate prema ugovoru’. Povrh svega, ‘poslodavac ne izvršava svoje obaveze prema dobavljačima, vjerovnicima’, od kojih se nabrajaju sastavnice Trogir holdinga za odvoz otpada i komunalije, dobavljaču radnog plina i vatrogascima.

Sumarno, pa i sumorno, bilježimo faktično potiskivanje malih dioničara koji posjeduju pet posto vlasništva nad škverom, te suzbijanje rasta broja novih suvlasnika tog tipa. Jer krovna Končareva firma Kermas i Vlada RH morali su, nakon dokapitalizacije Brodotrogira, radnicima ponuditi do 25 posto dionica škvera po povlaštenoj cijeni i s pravom prvokupa. Taj proces je dovršen prošle godine, premda bi po svemu viđenom trebao biti poništen, ali se nastavlja uz preskakanje još jedne obaveze prema radnicima. S druge strane, treba razumjeti i svjetskog poslovnog kapitalca Danka Končara u njegovoj takvoj maniri spram zatečenih dobara i radničkih prava, ako se uzme u obzir viđena benevolentnost same države. Da su ministri i premijeri uzimali u obzir već i samo ono što im je u međuvremenu o restrukturiranju brodogradnje signalizirao ovlašteni evaluator Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod, najurili bi razularenu tajkunčad tako da joj više nikad ne padne na um tražiti plijen u makar toj delikatnoj industrijskoj djelatnosti.

No do daljnjeg nam preostaje da, kad je u pitanju poslovanje Danka Končara, pratimo što se događa na određenim prekograničnim relacijama. Tako vrijedi ponoviti da je Končaru svojski na rep stalo pravosuđe u Finskoj, gdje je baratao s još većim vrijednostima. To su već prenosili naši mediji, skupa s ciframa u rasponu od desetaka do stotina milijuna eura, a mi smo nedavno pisali i o sporu u Južnoafričkoj Republici, gdje udruga pet tisuća dioničara rudnika kroma tuži njega i partnere za navodnu pronevjeru.

1/1