To što nam čine s plaćama, nije lako ni opisati – započinje priču o Brodotrogiru tamošnji radnik Damir Palada, jedan od škverana koji radije priča o katastrofalnom stanju u tom poduzeću negoli bi šutio. Ali ne želi pričati samo o Danku Končaru jer, po njegovu mišljenju, ne bi jedan gazda, koliko god moćan, sam uspio zgaziti tisuće povezanih ljudi.
‘Prije koju sedmicu bila je ovdje inspekcija rada, da istraži sve u vezi tih plaća’, nastavlja on, ‘i učinili su ništa. Ne znam koliko im još treba vremena. Država, znači. Bez političara se ovaj užas ne bi ni mogao izvesti. A ne znam šta kome više nije jasno. Ma jasno je njima sve, nego šta, samo tako kažem. U nekim sestrinskim poduzećima plaća opet kasni, već deset dana. Novac se isplaćuje na ruke umjesto preko računa, a putni troškovi svaka dva mjeseca. Ali ljudi se šalju na put, neki čak u Viktor Lenac da rade, i da sami sebi plate vožnju. I još dio ljudi ovdje prima manje od minimalca. Šta uopće znači zakonski minimalac ako je to moguće?’
Mene ne mogu ušutkati. Ako ću ići iz zemlje, ne treba mi ni državljanstvo. Ništa više od Hrvatske nemamo, svi radnici su kmetovi u svojoj zemlji. A u Medenu dovode Filipince, još veću sirotinju, za pola plaće – kaže radnik Damir Palada
Brodotrogir je danas svojevrsna nakupina osam firmi koje su osnivane ponajviše zato da bi se između njih prelijevali vlasnički odnosi, novac i radnici. Ako se nismo zabrojili, jer i to je ovdje moguće. Postoji i deveta, ali nju je osnovalo krovno Končarovo poduzeće Kermas, i ona ima veze s Brodotrogirom tek u imenu. Neke od firmi su u predstečaju, a jedna u skraćenom stečajnom postupku. Neke imaju preko stotinu radnika, neke jednog ili dva, neke nijednog. Ukupno je radnika ostalo manje od 500. A ispustili smo Trogir iz vida, pored jada u Uljaniku i 3. maju.
‘Sindikat isto ne čini baš ništa’, dodaje gnjevno Palada. ‘Naši odozgo su nas prodali! Gledajte, da sad pohvalim i ove prosvjetare. Njihovi su ipak nešto poduzeli. A ja sam isto tu nekakav povjerenik, ali nitko od predstavnika nas ništa ne obavještava i ne organizira. Već mjesecima ovako!’
‘Tu je dakle Sindikat metalaca Hrvatske, i jedan nezavisni. A moj predsjednik Siniša Kosić je prije dva mjeseca otišao na dogovor s Končarom bez ijednog radnika sa sobom. Šta to uopće znači? Ali da vam kažem. Nećemo na ulicu, znači. Oni neće da nas dignu na otpor. Dobro, tako će biti do Nove godine. Slobodno napišite. Nakon toga izlazimo iz sindikata. Znam šta vam govorim. Ako se ja iščlanim, svi će za mnom. A sami više od toga ne možemo’, poručuje ovaj škveranin.
I tako ukrug – s Končara na sindikate, pa na državu. Lijepo je čuveni, historijski institut tzv. socijalnog, čak tripartitnog dijaloga, poslužio kome je trebao: ‘Ovo malo što se gradi, služi stvaranju privida da poduzeće još postoji. U biti su ga ugasili. I šikaniraju ljude kako hoće. Pokrali su nas! Rukovodstvo poteže ljude za rukav i nagovara ih da uzmu nekakvu otpremninu i odu. Jedan je dobio 14 tisuća otpremnine, radio u škveru preko deset godina. Šta će drugo, uzmu i odu. Mogao bih vam danima pričati o pojedinačnim slučajevima uništenih ljudi, bolesnih ljudi, šta su im učinili. A svi ćemo se razboljeti, ništa se više ni ne čisti.’
Damir Palada smatra da je krajnji cilj novi trogirski GUP, prenamjena industrijskog zemljišta u građevinsko, pa turističko. Iako još nisu sređeni imovinsko-pravni odnosi za postojeće stanje. ‘I sve to ide u režiji dviju najvećih stranaka’, dalje on tumači, ‘a ovdje su bili i glavni lideri iz dvije najveće naše opozicijske, obećali tematske saborske sjednice o Trogiru. I ništa, ali isto očekuju glasove.’
‘Napeto je, ljudi moji, napeto je! Propast ćemo skroz naskroz, zauvijek, ali ne činimo ništa. Brodogradnja posebno – zlatni rudnik, a uništit će ga. A ne mogu svi vanka. Šta će onaj koji je bio u ratu godinama, sad ima preko 50, zdravlje otišlo? Da se ubije? Pogledajte ovaj grad, ostat će samo starudija i djeca. Unazad sedam-osam godina se živjelo i u ponoć, a sad ni subotom ujutro nema psa na ulici. Trogir bez škvera je veliki socijalni slučaj.’
‘Gledam neke kolege, još malo im do penzije, a neće je stići. I boje se dići glas. A doma žena i djeca, pa bori se za njih! Mene ne mogu ušutkati. Ako ću ići iz zemlje, ne treba mi ni državljanstvo. Ništa više od Hrvatske nemamo, svi radnici su kmetovi u svojoj zemlji. A u Medenu dovode Filipince, još veću sirotinju, za pola plaće. Zašto onda pansioni nisu pojeftinili? Gazda se nije dovoljno obogatio’, kaže Palada.
Radnici ne znaju koja im je sudbina. Doduše, naslućuju ono najgore pa se obraćaju nama povjerenicima s pitanjima, ali o tome nemamo nikakvu informaciju. Svi gubimo snagu i plašimo se da je došao kraj uspješnom škveru – govori sindikalna povjerenica Ljiljana Geić
Medena je, podsjetimo, veliko turističko naselje u Trogiru koje posjeduje također Danko Končar. Ne samo posjeduje, nego je ono u žiži njegova tamošnjeg interesa, uz marinu i pogon za remont jahti. To su naime resursi koji obećavaju brzi povrat novca. Brodogradnja je nešto sasvim drugo. Glomazna niskoprofitna industrija koja podrazumijeva uvezivanje brojnih sektora, međutim, da bi se napravio tako sofisticiran produkt kao što je brod. Još i ako je kakav iole složeniji profil u pitanju, to je čitav mali ploveći grad. Ali brodogradnja nema premca u privredi jedne zemlje. Naravno, ako se u ekonomskoj politici razmišlja strateški. Hrvatsku pak više odlikuje ekonomska politika koju bismo mogli nazvati kokošarskom. Perušanje radnika, turista, baštine, Bosne, prirode itd. No vratimo se mi u opustošeni trogirski škver. Tamo nas čeka Ljiljana Geić, radnica i također niža sindikalna povjerenica, koja uglavnom može samo ovako pričati za medije. A za uzor muškim kolegama.
‘Većina radnika prima minimalac, neki ni to. A plaća mjesecima kasni po deset do 15 dana. To nije slučajno. Jedino što možemo po Zakonu o radu, jest najava mirenja pred štrajk, što kod svakog kašnjenja i napravimo. Onda se to rastegne, i taj minimalac bude isplaćen do kraja mjeseca, pa idući mjesec nanovo. Ali gore od rastezanja je to što nema ugovorenih novih poslova. Zato ubuduće možemo očekivati još goru situaciju. Poslodavac se dotad rješava radnika kojima, kao tehnološkom višku, nudi otpremninu po zakonu’, rekla nam je Geić.
‘Ali otkazao nam je Kolektivni ugovor po kojem bi to bilo puno poštenije. Ljudi nemaju izbora, većinom prihvaćaju. Neki moraju otići bez ikakvih otpremnina’, dometnula je ova žustra škveranka. I zaključila da su takvi radnici gazdi najdraži slučaj. Oni ne izazivaju nikakav trošak, kamo sreće da su mu svi takvi. S druge strane, jedna grupa radnika, njih 19, nedavno je odbila uvjete nuđene poslovno uvjetovanim otkazom. Uputili su prigovor poslodavcu.
‘Zatražili su zaštitu svojih radničkih prava’, riječi su Ljiljane Geić, ‘a on je to zanemario, naravno. I sad su oni podignuli sudsku tužbu. Traže veće otpremnine, bar to. Pritom je u zadnjih pola godine otišlo preko 20 diplomiranih inženjera, jer posla u struci ima, ali ne u Brodotrogiru.’ Ima ga, da i to napomenemo, najviše u manjim privatnim pogonima za luksuzne brodice ili naprosto za projektiranje. Domaća STEM-pamet ipak se rojila oko brodogradnje, tu je Hrvatska realizirala najuspješniji spoj znanosti i materijalne proizvodnje. Da sad ne ponavljamo kako su joj veliki škverovi unutar SFRJ bili u najužem svjetskom vrhu.
Danas jedan dio trogirskih škverana više uopće ne dobiva plaću kao plaću, nego stanovitu uplatu krajnje čudnog izgleda. ‘To vam glasi kao ‘Pristup dugu’, pa crtica, pa ‘firma ta i ta’. Onda banke ljudima smanjuju ili ukidaju prekoračenje po tekućem računu, a plaće su ionako minimalne. I sve bi to ljudi još pretrpjeli da poslodavac kaže: OK, sad je tako, ali za dva mjeseca ili pola godine bit će poslova, normalizirat će se’, opisuje naša sugovornica.
‘Ali ne, poslodavac sve više degradira radnike’, nastavila je, ‘uništava im dostojanstvo i plaši ih na razne načine. Recimo, više iskusnih bravara, među njima i starije od 60, šalje na rad u Rijeku ili Karlovac, a bez pismenog naloga. Samo im usmeno, to vam slobodno mogu reći, zaprijeti. Jer ako odbiju, poziva ih na disciplinsku odgovornost uz najavu otkaza.’
‘No te iste radnike, kao i ostale, pozvao je malo ranije da se upišu – tko želi ići s otpremninom prema zakonu, a sad ih zavlači. Na taj način izmučeni i uplašeni ljudi odlaze sami, trbuhom za kruhom, bez naknade, a upravo to je poslodavcu u interesu. Neke druge, cjevare i zavarivače, tjera da budu prekovremeno na opremanju toga jednog ruskog broda, iako tamo nema posla ni za redovne sate!’
‘Radnici ne znaju koja im je sudbina. Doduše, naslućuju ono najgore pa se obraćaju nama povjerenicima s pitanjima, ali o tome nemamo nikakvu informaciju. Svi gubimo snagu i plašimo se da je došao kraj uspješnom škveru koji je gradio brodove nagrađivane od svjetskih stručnjaka’, rekla je Geić.
U toj spirali nepravde i nesreće, na samom dnu zakovani su oni škverani koji su zbog kredita morali otvoriti zaštićeni račun. Pritisnuti su ovrhom, a poduzeće im zadnjih mjeseci novac ne uplaćuje na zaštićeni račun, nego protuzakonito, preko škverske blagajne, na ruke. Prema onome što smo doznali od Ljiljane Geić, to je praćeno i netočnom datacijom. Na obračunu plaće za rujan ove godine piše da je uplata izvršena 25. listopada, ali je isplaćeno – u kešu, znači – tek 20. studenoga.
Zatim još upoznajemo jednog radnika koji će radije ostati za ovu priliku u anonimnosti. Dogovaramo se da objavimo kopiju njegove isplatnice, kakvu je opisala Geić, ali previše toga treba sakriti da mu ne bismo odali identitet. Gazde su osvetoljubivi, osim što ionako ne biraju načina da zaplaše radništvo Brodotrogira i nagnaju ga na razlaz, pa kuda koji. Ime, prezime, broj računa, razne obračunske stavke, iznosi u kunama i lipama do dvije decimale, rukopis u slovu i broju. Mnogo je tragova po kojima bi ga se moglo prepoznati. U tri mu navrata smanjujemo opseg ličnih podataka. Na kraju čovjek odustaje i od toga da se objavi što je točno po opisu radnog mjesta. Dogovaramo se da sve to preskočimo. Nećemo otkriti je li brodomonter, cjevar, bravar, zavarivač, instalater. Idemo dalje. Nećemo otkriti ni to u kojem od onih osam podpoduzeća radi, a ni koliko već dugo radi.
Nije važno koliko ima godina, nije presudno koga sve ima doma, nije tema ni njegovo zdravstveno stanje. I dalje vjerojatno ostaje neki podatak koji ga odaje, ali manje od ovoga ne ide. Obezčovječili smo živa čovjeka, sveli ga na opću pojavu, u dogovoru s njim, a bez prava na ikakav mu osobni izraz. Samo zato da ga ne ugrozimo pred šefovima, dok ne traži ništa osim plaće na račun. Možeš biti novinar stotinu godina, za takvo nešto nikad nećeš naći dovoljno dobro rješenje.
‘Lani je krenulo to s ovrhom’, počinje on, ‘a dogodine bi trebalo završiti. Ali ovako neće završiti nikad. Već nekoliko mjeseci banka ne dobiva svoju trećinu, a ja nemam odakle dati, jer primamo malo. Nemam ni sebi šta dati. Ne može se ni imati odakle, ako Brodotrogir ne radi. Ima taj jedan brod, malo se radi, malo ne. A ni ne izgleda sve to kao da će se raditi baš ubrzo, već neko vrijeme. Sve je gore i gore, nikad ovako.’
‘Bio sam i u Medeni, vodilo nas tridesetak tamo. Radili više dana, neki ostali i duže, još su tamo. Raščišćavali smo, u toku je obnova apartmana, ne znam šta su isplanirali. Samo su nam došli i rekli da idemo, bez objašnjenja. Nemam pojma kako to uređuju ta inače odvojena poduzeća između sebe, a bojim se da ni to ništa nije zakonski, nego sve na crno. Radnici imaju veće brige, malo je reći da su ljudi zabrinuti.’
‘Većina misli da će morati otići, malo će radnika dobiti priliku da nastavi raditi u onome što ostane od škvera. Znam da su hrvatski škverani ipak cijenjeni vani, da imaju ponude, svi do nižeg kadra, ako ima radnog iskustva. Možda nas i to čeka, osim najstarije. Italija, Holandija, Njemačka. Vidjet ćemo, zasad još čekamo’, rekao nam je ovaj sugovornik.
Saslušali smo tako satrane trogirske škverane, oprostili se od njih. I to ne znajući što bismo im točno rekli. Da im zaželimo sve najbolje, bilo bi preformalno. Da ih preporučimo božjoj milosti, nema baš nekog smisla. Svetomu Ivanu Trogiraninu, bilo bi možda lijepo, ali eno je i on minuo prije neki dan, dok im se u lice cerilo još jedno kašnjenje plaće. Neka izbor padne na želju koju im ostavljamo za kraj, da na koljena jednom pred njima padnu svi mučitelji. Ne nužno od pokajanja, nego od nemoći. Sve cinične vlasti, svi narodni izdajnici, svi bogati silnici. Nije posebno izvjesno, ali puno bolje zvuči.