Brodotrogir je od prošlog tjedna u predstečaju, nakon gotovo četiri mjeseca hibernacije s blokiranim računom. Ali to navodno ne predstavlja nikakav poseban problem, jer je posrijedi dioničko društvo koje ionako, riječima njegove glasnogovornice, ‘ne obavlja brodograđevnu djelatnost, a ni remontnu, odnosno ne bavi se gradnjom brodova ni popravcima istih od 1999. godine’. Živa istina, uz nekoliko detalja koje treba odvojeno rastumačiti.

Brodotrogir d.d. je do prije nekih pola godine, naime, bio krovno poduzeće grupacije s pet ovisnih društava. Tad je krenulo pretakanje internih vlasničkih odnosa: najprije je izdvojena tvrtka-kćer Trogir Maritime na koju su bila ubilježena dva tankera vrijedna oko 248 milijuna kuna. Nedugo potom su prepisane i preostale četiri kćerinske firme. Svih pet subjekata pripalo je izravno Kermas energiji, poduzeću-vlasniku Brodotrogira d.d. u posjedu gazde Danka Končara. Bar se tako mislilo, ali ne s punom sigurnošću.

Jer posrijedi je bila treća dubioza u istim vlasničkim relacijama. Do prije nekoliko dana nije bilo jasno ni je li dotični tajkun uopće vlasnik Kermasa. Čini se da jest, mada je sredinom 2018. godine izjavio da nije, dok ta izjava nije bila obavezujuća. Ipak, u to vrijeme je Končar još bio u igri za preuzimanje Uljanika. A oko kojeg je iskazivao slične nekretninske planove kao i u Trogiru, namjesto ozbiljne brodograđevne djelatnosti. Bio je dosljedan, što su napokon shvatili i u hrvatskoj vladi i u Europskoj komisiji, isključivši ga iz procesa kupnje krahiralog pulskog škvera.

Što se tiče Brodotrogira d.d., njemu je ostalo oko 300 milijuna kuna preuzetih dugova iz oduzetih tvrtki-kćeri. Ne zna se što će sve otići s njim u nepovrat tokom (pred)stečaja. No problem koji ostaje jest činjenica da Končar nije ključni krivac za Brodotrogir, koji je od njegova ulaska ostao bez trećine zaposlenih i najvećeg dijela primarne djelatnosti. Krive su posljednje tri hrvatske vlade koje su krotko servisirale njegov interes, umjesto onoga brodograđevnog.