Novosti

Kultura

Propagator angažirane umjetnosti

Đuro Tiljak, "O građanskoj, socijalnoj i partizanskoj umjetnosti" (BLOK, Zagreb, 2021.): Slikar i kroničar umjetnosti, Đuro Tiljak, nije bio zadrti propagator doktrine o "tendencioznoj" umjetnosti, on je pažljivo analizirao građansku umjetnost, a s ovim izborom iz njegovih tekstova popunjena je velika praznina u našoj povijesti umjetnosti

Ovoga puta je kustoski kolektiv BLOK u svojoj biblioteci Tendencija zaboravu oteo kritičarski i teorijski rad slikara i kroničara umjetnosti Đure Tiljka. Radi se o osebujnom autoru naše slikarske i kritičarske scene, naročito one između dva svjetska rata, koji je na specifičan način bio uključen u događanja koja će se poslije nazvati sukobom na književnoj ljevici. No ovdje se ne radi o književnosti u smislu lijepe riječi, već o esejističkoj, teorijskoj i kroničarskoj produkciji o našoj likovnoj sceni. U knjizi naslovljenoj "O građanskoj, socijalnoj i partizanskoj umjetnosti" prevladavaju tekstovi iz 1930-ih godina, iako ima i kasnijih, koji se odnose na partizansku umjetnost, ali i sudbinu pojedinih partizana, što je i Tiljak sam bio.

U sukobu oko socijalne i kako se govorilo "tendenciozne" umjetnosti i one koja zastupa poziciju nadarenog pojedinca, Tiljak bi rekao građana, bio je ovaj autor strasno na strani kolektivnog stvaranja i stvaranja pod utjecajem društva – kolektiva. Zato se on u vrijeme poraća, kada se sukob na književnoj ljevici na neki način i u novom kontekstu, a pod dominantnim utjecajem Miroslava Krleže nastavio, u vrijeme "liberalizacije" kulturnog života 1950-ih, našao na "krivoj strani", pa je isključen iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH-a), čiji je bio prvi poratni predsjednik. Ovdje ne možemo dublje zalaziti u motive padanja Tiljka u nemilost u novoj Jugoslaviji i koliko su oni načelne, a koliko neke druge prigode te koliko imaju veze s njegovim poimanjem umjetnosti, a koliko su povezane s burnim političkim događajima koncentriranim na godinu 1948. i sukob s Kominformom. No neka veza sigurno postoji, a u njoj ima i momenata tragike.

Tiljak zaključuje da je Meštrovića romantika njegovih kipova dovela do romantike vlastitih gesta i "zato i njegova umjetnost, njegovo mišljenje i djelovanje nalaze se u kontradikciji spram svih osnovnih problema sadašnjosti"

Tiljak nije bio vulgarni autor i zadrti propagator jedne doktrine, one o "tendencioznoj" umjetnosti, kako bi se moglo činiti iz tabora pobjednika u ovom političko-umjetničkom sporu. On je pažljivo analizirao građansku umjetnost, naročito grupe trojice, Babića – Becića i Miše, pisao o Ivanu Meštroviću, kao i o grupi Zemlja kojoj je u kraćem periodu i sam pripadao te o svom favoritu, njemačkom slikaru Georgu Groszu, čiju je pojavu na izložbi u Zagrebu, pozdravljao. No bez obzira na to tko je bio predmetom njegova interesa on uvijek polazi od gotovo klasične ideje slikarskog, crtačkog i kiparskog umijeća i neke vrste formalne analize imanentne djelu, a stavove bi potom proširivao stavljanjem u društveni kontekst i onime kako je on shvaćao potrebu za jednim "dubljim realizmom" na način historijskog materijalizma.

U svojim napisima, koji su uglavnom kraće forme, ali produbljenog smisla, nije autor ostao nikome dužan. Svatko je bio dostojan njegove kritike, bilo da se radi o svjetskim velikanima poput Ivana Meštrovića (taj je kod njega dosta loše prošao), bilo o mladim slikarima i početnicima. Pa i spram svojih drugova iz grupe Zemlja gajio je kritiku, shvaćajući njenu aktivnost uglavnom kao dobar početak, na jedan način crtački, na drugi slikarski, ali koji u našoj zaostaloj sredini i jednoj kraljevini u kojoj je privreda bazirana na privatnom vlasništvu nema puno šansi da kao grupa opstane i razvije snažnu društvenu aktivnost.

Inače, knjiga nije poredana kronološki, već problemski pa, kao što i naslov govori, razmatra građansku umjetnost u studijama o Meštroviću, kolektivističku u studiji o Groszu, ali i pola vijeka hrvatske umjetnosti, kao razgovor sa studijom Ljube Babića "Hrvatski slikari od impresionizma do danas" (1929.), koja je predstavljala tada rijedak pokušaj sinteze na našoj likovnoj sceni. Posebno poglavlje čine tekstovi o grupi Zemlja, pa zatim oni o Babiću i grupi trojice. Tu su i kraći osvrti na tekuće izložbe u Zagrebu, gdje se Tiljak pokazuje kao lucidni kroničar zbivanja, bilo da se radi o francuskom kolorizmu ili izložbama pojedinih naših slikara, kao što su Vjekoslav Parać, Marijan Detoni i Milan Steiner. Nakon oveće cezure, knjigu zatvaraju tri raznorodna teksta o partizanskoj umjetnosti, jedan povodom otvaranja rane izložbe u Šibeniku u februaru 1945., drugi o istoj toj izložbi, ali sada ne prigodno, u povodu otvaranja, nego u kritičkoj retrospektivi i perspektivi, dok je treći njegova samoobrana i samokritika na Plenumu ULUH-a, gdje mu se 1950. "sudilo". Posebna vrijednost tekstova o poratnom periodu jest što su oni transkripti izlaganja, koji dosad nisu objavljeni ni u časopisima, a kamoli u nekoj knjizi. Tu se vidi arhivski rad urednica ovog izdanja Ivane Hanaček i Vesne Vuković, koje su si dale truda da osvijetle i ovo kasnije, najpotisnutije razdoblje iz Tiljakove ostavštine. Da padanje u nemilost u nove vlasti u nas nije značilo uvijek i drastičnu egzistencijalnu tragediju – ako se dovoljno drastičnim ne smatra prvo davanje, pa zatim oduzimanje svih društvenih funkcija (Tiljak je najprije bio istaknuti funkcioner i predavač, da bi, kako smo već spomenuli, kasnije bio isključen iz ULUH-a, čiji je bio predsjednik) – ipak govori činjenica da mu je 1966. posmrtno otvorena Memorijalna zbirka, doduše u Komiži.

Budući da ovdje ne možemo biti iscrpni, uzmimo za kraj primjer jedne Tiljkove analize, one Ivana Meštrovića, kojom i započinje ova zbirka tekstova. Ta studija neočekivano je reaktualizirana današnjim preispitivanjem vrijednosti Meštrovićeva opusa, koje je do nas stiglo iz SAD-a, a povodom njegovih skulptura čikaških "Indijanaca", na koju kritiku je naša sredina reagirala uglavnom obranaški. U podjeli jugoslavenskog "kolača" Hrvatskoj nije dospjelo da se toliko bavi "Vidovdanskim hramom", iako je on ideološki istaknuto djelo po liniji slavljenja slavenske rase u historiji i političke i kulturne misije Srbije na Balkanu. No Tiljka ne zanima toliko taj prvi sloj u pisanju o čovjeku "koji je doduše indirektno ali svjesno utjecao na razvoj sudbine svoga naroda". Autora zanima formalnija analiza u kojoj Meštrovića smješta u tradiciju njemačke secesije i romantični pokret u literaturi, gdje je sadržaj narodne pjesme postao glavni motiv. On tvrdi da je "kosovski tragični moment interpretiran sa stanovišta evropskog nihilističkog pesimizma". No to je postalo bitno i za njegovu izražajnu formu i lični razvoj. To je religiozna patetika u kojoj se u interpretaciji tragičnog ide "na štetu plastičkog realističkog osjećaja". Meštrovićeva umjetnost tako je ostala "samo jedna vrsta tendencioznog larpurlartizma i eklekticizma i ako u jednoj odličnoj formi". Tiljak je protiv svakog individualizma, koji stvara kult genija i polubožanstva: "Parole o čistoj umjetnosti, religiji umjetnosti, vidovitosti, humanosti itd. idu samo zatim da izoluju neku umjetničku pojavu do kulminacije. U današnjoj umjetničkoj proizvodnji to je kolosalno sredstvo reklame i materijalne probiti." "Nejunačkom vremenu usprkos" Meštrović je vješt kompilator-eklektik, a ljubitelji umjetnosti su njegovi obožavaoci. Individualizam i larpurlart pružaju široko polje za razvoj svih mogućih eklekticizama. Naoko tako programatski Meštrović je "izvan programa socijalnog, nacionalnog i internacionalnog. To je larpurlatistička afirmacija čovjeka, koji udešava svoj život prema srednje-vjekovnom idealu jednog dubrovačkog gospara, ili ako hoćete despota ili kralja." Tiljak zaključuje da je Meštrovića romantika njegovih kipova dovela do romantike vlastitih gesta i "zato i njegova umjetnost, njegovo mišljenje i djelovanje nalaze se u kontradikciji spram svih osnovnih problema sadašnjosti." Ako to i jesu radikalni stavovi jednog zastupnika "tendenciozne" umjetnosti, mora im se priznati da nisu površni i ne idu na prvu loptu s koje bi Meštrović mogao biti shvaćen i kao oličenje "tendencioznosti".

U svakom slučaju ovim izborom iz radova Đure Tiljka popunjena je velika praznina i u našoj povijesti umjetnosti, koja nerijetko, a danas pogotovo, čuva građanski ukus od njegovih "kvaritelja", proglašavajući ih olako dogmaticima, dok je istovremeno slijepa za svoje vlastite dogme.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više