Stotine tisuća indijskih seljaka već više od tri mjeseca boravi u velikim improviziranim naseljima na periferiji glavnog grada zemlje, New Delhija. U njima su, osim nastambi i sanitarnih čvorova, podignute i goleme masovne kuhinje, ali i ambulante, knjižnice, škole i solarne električne stanice. Ova izgradnja pravih malih gradova potpuno je samoorganizirana, a opetovani pokušaji državnih i lokalnih vlasti da ih rasformiraju ili rastjeraju bili su neuspješni. Naselja nisu novi slamovi ili izbjeglički kampovi, već dio upornih protesta seljaka protiv novih zakona o poljoprivrednoj djelatnosti, u kojima sudjeluju stotine milijuna ljudi. I to ne samo oni koji izravno žive od poljoprivrede.
Vladin zakon iz rujna 2020. u osnovi deregulira trgovinu poljoprivrednim proizvodima. Još od osamostaljenja zemlje 1947. savezne države Indije su preko svojih specijaliziranih agencija imale monopol na otkup poljoprivrednih viškova. Cilj je bio osigurati stabilnost u cijenama hrane kako bi se izbjegle gladi iz kolonijalnog perioda, kada je privilegiranje izvoza u Britaniju na štetu indijske populacije uzrokovalo smrt više milijuna ljudi. Državni otkup ujedno je garantirao egzistenciju manjim i srednjim seljacima te omogućio da Indija zadrži veliku seljačku populaciju, unatoč ubrzanoj industrijalizaciji. No ovaj sistem već desetljećima snažno kritiziraju oni koji smatraju da državna zaštita manjih poljoprivrednika zaustavlja razvoj Indije. Osobito su u tome glasne međunarodne financijske institucije. Službene brojke govore kako čak polovica indijskog stanovništva, odnosno više od šesto milijuna ljudi, preživljava primarno od poljoprivrede. A kada se pribroje i oni koji posredno preživljavaju od poljoprivredne proizvodnje, procjenjuje se da to obuhvaća i dvije trećine stanovnika druge najmnogoljudnije zemlje svijeta. Iako je Indija jedan od najvećih izvoznika hrane u svijetu, produktivnost je još uvijek nešto ispod inozemne konkurencije koja je snažnije koncentrirala zemljište i prepustila ga agrobiznisu.
Unatoč željama ranijih vlada za daljnjom komercijalizacijom indijske poljoprivrede, zbog velikog broja onih koje bi to pogodilo dosad se nijedna odvažila na ovaj korak. Novi zakon ne ukida sasvim državni otkup viškova, ali "omogućuje" poljoprivrednicima da svoje proizvode prodaju preprodavačima te uključuje privatne kompanije u druge segmente proizvodnje. Vlada tvrdi kako time samo daje više mogućnosti seljacima, bez da ukida državni otkup. No seljaci smatraju kako je sve samo uvod u konačno prepuštanje tržištu, pozivajući se na stanje u pojedinim saveznim državama koje su već poduzele korak dalje u komercijalizaciji poljoprivrede. Planovi da se slično napravi na nacionalnoj razini, a osobito u sjevernim državama poput Pandžaba i Harajane, koje su i centar indijske poljoprivredne proizvodnje, izazvali su pobunu bez presedana. Seljački prosvjedi uključivali su i vjerojatno najveći opći štrajk u povijesti svijeta, održan 26. novembra prošle godine. U njemu je prema sindikalnim procjenama sudjelovalo oko 250 milijuna ljudi. Razina ne samo mobilizacije nego i jasne javne potpore seljačkim prosvjedima očito je iznenadila vladu.
Otkad je 2014. pod vodstvom aktualnog premijera Narendre Modija preuzela vlast, desničarska Indijska narodna stranka (BJP) samo je učvršćivala svoju dominaciju. Trenutno drži apsolutnu većinu u saveznom parlamentu i vlast u 18 od 28 saveznih država. Ovakva čvrsta kontrola nad zemljom je agresivno hinduističkoj i otvoreno antimuslimanskoj stranci omogućila da provede svoje planove degradiranja zakonskog položaja muslimana te samovoljnog ukidanja autonomije spornog teritorija Džamu i Kašmir, na koji pravo polaže i susjedni Pakistan. Te mjere provedene su 2019. uz masovno pritvaranje tisuća ljudi i potpuno odsijecanje tog područja od svakog kontakta s vanjskim svijetom, uključujući vezu internetom i telefonom. Autoritarni zaokret u zemlji kojoj se često tepa kao "najvećoj svjetskoj demokraciji" ostao je uglavnom bez kritika sa Zapada, koji na Indiju računa kao na važnog saveznika. Britanski premijer Boris Johnson nedavno je predložio da se skupina G7 transformira u D9 (9 demokracija) uključivanjem Indije i Južne Koreje, s očitim ciljem stvaranja saveza protiv Rusije i Kine. Modi je domaće kritike dosad lako ušutkivao oslanjajući se na hindusku većinu protiv muslimanske manjine, koja čini 15 posto stanovništva. No aktualna poljoprivredna reforma zahvatila je i hinduse i muslimane i sikhe, koji su u Pandžabu većina. Seljaci različitih religijskih identiteta zajedno prosvjeduju protiv desnice, zbog čega aktualni prosvjedi predstavljaju uvjerljivo najveći izazov Modijevoj vladi dosad. Brojni vladini pokušaju dogovora oko odgode mjera nisu naišli na razumijevanje među prosvjednicima.
Paralelno, masovni prosvjedi odvijaju se i u susjednom Mijanmaru, bivšoj Burmi. Tamošnje stanovništvo je u desetinama, a po nekim izvještajima i u stotinama tisuća izašlo na ulice dan nakon što je vojska 1. februara ponovno preuzela vlast. Iako svojevremeno dio iste britanske kolonijalne Indije, Mijanmar i Indija su nakon osamostaljenja imali sasvim različitu političku povijest. Za razliku od Indije, nekadašnja je Burma od kasnih 1950-ih de facto pod stalnom kontrolom različitih vojnih hunti. Tek je potreba izlaska iz međunarodne izolacije natjerala vojnu vladu da početkom prošlog desetljeća započne proces pomirenja s najvažnijom opozicijskom strankom, Nacionalnom ligom za demokraciju (NLD). Serija posjeta američkih dužnosnika 2011. omogućila je puštanje iz kućnog pritvora liderice NLD-a i dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Su Ći, a zatim 2016. i izbor prvog civilnog predsjednika države još od 1962. No dogovor s opozicijom je podrazumijevao i da vojska zadrži znatan dio vlasti u svojim rukama, bez obzira na izborne rezultate. Također, iste godine kada je izabrana prva demokratska vlada, država je započela kampanju etničkog čišćenja nad narodom Rohindža, koju su pojedine agencije UN-a nazvale genocidom. Otvorena podrška Aung San Su Ći ovim zločinima znatno je oštetila njezin imidž demokratske heroine.
Naposljetku su se početkom ovog mjeseca i sve nade u postepenu demokratsku tranziciju izjalovile: Aung San Su Ći i aktualni predsjednik Vin Mjint ponovno su stavljeni u kućni pritvor, zajedno sa stotinama drugih, a vojska je proglasila "privremenu upravu" u trajanju od godine dana. Prosvjede koji su izbili u narednim danima prati i val štrajkova, uključujući i one u bolnicama, a njihovo širenje nije zaustavila ni cenzura interneta koju je uvela vojska.
