>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Provjetravanje Miljkovića

Premda su trajali svega dvije večeri, u ovogodišnje Miljkovićeve dane uspjeli su stati inspirativno druženje i rasprava o temama kao što su poezija, politika, mit, sjećanje i zaborav, kao i o enigmi samoga pjesnika u čiju se čast održavaju

Kad ovaj broj Novosti bude u cirkulaciji, pedeset i sedma obljetnica smrti Branka Miljkovića već će biti iza nas. Rodom Nišlija, opredjeljenjem Jugoslaven, već za života proslavljen pjesnik, Miljković je u noći s 12. na 13. veljače 1961. pronađen obješen u Zagrebu, kamo se nepunih godinu dana ranije bio doselio iz Beograda da bi uređivao kulturnu rubriku Radio Zagreba. Kao službeni uzrok smrti konstatirano je samoubojstvo. Predodžba o Miljkovićevom pjesničkom geniju i tragičnom građanskom usudu ubrzo je oblikovala svejugoslavenski književni mit, koji će naredne generacije preuzimati i razvijati – barem do početka rata i raspada Jugoslavije. Tada je u Hrvatskoj, u procesu ‘čišćenja’ lektire i književnoga kanona od nepoželjnih etničkih i političkih elemenata, stradala i Miljkovićeva poezija, a pjesnikove su veze sa Zagrebom i Hrvatskom (spomenimo i da mu je majka Zadranka) preko noći gurnute u zaborav; sa srpske strane je pak njegova sudbina postala materijalom za desničarske teorije zavjere i nekrofilske spekulacije, dok je sama njegova poezija očekivano skrajnuta.

Magdalena Došen je ustvrdila kako zadaću Miljkovićevih dana ne vidi u pukoj komemoraciji jednog autora i evokaciji njegovog djela i utjecaja, nego i u borbi ‘za afirmaciju jedne kulture koja je [u Hrvatskoj] izbrisana’

Izrevoltirani zaboravom i revizionizmom koji se proizvode oko figure Branka Miljkovića, Magdalena Došen i Saša Šimpraga prije nekoliko godina su se odlučili na intervenciju. Okretni i neumorni aktivisti u kulturi, Došen i Šimpraga u gerilskom ili polugerilskom aranžmanu organiziraju, kako pojedinačno tako i u tandemu, niz događanja vezanih uz poeziju: spomenimo festival UVIJEK, smotru soneta Petrarca fest ili sad već internacionalnu manifestaciju 50 Poems for Snow. Ovome spisku pridružili su se 2015. i Miljkovićevi dani u Zagrebu – manifestacija čije je treće izdanje u trenutku nastanka ovog osvrta upravo okončano. Za razliku, međutim, od ranijih godina, kad su organizacija i infrastruktura Miljkovićevih dana ovisile isključivo o Došen, Šimpragi i krugu njihovih osobnih poznanstava i veza, ovogodišnje događanje financijski su i logistički podržali Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i Medijateka Francuskog instituta. Sprega gerilskoga djelovanja i institucional(izira)ne infrastrukture rezultirala je programski najbogatijim i logistički najsnažnijim Miljkovićevim danima u njihovoj kratkoj povijesti (istaknimo i doprinos dizajnera Nike Mihaljevića, koji je osmislio zapažene vizualne materijale ovogodišnjeg događanja).

Na otvaranju manifestacije u petak, 9. veljače u prostorijama Medijateke Francuskog instituta u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, Došen je u obraćanju prisutnima ustvrdila kako zadaću Miljkovićevih dana ne vidi u pukoj komemoraciji jednog autora i evokaciji njegovog djela i utjecaja, nego i u borbi ‘za afirmaciju jedne kulture koja je [u Hrvatskoj] izbrisana’. Organizatorica nije precizirala misli li pritom na srpsku ili na jugoslavensku kulturu, ili možda na kulturu poezije, tj. pjesničke riječi u javnom prostoru, no koju god interpretaciju izabrali, nećemo biti na krivom tragu. Kao središnje događanje večeri bilo je najavljeno predavanje gosta iz Beograda Adama Ranđelovića na temu ‘Branko Miljković: od ništavila do pobunjenog čoveka (francuska veza Sartr – Miljković)’, ali je na koncu umjesto izlaganja ex cathedra održan svojevrsni Q&A Došen s gostom, a potom i njegova rasprava s publikom. Pošavši od anegdotalno evidentirane, ali nikad napismeno iznesene tvrdnje Jean-Paula Sartrea da je Miljković jedan od najvećih pjesnika dvadesetog stoljeća, Ranđelović je pokušao ne samo ustvrditi čime je to jugoslavenski klasik mogao impresionirati francuskoga, nego i skicirati stanovitu genealogiju Miljkovićevih veza s francuskom kulturom – veza koje sežu unatrag preko (francuskih i jugoslavenskih) nadrealista, čijim je ‘unukom’ Miljković sebe smatrao, preko Mallarméa i simbolista, pa do Lautréamonta. Jedna od najzanimljivijih Ranđelovićevih teza jest ona po kojoj se Miljkovićeva poezija, koliko god bila okružena mitskom aurom, zapravo snažno odupire kooptaciji u (nacionalni) mit. Na denotativnoj, tematskoj razini, bitan izazov nacionalističkom prisvajanju Miljkovića predstavljali bi stihovi posvećeni Titu i Jugoslaviji, socijalizmu i radnicima; na razini pjesničkog postupka i forme prepreku bi predstavljali hermetičnost i simbolistička zgusnutost ove poezije. Razgovor s Ranđelovićem uokvirilo je čitanje Miljkovićevih stihova u interpretaciji glumca Milivoja Beadera.

Program drugoga dana manifestacije održan je, zauzvrat, pod otvorenim nebom. U stilu edukativno-aktivističkih šetalačkih tura kakve Šimpraga redovno organizira diljem Zagreba, za sve je zainteresirane u subotu, 10. veljače upriličena šetnja ‘Miljkovićevim zagrebačkim adresama’. Unatoč hladnoći, sudionice i sudionici okupili su se u solidnom broju, a na rasporedu su bile tri lokacije: Bijankinijeva ulica 7, gdje je Miljković živio, Klub književnika, kamo je često izlazio, te restoran ‘Pod starim krovovima’ na Gornjem gradu, gdje je posljednji put viđen te kobne februarske noći. Na svakoj od ovih stanica Došen bi održala minipredavanje o njenom značenju i značaju u kontekstu Miljkovićeva djela i djelovanja, a vlastite su pjesme čitali književnica Asja Bakić i potpisnik ovih redaka. Stihovi Asje Bakić i ja sam životinja/i ja ležim u tamnoj i dubokoj/pukotini u vremenu//Pokažite mi zagrebačko drvo/o koje se objesio Branko Miljković//pokažite mi to mjesto odmora simbolički su zatvorili Treće Miljkovićeve dane u Zagrebu.

Premda su trajali svega dvije večeri i obuhvatili samo dva programska bloka, u ovogodišnje Miljkovićeve dane uspjeli su stati inspirativno druženje i rasprava o temama kao što su poezija, politika, mit, sjećanje i zaborav, kao i o enigmi samoga pjesnika (prvenstveno u smislu enigme stvaranja, a onda i enigme života i smrti) u čiju se čast održavaju. Dakako, ovo ne pišem fingirajući da sam u cijelom poduhvatu objektivan svjedok i nepristran izvještač: ne samo da sam osobno sudjelovao u programu Miljkovićevih dana, nego je i Miljković jedan od razloga zašto sam se uopće počeo zanimati za poeziju. Pa ipak, bez ograde mogu konstatirati da je posrijedi iznimno zanimljiva manifestacija, s potencijalom da se – ukoliko entuzijazam Došen i Šimprage ostane na sadašnjoj, zavidnoj razini – razvije u još obuhvatnije i sadržajno razuđenije događanje.

1/1