>

novosti logo

Društvo Društvo

Prukljanski izgubljeni raj

Projektu izgradnje golf-terena na području Prukljana tamošnji stanovnici nisu skloni. Napominju da će samo za uzgoj, očuvanje i njegu trave trebati nekoliko tona pesticida, koji će se potom u tom kraškom području taložiti u zemlji i vodi. Prukljansko jezero je, kažu, rajska, netaknuta priroda koju treba takvom sačuvati

Prijepodnevna omara; na seoskom putu nigdje ni čovjeka ni psa. Putokazna tabla tek sugerira zaseoke: Matići uzduž i poprijeko, Skočići desno, Dragovići lijevo. Iz Sonkovića, sela nadomak Skradina, kanimo obići obližnje Prukljansko jezero, koje bi uskoro moglo postati meka za dobrostojeću bjelosvjetsku klijentelu. Lako ih je pod tom sunčevom kapom zamisliti kako u buduću velebnu nautičku luku uplovljavaju s bijelim i metalik jahtama, e da bi već sutradan odigrali poneku partiju golfa, eto ih potom učas pod blještavim svjetlima restoranskih neonki dok se naginju nad lokalnim ribljim specijalitetima, a nešto kasnije njihove sjene pod prigušenim svjetlima soba u luksuznim vilama titraju pred počinak. Projekt izgradnje golf-terena na području Prukljana, koji je inače dio ekološke mreže Natura 2000, s navedenim pratećim sadržajima trebao bi se izgraditi na državnim česticama koje je Vlada u jeku koronakrize ponudila na prodaju, a veći dio i u koncesiju, a koliko je zasad poznato, za takav hedonistički (da li i razvojni?) doživljaj interes je iskazala tek nizozemsko-hrvatska tvrtka Dalmatian golf and health resort.

Ovo misto i ovaj kraj od golf-terena ništa neće dobiti, od njih će koristi imati jedino umirovljenici iz Engleske, koji će ovdje doći ispijati svoje čajeve. A netko će zauzvrat dobiti veliku proviziju. Uvik je tako bilo kod nas – kaže jedna stanovnica Matića

Pa da je i samo ta jedna navedena, sumnjamo da su takvom projektu skloni mještani tog kraja. Negdje smo usput čuli i ovakvo predviđanje: zahukta li se apartmanizacija kraj Prukljana, iz također obližnjih sela, Bićina i skradinskog Gračaca, nadaleko bi moglo odjeknuti: adio kokoši i ostala peradi, zbogom poljoprivredi i ispaši janjadi! Vrijeme je za (elitni) turizam.

I eto konačno živih ljudi u Matićima, troje njih ukupno, pospremaju prtljažnik automobila, jedan je naoko dokon pa mu prilazimo sa zanimanjem.

- Prvi put čujem za takvo što - kaže ozbiljno nama najbliži Matić.

- To je plitko jezero i taj golf će sve uništiti - dodaje znalački drugi.

- Taj projekt bi mogao biti teška makinacija. Ovo misto i ovaj kraj ništa time neće dobiti. Triba razmišljati unaprid: zagadit ćemo Krku, ali ne samo nju, nego ćemo potrovati i izvore čiste vode. A što se tiče navedenih golf-terena, od njih će koristi imati jedino umirovljenici iz Engleske, koji će ovdje doći ispijati svoje čajeve. A netko će zauzvrat dobiti veliku proviziju. Uvik je tako bilo kod nas - stava je pak gospođa.

- Mi svakako nikakve koristi nećemo od toga imati - ponovno će onaj prvi, koji nam nešto kasnije na naše pitanje odgovara da je on od loze Matića katolika, dok pravoslavci Matići nastanjuju svoj zaselak kojih par stotina metara niže.

Za razliku od ratnih 1990-ih, danas je pomalo čak smiješna priča o jednom prezimenu i dvije vjere što se ukrštaju na stotinjak metara seoskog puta, a sve zahvaljujući legendi o jednoj seoskoj djevojci koja je onomad, prilikom udaje, tražila da uzme suprugovo prezime i zadrži svoju vjeru. Ali, eto, i taj je nesretni rat, dodaje naš katolik, završio prije punih dvadeset i pet godina i gdje smo sada: od politike ionako ništa nema niti se od nje valja dobrome nadati, a živjeti se dalje mora.

A negdje u jednom od tih pravoslavnih zaselaka, na mjestu gdje povijene grane brojnih stabala smokava pružaju putniku debelu hladovinu, promatramo jednog mještanina kako u vlastitom dvorištu zavaruje kovine. Iskre od vara frcaju, nagnut čovjek pod maskom, ipak nas instinktivno osjeti, ali se ne iznenadi našim prisustvom pa nas ovlaš zapita jesmo li mi ti koji očitavamo vodomjere.

- Čujemo da ćete morati uskoro apartmane graditi, nakon što se izgrade golf-tereni postat ćete turistička meka - sugeriramo naoko u šali nakon što smo se reporterski identificirali.

- Tako kažu. A apartmane već imam. I ova sezona je bila neloša. Pristigli su nam stari gosti kojima je umjesto sjaja i raskalašenosti velikih turističkih odredišta dovoljna seoska tišina i blizina Krke i Prukljana - raportira čovjek i nastavlja sa zavarivanjem.

Pa ipak, kada smo s druge strane sela prišli dvorišnoj ogradi iza koje se u debeloj hladovini okupila uža četveročlana familija, doznali smo štošta iz povijesti tog mjesta koje broji tristotinjak stanovnika, poput informacije da je norveška vlada odmah nakon rata ondje financirala vodovod, ali da se i dalje čeka na izgradnju kanalizacije. Crtice iz političke svakodnevice i privatnog života, koje se u povezanijoj lokalnoj zajednici lakše ispovijedaju, znaju biti zanimljivije od ičega drugoga, ali one ipak nisu za medijsku javnost.

Planira se, koliko mi je poznato, nasipati dio uz jezero gdje su upravo aktivne vrulje. Tko može napraviti studiju utjecaja na okoliš, a da se on ne pokaže štetnim? – pita Živko Damjanić

Našim domaćinima nije drago da bi projekt golfa mogao zaživjeti u njihovu kraju. Prije svega jer se, kako nas informira Đuro Kamber, trava na golf-terenima tretira teškim pesticidima koji bi, suglasni su potom svi, mogli naštetiti maslinama i vinogradima. Potegle su se priče i usporedbe s propalim projektom golfa na dubrovačkom Srđu, ali zaključeno je da je ipak riječ o dvije različite, a slične anomalije.

- Jeste li kad jeli ribu s Prukljana? - prekine netko zatim tešku temu.

Slušamo i slažemo se uglavnom oko toga kako je čuveni prukljanski cipalj (cipal) najukusniji na cijelom Jadranu, a prukljanski brafunići (čokalice, slične gavunima) i bižoti (jegulje) nešto ‘najlipše na čitavom svitu’. I zbog toga se Prukljan, poput Srđa, ne smije tek tako predati. U suprotnom, i Sonković i Prukljan i ostala granična sela mogla bi dobiti etiketu i tarifu za urbana mjesta u kojima zbog apartmanizacije poskupljuju voda i struja.

- Dio jezera kani se iskoristiti za taj projekt, a dio će se zagaditi jer će pesticidi također završiti u vodi, prije svega zato što je dio Prukljana ispresijecan vruljama, odnosno izvorima. Prukljan je rajska, netaknuta priroda koju treba takvom sačuvati - zaključuje Đuro Kamber, dok se nudi usred zvizdana odvesti nas automobilom do tog vodenog vrta.

Prukljan nas dočekuje nekim zelenim mirom i plažama ili možda točnije molovima s pokojom privezanom brodicom, od kojih je, čujemo, jedan katolički, a drugi pravoslavni, kao da taj kameni oblutak posjeduju vjeru i kao da je njemu do nje stalo. Na toj tankoj granici između jezerske zbilje i fikcije, koju smo zbog daljnje dramatike priče skloni upravo tako interpretirati, životari malobrojno srpsko – pravoslavno – stanovništvo koje i dalje muku muči s pitkom vodom, premda ona izvire iz jezerskih vrulja.

- Čuli smo da ste vi odlično informirani pa da riješimo startnu dilemu: kaže li se Prukljan ili Prokljan? - pitamo mještanina Jovana Računicu.

- Prukljan po novom, a po starom Prokljan. Bilo je i Tijesno do zadnjeg rata pa je sad Tisno - kaže Jovo, kako ga zovu prijatelji.

- Čuli smo da će biti ovdje neki golf-tereni, e sad, tko će ga znati ima li tu istine ili poneke laži - priča nam dok sjedimo ispred kuće Živka Damjanića čija nas supruga, inače rođena Tišnjanka, nutka kavom i keksima pokazujući usput snimljene vrulje, vodu koja poput erumpirajućeg vulkana izvire iz mora, a službeno zapravo iz Prukljanskog jezera, prepuštajući potom mikrofon muškarcima jer ona ne želi u javnost, odlazeći probuditi supruga koji je prilegao nakon ručka.

Živko je bivši radnik šibenskog TEF-a koji je za rata doživio obiteljsku tragediju: njegova majka Milica i teško pokretni otac Nikola ubijeni su u poslijepodnevnim satima 11. kolovoza 1995. u dvorištu obiteljske kuće, za što je 2014. na sedam godina zatvora osuđen Božo Bačelić, jedini pravomoćno osuđeni za ratne zločine počinjene nad Srbima tokom i nakon akcije Oluja. Sjedimo svega nekoliko metara od mjesta te tragedije i ne možemo ne zapitati Živka kako vidi odlazak predstavnika srpske zajednice na obilježavanje Oluje u Knin i kako doživljava najavu ministra branitelja i predsjednika Vlade o odlasku u Varivode i Grubore, mjesta stradanja Srba nakon Oluje.

- Odlazak političkih predstavnika Srba i Hrvata na mjesta svih stradanja pozdravljam jer je to zalog za budućnost naše djece - kaže kratko Živko, u prilog sjećanju na ratne devedesete.

Potom tema skreće ponovno na golf-projekt koji se na tom području razmatra već više od desetljeća i po kojemu su skrojeni prostorni planovi, a za čijeg je domaćina izabran Prukljan. Između ostalog, smatra Živko Damjanić, zato što su odgovorni za taj projekt smatrali da ondje neće biti kritične mase koja bi se suprotstavila njegovoj gradnji. Planira se, koliko mu je poznato, nasipati dio uz jezero gdje su upravo aktivne vrulje. Napominje da će za uzgoj, očuvanje i njegu trave za golf-terene trebati nekoliko tona pesticida, pa se pita kamo će se ti pesticidi taložiti ako ne u zemlji i vodi s obzirom na to da je riječ o kraškom području.

- Tko može napraviti studiju utjecaja na okoliš, a da se on ne pokaže štetnim? - pita Živko Damjanić.

Pa ipak, ostala je i ova nedoumica: je li Prukljan more ili jezero, more zbog doze saliniteta, jezero – na osnovu čega?

- Postoje različita mišljenja oko toga. Biolozi su i nekidan bili ovdje. Osobno smatram da je Prukljan more jer prema flori i fauni koja u njemu i oko njega obitava nikako ne može biti jezero. Tu nema riječne već samo morske ribe. Ne mogu stoga ni zamisliti da se može raditi o jezeru - kaže Živko Damjanić.

Negdje malo dalje izvan te morske obale nalaze se lijepo uređeni manji vinogradi i stabla maslina. S vlasnikom manjeg dvorišnog vinograda raspravljamo o vinima, jer razvila se ta domaća vinska scena naširoko, prijemčivija je to tema od golfa, potom razgovor klizi u pravcu country muzike, vesterna – koji je gotovo nedjeljiv od ruralnog ambijenta i ‘divljine’ pa tako njegove natruhe možemo pronaći i u skradinskom zaleđu – i Sergija Leonea, poznatog po svojim takozvanim špegeti-vesternima. Kao da će se u svakom trenutku pojaviti glumac Jack Elam koji je u čuvenoj sceni iz filma ‘Bilo jednom na Divljem zapadu’, dok mu znoj curi s čela, hitrim potezom ruke zarobio muhu u cijevi revolvera.

- Prukljan je eden, božanski vrt - slušamo dok odlazimo.

A širi je zaključak da taj eden uz zatvoreno more nije pogodan za ideju o golfu, apartmanima i velebnoj nautičkoj luci. Lokalno se stanovništvo uzda da će se o tome na koncu ipak voditi računa. Takvom razmišljanju skloni su i oni koji onamo dolaze isključivo za ljetnog odmora. Ali sada je sve manje svijeta ondje, koronakriza desetkovala je taj dio Dalmacije. I u takvoj vrsti izolacije, gdje se jugozapadnjak pomalja da bi ispratio dan, Živko Damjanić potiho, ali čujno zapjevuši: Moja Dalmacijo, kad te more budi, / Mene zovu moje vale, / Moji ljudi, moje kale.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3