>

novosti logo

Rabljena sedmica: Republika antisrpska

Žao nam je onih u čijim je snovima bila država u kojoj se javno zaziva zlostavljanje žena i djece proskribirane nacionalne manjine. Sanjati takvu državu moralo je biti gadna mora

Psi

Staro pravilo koje veli da vijest nije kada pas ugrize čovjeka nego obrnuto nalagalo bi nam šutnju o antisrpskim parolama. Po spomenutom kriteriju, one odavno nisu vijest, slabo se sjećamo vremena kada nisu nađubrivale domovinske fasade ili kada se nisu nalazile u rukama mnogog hrvatskog kretena. Takvo je vrijeme, rekli bismo vjerojatno prije tridesetak, dvadesetak ili desetak godina, a sada više nemamo pojma dokad će vrijeme trajati ni što reći i kako komentirati, osim izlijevanja hektolitara žuči po odgovornima. Slijedi vječno pitanje: Tko je odgovoran? Je li to škola, jer je iz udžbenika kirurški precizno odstranjeno štošta o mračnim stranama hrvatske povijesti, naročito novije? Možda crkva, intenzivno posvećena utjerivanju krajnjeg desnila u sve pore društva? Navijačke skupine kao tužni produkt djelovanja škole i crkve, mnoge opozicijske stranke čiji lideri osvajaju birače raznim oblicima antisrpstva, vladajuća stranka s pripadajućom Vladom u čijem je mandatu faktički legaliziran ustaški pozdrav, bivša predsjednica na čijoj su inauguraciji bile neke od bizarnijih ličnosti s domaće pronacističke scene i poneki ratni zločinac?

Čitavo društvo desetljećima klizi prema blatu u kojem je najnormalnije ne samo to da skupina balavih kretena ističe odvratne, bolesne i duboko uvredljive transparente, nego i da ima onih koji to smatraju samo mladenačkom glupošću. Čuditi se zbog antisrpskih transparenta i parola mogu samo licemjeri. Izbjegavati osudu mogu samo morbidni likovi kojima su fašističke i uvredljive poruke prihvatljive. A bliže se izbori, pokreti i stranke okupljaju se oko većeg ili manjeg prezira prema Srbima, ali i raznim drugim manjinama. Popularno tumačenje postjugoslavenskih gibanja na ovim prostorima veli da su Hrvati u devedesetima, nakon desetljeća muka, trpljenja i, kako je to jedan volio reći, zlosilja, ostvarili tisućljetne snove. A nama žao onih u čijim je snovima bila država u kojoj se javno zaziva zlostavljanje žena i djece proskribirane nacionalne manjine. Sanjati takvu državu nije moglo biti ništa drugo nego gadna mora.

Beroš

Od predizbornih tema ovog tjedna izdvajamo iznimne uspjehe Vilija Beroša, ministra zdravstva, na planu topljenja vlastite popularnosti i političkog kredibiliteta stečenog u vrijeme krize uzrokovane koronavirusom. Gostujući na televiziji N1, u društvu Arsena Bauka, konkurenta sa SDP-ove liste, Beroš, nositelj HDZ-ove liste u desetoj izbornoj jedinici, oštro je ustao protiv roditeljstva istospolnih ljudi. HDZ-ov ministar zdravstva zapazio je kako je djeci bolje u domu nego s istospolnim roditeljima. ‘Ako je okruženje u domu zdravo’, napomenuo je Beroš, ‘djeci je bolje tamo nego u istospolnoj obitelji.’ Uslijedile su ogorčene reakcije, ali i pokušaji uvjeravanja javnosti kako Berošu, zapravo, ne smetaju ljudi naklonjeni vlastitu spolu. Možda slabo kontrolira svoje misli?

Servis

A sada malo o Andreju Plenkoviću i HTV-u. Premijer je u nedjelju cijelih sat vremena proveo kod Aleksandra Stankovića na prvom programu između 14 i 15 sati. Autor se dobro pripremio i priupitao ga štošta o iznevjerenim obećanjima, što je ozlovoljilo Brunu Kovačevića, jednog od prisavskih šefova. Zaključio je da Stankovićev intervju nije bio na nivou, a u sličnom je tonu govorio i Ivo Lučić, povjesničar, špijun, član Programskog vijeća i HDZ-ov kandidat. Pogreške se čine da bi se ispravljale. Već dva dana kasnije, Plenkoviću je pripalo pravo na intervju u središnjem dijelu HTV-ova glavnog večernjeg Dnevnika. Bio je kvalitetno dosadan, propagandistički nastrojen i pretežno neometan od novinarke. Ukratko, intervju je bio znatno dosadniji od Stankovićeva, ali autorica barem ne mora strahovati od šefovskih prozivki. Predizborni servis u javnoj kampanji.

Nervoza

Osim po učestalom maltretiranju gledatelja državne televizije, Plenkovićeva nervoza od predstojećih izbora može se razabrati i iz sastava stranačkih lista. Očito nervozan zbog rasta popularnosti krajnje desnice okupljene oko Miroslava Škore, aktualni je lider HDZ-a na listu stavio glasne unutarstranačke oponente poput Mire Kovača, Miroslava Tuđmana i Steve Culeja, ali i Božidara Kalmetu, junaka raznih zadarskih korupcijskih afera i lice s optužnica. Na listi mu se našao i gorespomenuti Ivo Lučić, u ratno vrijeme špijun u hrvatskoj paradržavi u Bosni i Hercegovini, dok je Damir Krstičević, donedavni ministar obrane, došao u stranku podržati kolege, ali je i objavio kako svoju političku karijeru smatra okončanom. Njezin najkraći, ali i efektan te točan komentar nalazimo u naslovu jedne Oliverove pjesme – vridilo je. Dojučerašnjem ministru svakako.

Obračun

Nećemo više, barem ne danas, o sitnim predizbornim intrigama, nije da ih nedostaje, nego lagano ostajemo bez prostora. Odnosno, imamo ga taman da zabilježimo oružani obračun u Kaštelima u kojem je jedna osoba poginula, a dvije su ranjene. Akteri su mahom ‘otprije poznati policiji’, navodno su se susreli da riješe neke stare probleme, a zašto je počela pucnjava još nije utvrđeno. Večer kasnije u Kaštelima je izgorio automobil jednog od propucanih, požar je zahvatio još jedan auto i fasadu obližnje kuće. Policajci će se hvaliti brzim hvatanjem sumnjivaca, no čini se kako im nitko nije objasnio da i u njihovu poslu prevencija igra značajnu ulogu. U Kaštelima je očito nema, ne bi u protivnom tamošnji građani sa strahom govorili o onome što im se događa pod prozorima. Sigurna Hrvatska, rekao bi jedan od HDZ-ovih slogana. Kako za koga, rekli bismo mi.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1