Jubilarni pedeseti samostalno režirani dugometražni kinofilm Woodyja Allena "Udar sreće" sjajno se u nas poklopio s odličnim, vrlo opsežnim ciklusom njegovih filmova na HTV3 koji ne uključuje samo udarne nego i manje znane, a intrigantne naslove.
Ciklus potvrđuje Allenovu autorsku veličinu, a novi film da je i u 88. godini života kreativno potentan, tim više što mu je to vjerojatno najbolje ostvarenje u proteklih petnaestak godina, još od "Senzacionalne vijesti" i "Kasandrinog sna", koji su došli neposredno nakon jednog od vrhunaca cjelokupnog njegova opusa, "Završnog udarca".
Mnogi kritičari vukli su paralele upravo između "Završnog udarca" i novog filma, a neki su se sjetili i starijeg naslova "Zločini i prekršaji" iz 1989., prve Allenove turobne krimi-drame (što je nije omelo da istovremeno bude duhovita). No "Udar sreće", bez obzira na neke srodne motive, nije ultimativna drama sa skretanjem na mračno tlo zločina poput "Završnog udarca"; do neke mjere bliži je "Zločinima i prekršajima" povezujući dramu, komediju i kriminalističke elemente, ali je manje slojevit, eksplicitnije satiričan, frivolan i stoga manje uznemirujući. To istovremeno znači da je vrlo zabavan u svojoj kombinaciji naglašene ironije i satiričkih uboda.
U središtu je prvo trokut koji čine pariški bračni par Fanny i Jean te njezin novopečeni ljubavnik Alain, koji je igrom slučaja izronio iz njezine njujorške prošlosti. Potom se, nakon Alainova nestanka, stvara novi trio – ovaj put neerotski – s Fannynom majkom Camille kao trećim članom. Idejno, u središtu je naslovna tema: sreća, prilika, slučaj, prelomljena kroz spomenute likove. Bitan motiv je i koliko se bliski ljudi međusobno zaista poznaju. Pri tom su ideje važnije od likova, odnosno likovi i njihovi odnosi u službi su ideja.
Atraktivna Fanny (Lou de Laâge) nekoć je bila "buntovnica", prvi brak imala je s umjetnikom narkomanom, a onda se "opametila" i udala za podosta starijeg i vrlo imućnog Jeana (Melvil Poupaud). Premda se Jeanu Fanny bila svidjela na prvi pogled, uplašio se da je "glupa", no ubrzo je shvatio da je "inteligentna" i zato se njome oženio, mada bi mnogi na prvi pogled rekli da su glavni motiv za brak bila njezina mladost i fizička privlačnost, zbog čega neki smatraju da je Fanny njegova "trofejna žena".
Jean u sebi spaja infantilnost i narcisoidnost, ali čini se da navodno inteligentna Fanny to ne vidi, a upravo će njezin manjak emocionalne inteligencije – ili, Jeanovim rječnikom, glupost (zbog koje je uvjerena da poznaje supruga, iako zapravo gotovo ništa ne zna o njemu) – ironično dovesti do toga da se Jean umalo izvuče sa svojim zločinačkim radnjama. No onda u igru uskače Fannyna majka Camille (Valérie Lemercier), koja je inače jako sklona Jeanu i ima s njim odličan odnos, ali igrom slučaja načuje trač koji baca sumnju na njega kao mogućeg zločinca, što je pokrene u smjeru Jeanovog raskrinkavanja putem vlastite istrage i zdrave pameti.
Odlično je to narativno proširenje u svojoj potpunoj neočekivanosti, ali i zbog činjenice da je Camille daleko interesantniji lik od stereotipno postavljenog Alaina (Niels Schneider), pisca-romantika. Odnosno, interakcija majke i kćeri punokrvnija je od kćerina sterilno prikazanog odnosa s ljubavnikom, odnosa koji je čista "arhetipska" funkcija.
Zapravo, lik majke jedini je do kojeg će većini gledatelja biti stalo jer je uvjerljivo najsimpatičniji, reklo bi se i najinteligentniji (premda na tom planu ni ona ne blista), a pritom neiskvaren. A što se tiče sreće odnosno slučajnosti, za koje Jean tvrdi da ne postoje, upravo one će mu u neočekivanoj i vrlo efektnoj završnici, u kojoj se ironija uspjelo miješa s karikaturom, presuditi. "Udar sreće" inteligentan je i u konačnici lucidan film kojim Woody Allen, po svemu sudeći, stavlja točku na svoj izniman opus, točku vrijednu svakog respekta.
