Dok većina domaćih mainstream medija o smrti Fidela Castra izvještava kao da su im redakcije smještene, otprilike, u Miamiju, i dok Gloria Estefan oduševljeno tvita o tome da se kubanska dijaspora na Floridi sprema na povratak nakon što se konačno riješila diktatora (inače, njezin otac je učestvovao u neuspjelom iskrcavanju reakcionarnih snaga 1961. u Zaljevu svinja na Kubi, pa valjda otud i trauma), dotle se u lijevom političkom i medijskom krilu pokreću rasprave što bi moglo biti sad kad je lider insularnog socijalizma otišao s ovoga svijeta u svojoj 91. godini. Već je manje-više sve rečeno i o visokom standardu školstva i zdravstva koji je Kuba postigla u periodu od Nove godine 1959. pa do danas, i o njezinom nesebičnom pomaganju drugima da se dosegnu socijalistički standardi, i o njezinom direktnom utjecaju na društveni razvoj u Venezueli, Boliviji, Čileu ili Nikaragvi, kao i o tamošnjem niskom indeksu građanskih sloboda. Međutim, zaostavština Fidela Castra i ostalih revolucionara je ogromna, pa smo za komentar zamolili Marina Jurjevića, dugogodišnjeg člana SDP-a. Od njegove stranačke pripadnosti ovaj je put puno važnije to što je Jurjević u prvoj polovici 1980-ih godina otišao na studijsko putovanje u Meksiko i tamo upoznao niz pripadnika gerilskih i oslobodilačkih južnoameričkih pokreta, od članova Farabundo Marti iz Salvadora i gerilaca iz kolumbijskog FARC-a, do zapatista i nikaragvanskih sandinista, te tako došao u direktan dodir s revolucionarnim stremljenjima koja su otpočela upravo pobjedom na Kubi. Splitski političar nam je najprije rekao koliki je utjecaj revolucionarnih gibanja na Kubi bio na samu Latinsku Ameriku, ali i na ostali dio svijeta.

- Kubanska revolucija otvara prostor ljevice na terenu stimulirajući razne gerilske ljevičarske pokrete sve do današnjih dana, zadnji primjer su recimo zapatisti Subcomandantea Marcosa u Meksiku, ali isto tako utječe izrazito na studentske sredine i studentske pokrete na sveučilištima čitavog latinskoameričkog kontinenta i šire. Osim toga, jako utječe na lijevu pobunu mladih diljem svijeta 1968. godine. Castro i Che Guevara postaju svojevrsne ljevičarske ikone, studentska pobuna je bila pod jakim utjecajem zbivanja na Kubi, a kubanska revolucija univerzalizira Latinsku Ameriku jer utječe i oblikuje niz procesa i gibanja koji su prije bili zaštićeno leno eurocentričnih i sjevernoameričkih interesa i politika - ističe Jurjević.

Inače, manje je poznato da je prema nalazima međunarodnih organizacija, konkretno WWF-a, Svjetske organizacije za zaštitu prirode, Kuba 2006. godine proglašena za jedinu zemlju s postignutim održivim razvojem i zemlju s vrlo niskim ekološkim otiskom. Naravno da država koja je preko pedeset godina u ekonomskoj blokadi, dakle od vremena kad ju je nametnuo tadašnji američki predsjednik J. F. Kennedy, a koja je na djelu praktički i danas kad nema nikakve opasnosti od tzv. sovjetske invazije (što je tada bio izgovor američke politike za blokadu), ima i problema (siromaštvo, prostitucija, pojačana kontrola ulazaka u zemlju). Inače, već poslovični stari Buicki i Plymouthi koji se dadu redovito vidjeti na filmovima i razglednicama Havane nisu samo izraz oskudice, nego i namjerno vođene antikonzumerističke politike, a izdržljivost tih oldtajmera ujedno je rezultat rada odličnih tehničara i mehaničara. Također, gotovo se zaboravilo da je Castro 2004. godine ponudio pomoć unesrećenim ljudima u New Orleansu nakon uragana ‘Katrina’, što je tadašnja američka administracija, dakako, s indignacijom odbila.

Naš sugovornik nadalje govori koje su to konkretne stvari u politici, kulturi i znanosti dobile poticaj kubanskom revolucijom.

Kad se Fidel Castro svodi na jednog od mnogobrojnih latinskoameričkih diktatora, onda se, jednostavno govoreći, promašuje ili falsificira istina, jer je Castro puno kompleksnija i veća pojava nego što bi to mnogi njegovi mrzitelji željeli – ističe Marin Jurjević

- Latinskoamerički literarni boom, teologija oslobođenja, pojava teorije zavisnosti (Teoria de la Dependencia) u sociologiji i društvenim znanostima općenito, stavljaju latinskoameričku misao u središte svjetskih interesa i procesa. Isto tako, pokret nove ljevice, koji se u Europi pojavljuje na početku kao antinuklearni pokret, u Latinskoj Americi inspirira se kubanskom revolucijom. U Meksiku se javlja tzv. generacija sredine stoljeća, predvođena književnikom Carlosom Fuentesom. Ona pokušava reanimirati ideje i smisao zamrle meksičke revolucije, uzimajući kao uzor upravo kubansku revoluciju. Estetika Sancheza Vazqueza i filmske refleksije Josea Revueltasa uklapaju se u taj proces. U Španjolskoj ‘karipska revolucija’ jača i budi umrtvljene nade u moguće efikasno suprotstavljanje frankističkoj diktaturi. U Meksiku ljevičarski general Cardenas pokreće Pokret nacionalnog oslobođenja (El Movimiento de Liberacion Nacional), ujedinjujući meksičku nacionalističku ljevicu sa socijalističkim snagama kako bi obranio ugrožene ideje meksičke revolucije. Danas čak i Castrovi kritičari, poput Josea Antonija Aguilara Rivere, ipak priznaju da je ‘Castro nadživio samog sebe’ - objašnjava Jurjević.

Stephen McCloskey, direktor Centra za globalno obrazovanje, kaže da je upravo Fidel Castro pokazao da su ‘pravo bogatstvo neke zemlje njezini ljudi, dok se materijalna sredstva najbolje upotrebljavaju ako se koriste za socijalne potrebe’.

- Kuba danas ima najmanju stopu mortaliteta djece u cijeloj Latinskoj Americi iako ne spada u bogate zemlje, štoviše, oskudijeva u mnogo čemu. Ali smrtnost djece između rođenja i njihove pete godine života na Kubi je za 15 posto manja od one u prebogatim Sjedinjenim Američkim Državama. Zato kad se Fidel Castro svodi na jednog od mnogobrojnih latinskoameričkih diktatora, onda se, jednostavno govoreći, promašuje ili falsificira istina, jer je Castro puno kompleksnija i veća pojava nego što bi to mnogi njegovi mrzitelji željeli - ističe Marin Jurjević.