Pošto je 4. maja 1980. preminuo drug Tito, ovih dana bila je prilika za medijsko sjećanje na njega. Mi se ovdje nećemo baviti ni činjenicom sprovoda, pa čak ni pobrojavanjem najznačajnijih odluka iz njegovog života, onoga po čemu ga biografi svrstavaju u historijske ličnosti. A da je bio jedna takva ličnost to mu priznaju svi – i prijatelji i neprijatelji. Iskoristit ćemo prostor za samo nekoliko teza.

Pristup njegovom liku i djelu danas kao da pravi puni krug. Svi imaju mišljenje o njemu, bez obzira na protok vremena, smjene generacija. Ili čak na prividnu ignoranciju, kao ‘lukavost’ u mnogim navodno postpolitičkim, dakle idiotskim životima. Na zidu u blizini moje kuće netko je zadnjih godina crvenom bojom napisao ‘Tito’. Da bi poslije neko drugi prešarao ime i iznad toga dopisao ‘Sotona’. Možda tome i ne treba pridavati veliku važnost, kada su u pitanju hormoni mladosti. Iako treba vidjeti i govor zidova. No sasvim je nešto drugo kada se navodno znanstvene institucije bave pamfletistikom na revizionističkom tragu. Iako rezultat takve podosta raširene rabote nije u ‘novim spoznajama’, već u srozavanju ugleda nekada cijenjenih povijesnih odsjeka univerziteta, raznih instituta i akademija. Gdje se uz riječ povjesničar odmah pita i čiji. Kažu da nam između apologije i demoniziranja nedostaje pravih kritičkih studija, uravnoteženog pisanja, koje bi vagalo njegove dobre i loše poteze i bacilo jasnije svjetlo na razdoblje njegovog djelovanja, a to je ‘kratko’ dvadeseto stoljeće. I to je istina. Otkada ovdje vladaju ‘novi poreci’, nakon glasne šutnje devedesetih izašle su u nas samo dvije monografije. Jedna prijevodna, Jaspera Ridleyja, ‘Tito – biografija’ (Prometej, Zagreb 2000.) i relativno nedavno jedna domaća, ona Ive i Slavka Goldsteina, ‘Tito’ (Profil, Zagreb 2015.). More tzv. publicistike sumnjive kvalitete ovdje nećemo računati. Spomenute knjige pisane su s lijevo-liberalnih pozicija, što je legitimno, ali samim time ne daju i jednu organsku, marksističku sintezu ovog čovjeka i njegovog djela. To ne znači da mi čekamo novu apologiju ili čak hagiografiju lijevog sveca, nego da i uvijek poželjna kritičnost nema onaj zamah koji bi prevladao zastoj u kojem kao da smo zaglavljeni. Postoje studije pojedinih aspekata, poput onih o životu partije, pokretu nesvrstanih ili o nekim elementima socijalističkog samoupravljanja, koje ne mogu zaobići Titovu ulogu u tim procesima. No sve je to, iako postoje vrijedni doprinosi, još uvijek parcijalno i nedovoljno.

Krleža je sebe, kao i Tita uostalom, shvaćao kao ‘organskog intelektualca’, onoga koji ne govori samo u ime jednog lijevog, komunističkog pokreta i za njega, nego se smatra njegovim sastavnim dijelom

Zato se možemo nadahnjivati literaturom i memoaristikom Titovih suvremenika, iz koje još uvijek zrači više povijesne problematike negoli iz onoga što bi samo zato što je novije trebalo biti i bolje. Ovdje ćemo se inspirirati knjižicom koju su 1980. godine zajednički objavile izdavačke kuće Oslobođenje iz Sarajeva i Mladost iz Zagreba, ‘Krleža o Titu’, u kojoj su sakupljeni svi prigodni zapisi ovog jugoslavenskog književnika koji se direktno tiču naše teme. Radi se o desetak kraćih i naoko prigodničarskih tekstova, uglavnom iz pedesetih i šezdesetih godina. Dakle, iz vremena kada je Krleža i kao urednik Enciklopedijskog zavoda i član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) ‘po dužnosti’ pisao prigodne govore povodom Titovih okruglih rođendana, dodjeljivanja počasnog doktorata i u sličnim prilikama. To razdoblje Krležina rada većina je hrvatskih krležologa rangirala kao nevažno, ako već ne i nisko. Jer da je ovaj bio preblizu vlasti, postao piscem-funkcionarom, ukratko aparatčikom. No to je sve daleko od istine. Istina je da je Krleža u svom Gesamtkunstwerku, svojim enciklopedijskim natuknicama, fragmentima, bilješkama i drugim malim formama pristupao krajnje odgovorno, shvaćajući ih kao organski dio svoje misije prosvjećenja ovih naroda, jednako kao i svoja umjetnička djela. Jer sebe je, kao i Tita uostalom, shvaćao kao ‘organskog intelektualca’, onoga koji ne govori samo u ime jednog lijevog, komunističkog pokreta i za njega, nego se smatra njegovim sastavnim dijelom, a ne nekom individualnom građanskom pojavom, sa svim posljedicama koje komunistički horizont za sobom povlači.

Marksistička je istina ili opće mjesto poznato iz Marxovog i Engelsovog naslijeđa, pa zato često i krivo shvaćeno, kako su oni smatrali da historiju ne stvaraju veliki izolirani pojedinci, već da je ona izraz prilika, a objekt kojih su socijalne i ekonomske snage koje slijede svoju logiku. Ali je opet subjektivna istina i to, kaže Krleža, ‘da u historiji nije bilo nikada ni jednog događaja većeg stila, a da nije povezan uz pojavu i ulogu neke markantne i izuzetne ličnosti, a historijska uloga markantne i izuzetne ličnosti plaća se krvavo i samozatajno’. Zato neki od današnjih mladih ljevičara u nas nemaju pravo kada u velikim ličnostima našeg radničkog pokreta i povijesti partije u cjelini vide momente autoritarizma, vide ‘kult ličnosti’ koji jedan socijalizam za 21. stoljeće treba po svaku cijenu, a ponajbolje direktno-demokratskim metodama, onemogućiti. Ukratko, oni, ma kako da radikalnu neolenjinističku frazeologiju svome shvaćanju civilnog društva dodaju, ne vide da ponavljaju liberalnu kritiku svih povijesnih socijalizama. Kao onih u kojima je država navodno bila prejaka, stvarala svoje kultove i tome slično. Toga je u staljinizmu, naravno, bilo. No samo naoko paradoksalno, bilo je zato i u mjeri u kojoj su takvi poreci odustajali od socijalizma i vraćali se kultu ‘svakodnevnih vrijednosti’ više tradicionalističkih društava. A to su porodica, građansko društvo i država. Pravi socijalizam, a to je komunistička ideja u pokretu, upravo napada ove institucije. Zato je kult ličnosti, u strožem smislu, upravo liberalna tvorevina. On je ono sudbinsko prepuštanje ‘malog čovjeka’ da njime upravljaju ‘izuzetni pojedinci’, a to su u pravilu baš oni koji su trenutno prigrabili vlast. Sve to događa se na kraju povijesti i prije no što je proglašen. Nje je bilo, baš da bi moćnici u borbama s konkurentima postali moćnima, ali je više nema. Zato, ako je i postojao kult druga Tita, on je postojao u dekadentnom razdoblju Jugoslavije, uoči i nakon njegove smrti, kada se od socijalizma, postepeno, ali nažalost na kraju uspješno, odustajalo.

Formula Tita, Tito kao simbol, kao alegorija i metafora, bila je u osnovi jednostavna. Ta formula glasi da je Tito bio ovaploćenje dijalektike izuzetnog i običnog. Čovjek iz naroda i ujedno izuzetan borac i političar

Formula Tita, Tito kao simbol, kao alegorija i metafora, bila je u osnovi jednostavna i sličila je onima drugih velikana socijalističkih revolucija, od Lenjina do danas. Uzet ćemo je iz knjige na koju nas je uputio filozof Slobodan Karamanić, a objavio ju je Michael Padev, u nas nepoznati bugarsko-engleski novinar, koji je već 1944. u Londonu objavio prvu Titovu biografiju. Ta formula glasi da je Tito bio ovaploćenje dijalektike izuzetnog i običnog. Čovjek iz naroda i ujedno izuzetan borac i političar. ‘Padev tamo zapaža’, piše Karamanić, ‘kako Titu pri odlukama nije potreban ni plebiscit/konsenzus niti savjet naroda, jer on sam jeste narod. Ne samo jer je potekao iz tog naroda, već i zato što najbolje poznaje potrebe i stremljenja tog naroda. Tito je definitivno figura koja prožima sve faze onog što zovem jugoslovenska revolucionarna subjektivnost: ilegalac, partizan, unutar-komunistički pobunjenik (vs. Staljin), a zatim i vođa planetarnog pokreta protiv kolonijalizma i imperijalizma (nesvrstanih).’ U formuli ‘Tito, narod, partija’ on stoji kao singularno ime pokreta, jer su ova druga dva pojma čisto univerzalna i bez Titovog imena ne bi mogla funkcionirati kao historikum.

Dozvolimo si sada i poduži citat Krleže: ‘Ime Titovo postalo je danas dramatski simbol pokoljenja svih naših naroda odkada se piše historija krvlju i mesom naših rodova. U brodolomu, koji je od svih naših brodoloma bio najbeznadniji, pojavio se on s lenjinskom buktinjom u mraku, i njegov put od Kumrovca i od Jajca do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda da bi od srednjovjekovnog, zaostalog čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja koja se objavljivala u mnogobrojnim naporima kroz vijekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobraženjem i oslobođenjem u višim društvenim oblicima… Tito, to je slavoluk između mrkih i krvavih zidina naše srednjovjekovne prošlosti i put do civilizacije koja neće više da bude robovanje tuđim bankama, tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča (artiljerijska granata, op. a.) koja se kroz dim i maglu naše zaostalosti probila kao usijan znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.’

Osvrnimo se na značenje Tita za našu novu povijest, onu nakon Jugoslavije, gdje ćemo upotrijebiti jednu analogiju, za koju mislimo da još uvijek vrijedi. Kada Tito i Krleža pričaju o staroj Jugoslaviji, koja se kao mrtvorođenče nije mogla iskobeljati iz nemogućnosti nadvladavanja nacionalnih i socijalnih rascjepa koji su je potresali, oni govore o grešci koju rade lijeve snage kada zamišljaju da najprije trebamo izboriti kakvu-takvu pristojnu demokraciju, a stvar socijalizma onda će se sama otvoriti, kao jedina perspektiva naših naroda. Pitanje narodnog oslobođenja, i to je Titova konstanta od 1928. godine, shvaćeno kao pitanje jedne prave demokracije unutar nacija-državica od kojih je složena Jugoslavija, po sebi je nerješivo sve dok mislimo da je stvar rješenja hrvatskog pitanja moguća samo u Hrvatskoj, srpskog u Srbiji, slovenskog u Sloveniji itd. Sve te nacionalne buržoazije ne uspijevaju se složiti jer su na različite načine uvjerene da su snagom svoga ‘svijetlog oružja’ izvojevale pravo na svoju nacionalnu slobodu, ako već ne i tu slobodu samu. Da bi se ona realizirala smetaju joj druge, konkurentske buržoazije, koje one, u svojoj sljepoći, vide samo unutar iste države. Te, barem u tendenciji buržoaske demokracije, a ustvari vlastodržja, vide princip prava naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja kao apstraktni princip (Wilsonov, a ne Lenjinov). Za razliku od njih, Tito uvijek naglašava da taj princip ima smisla samo u svojoj proleterskoj varijanti, kada se radničke klase raznih nacionalnosti slobodno udružuju i razdružuju u različite državne zajednice. To se u ratovima za jugoslavensko naslijeđe devedesetih nije dogodilo. Zato bi ih Tito da je bio živ, a mi zajedno s njime, kao i disoluciju Jugoslavije, ocijenio negativno, kao što neki i jesmo. Kao kontrarevoluciju koja je ponovno omogućila nacionalnim buržoazijama i međunarodnom kapitalu da zavladaju nad ovim narodima, oduzmu im dostojanstvo i samopoštovanje koje su imali.

Pa kada se današnje, i one stranačke, lijeve snage bore za ‘pravu demokraciju’ unutar tih mrtvorođenih nacionalističkih projekata, njima ne prijeti samo opasnost da se izgube u labirintima građanskog parlamentarizma. Njima prijeti iluzija da će sva ta parazitska vladajuća klasa, koja se u svim novostvorenim državicama smatra pobjedničkom, osnovanom na snazi svog ‘svijetlog oružja’, svoju vlast jednom predati pravim demokratima. I sve to u okviru jednog zapadnjački shvaćenog legalizma, unutar država tzv. vladavine prava itd. I onda će progresivne snage, jednom kada su osvojile parlamente, moći ponovno otvoriti jedini smisleni put u budućnost: onaj socijalizma. Ali svaka od ovih državica, uzeta sama za sebe, izgovorio je Tito ne jednom, još dok je raspad Jugoslavije bila više spekulativna no stvarna prijetnja njenom opstanku, kao ‘samoodređena’ neće opstati.