>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Nada Beroš

Sam svoj Tuđman

U kojoj se fazi struka, koju je zazivao Bandić, odlučila za izvedbu skulpture Kuzme Kovačića, a ne za neki od ostala tri jednakovrijedna prijedloga spomenika Tuđmanu? Naime, žiri se nakon 2016. više nije sastajao pa je tu odluku izgleda donio onaj čuveni povjesničar umjetnosti Nepoznati Netko, za kojeg se šuška da bi uskoro mogao dobiti i počasni doktorat

Vojsci od osamdesetak Tuđmana diljem Hrvatske, u kojoj se brojni gradonačelnici i načelnici, rodonačelnici naših kulturnih i političkih elita, ali i njihova podanička ‘boranija’, takmiče tko će postaviti čudesniji spomenik u svome mjestu kako bi dokazali da još uvijek žive ‘čuda hrvatske naive’, pridružit će se i onaj ‘najveći i najljepši’ u metropoli, zahvaljujući ustrajnom i nesebičnom trudu najvećeg od svih gradonačelnika – Milana Bandića.

Prema prvotnoj Bandićevoj zamisli, spomenik je trebao biti postavljen na Trgu dr. Franje Tuđmana, koji je gradonačelnik također nazvao ‘najljepšim i najvećim’. No priča se da se lokacija hadezeovcima nije nimalo sviđala

Već vidim maštovite i spretne azijske putničke agencije koje iscrtavaju rutu obilazaka tih misaonih poprsja, statua u pokretu i u sjedećem položaju, u stvarnoj i natprirodnoj (pa i protuprirodnoj) veličini, uzdignutih ruku u stavu imamohrvatsku i onih položenih nježno na trajno kucajuće hadezeovsko srce, kao još jednu turističku atrakciju u zemlji koja se grčevito bori za izvansezonsku potrošnju i što veći broj noćenja. ‘Samo je pitanje dana kad će se kod nas početi računati i broj općenja, a ne tek noćenja!’ ovog je ljeta na šibenskom FALIŠ-u duhovito poentirao na temu održivog turizma ugledni povjesničar umjetnosti dr. Ivo Babić. Zbog naširoko rasprostranjenih Tuđmanovih spomenika, gosti iz inozemstva mogli bi obići cijelu našu domovinu, izvan sezone, po kiši i snijegu, buri i jugu, na tovarima ili pak s guskama u magli. No zbog veoma suženog i repetirajućeg repertoara poza, grimasa i gesti pokojnoga generala, trebalo bi im ponuditi igru otkrivanja ‘sličnosti’ i ‘razlika’ pojedinih predložaka, kao novi oblik društveno-turističkog sadržaja koji bi mogao pridonijeti boljem povezivanju, pa i općenju i razumijevanju različitih naroda, ‘svijeta na putovanju’. Zašto ne? Ako predmet turističkih ruta mogu biti spomenici ‘kasnog modernizma i totalitarizma’, zašto to ne bi mogli biti i spomenici hrvatskog naivizma i demokracije?

Pa kad na ‘okruglu’ 19. obljetnicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika, 10. prosinca 2018., usred blještavih adventskih blagdana, dobijemo najljepši spomenik Tuđmanu, i to na najljepšem mjestu u metropoli, tik do Bandićevih fontana, turistički djelatnici Grada Zagreba, zajedno s nositeljem te ideje, supergradonačelnikom, moći će zadovoljno trljati ruke! Doduše, to najljepše mjesto prema prvotnoj zamisli genijalnog Bandićevog urbanističkog uma trebao je biti Trg dr. Franje Tuđmana na Črnomercu. Raspisujući još jedan spomenički natječaj, u studenome 2015., nazvao je i taj trg ‘najljepšim i najvećim’. Upravo je s tog mjesta Tuđman pošao u svoj pobjednički pohod stvaranja samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Priča se da se lokacija nije nimalo sviđala hadezeovcima, smatrali su da spomenik, pa i trg posvećen prvom predsjedniku zaslužuju bolju lokaciju, bliže centru grada, te da je ta bezlična ledina neadekvatno mjesto i ‘loša poruka’. Ubrzo su, nakon objavljenih rezultata natječaja, ultradesničarski portali kukali da je Tuđman dobio ne samo bezličnu lokaciju nego i ‘jezivo bezličan spomenik u Zagrebu, dok je zločinac Tito prikazan kroz Augustinčićevo remek-djelo’! Samo, nije jasno gdje je tu greška: to što nemamo Tita ili što nemamo Augustinčića? Eh, lako je biti general poslije bitke. Ali je teško biti general tuđmanovske biografije i hagiografije u borbi za (kiparsku) besmrtnost. Nemoguće je naime izbjeći nesporazume između naručitelja, kipara i publike kad su i sami temelji postavljeni na krivim nogama.

Kao što se i moglo očekivati kod ovakvih pothvata opterećenih simboličkim prtljagom i mitomanijom, u duboko podijeljenoj i traumatiziranoj Hrvatskoj, i reakcije na Tuđmanov spomenik u Zagrebu su podijeljene. Tako su primjerice u jeku diskusija o pogrešno odabranoj lokaciji za Tuđmanov spomenik na Črnomercu na ljevičarskim portalima tvrdili da je lokacija ‘puste ledine idealna za Tuđmanov spomenik, jer upravo nam je takvu, opustošenu Hrvatsku ostavio prvi predsjednik’. No treba spomenuti i velik broj komentara javnih osoba i tzv. običnih građana, različitih političkih provenijencija, koji smatraju da Tuđmanovu spomeniku nije mjesto ni na jednom trgu u Zagrebu. Jer njegova je uloga u stvaranju hrvatske države postala predmetom neukusne mitologizacije, premda je trebala biti predmetom u Haagu, Tuđmanove ‘zasluge’ u ratovima devedesetih (Domovinskom i Imovinskom) bitno su podcijenjene i trebaju se iznova propitati, dok njegov lik autokratskog, vječito namrgođenog vođe nipošto ne može biti uzor političara kojemu se trebaju diviti naraštaji u 21. stoljeću. Pitanje je dana kad će ovi spomenici s pravom postati dio nekih suvremenih ‘kabineta čudesa’, svjedočeći o bespućima povijesne skalamerije.

Kako su se u cijeloj toj priči pokazali hrvatski umjetnici, povjesničari umjetnosti i kritičari, takozvana struka? Istine radi, treba spomenuti da zanimanje hrvatskih umjetnika i arhitekata za zagrebački spomenik Tuđmanu doista nije bilo veliko. Premda je Bandić dugo najavljivao spomenik (od 2013.), sam natječaj je, kao i uvijek pred izbore, bio zbrzan. Na njega se, pored trojice pozvanih autora (Neven Bilić, Kažimir Hraste, Kuzma Kovačić), odazvao svega 21 autor, odnosno autorski tim, a dva su autorska prijedloga bila odbačena kao nepotpuna. Neki su tvrdili da je rok bio ‘nepristojno kratak’ (5. studenoga 2015. – 8. ožujka 2016.) i da je možda to bio razlog za tako mali broj prijava (i ‘loših, nedorečenih’ radova), no sklona sam vjerovati da je za mnoge autore i sam zadatak bio ‘nepristojan’ i da nisu bili spremni nepotrebno se ‘umočiti u fekalije’.

U travnju 2016., kad su objavljeni rezultati natječaja, naš slavni nadriurbanist i vizionar Bandić govoraše: ‘O tome kakav će spomenik biti postavljen u Parku dr. Franje Tuđmana na Črnomercu odlučit će struka. Finale tek slijedi. No nećemo odustati od ideje najljepšeg spomenika na najljepšem i najvećem Trgu dr. Franje Tuđmana. Sve drugo su tehnički detalji.’ No struka, ‘ocjenjivački sud’ ili žiri nije baš bio oduševljen rezultatima natječaja. Jednoglasno su odlučili da se ne dodijeli prva nagrada. Umjesto toga, žiri je odabrao četiri jednakovrijedna rada. Dakle, četiri su autora/autorice dobili zadatak da ‘poprave’ svoje spomeničke prijedloge kako bi ušli u drugi krug. Razočaranje članova žirija nije krio ni Igor Zidić, predsjednik žirija i nekadašnji Tuđmanov savjetnik za kulturu, izjavivši novinarki Večernjaka: ‘Rezultati su iznenadili nas u žiriju jer smo očekivali malo više arhitektonskih i spomeničkih radova druge vrste. No većina pristiglih od njih ukupno 24 bili su kipovi. Ovaj put pobijedila je tradicija i oni koji su pokušali stvoriti lik prvog predsjednika. Nastojali smo po zadanim kriterijima izabrati ono najprofesionalnije, što se da najlakše doraditi, svi nedostaci rezultat su rada u kratkom vremenu.’

To ‘najprofesionalnije, što se da najlakše doraditi’ trebalo je čekati još godinu i pol dana da ugleda svjetlo dana na Sveučilišnoj livadi. Ali mala je to cijena za grandiozno djelo koje ćemo na kraju dobiti! S postamentom i uzdignutim terenom, Tuđman će nas promatrati s visine od osam metara, baš kao što priliči strogom ocu – tvorcu domovine da gleda na svoje podanike.

Ipak, nešto je ostalo nejasno ili netransparentno u toj priči. U kojoj se fazi struka, koju je neprestano zazivao Bandić, odlučila za izvedbu (i doradu) skulpture Kuzme Kovačića, koja me u svom izvorniku neodoljivo podsjećala na mitološku figuru satira (napola jarca, napola čovjeka), a ne na primjer za neki od ostala tri jednakovrijedna rada, onaj Marije Ujević i Marijane Birtić, Nevena Bilića i Kažimira Hraste? Žiri se naime nikad više nije sastajao pa je odluku o tome da se izvede Tuđman Kuzme Kovačića (koji je autor i dviju ranijih skulptura Tuđmana, one u Škabrnji iz 2001. na koju ovaj zagrebački spomenik sliči kao jaje jajetu i one u Velikom Trgovišću iz 2013.) izgleda donio onaj čuveni povjesničar umjetnosti Nepoznati Netko, za kojeg se šuška da bi uskoro mogao dobiti i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu.

Dakle, dvije i pol godine po završetku natječaja brončani spomenik zlaćana sjaja, visok 4,25 metara, svečano je predstavljen ispred Ljevaonice Ujević, koja je pobijedila na natječaju za izvođenje radova. I ovaj put gradonačelnikova se volja za moć uljepšavanja Zagreba pokazuje u svoj svojoj raskoši – on sada seli spomenik na križanje Ulice grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice, nedaleko od Lisinskog i Gradskog poglavarstva. Podignut će se na mjestu na kojem je stajala skulptura Branka Silađina ‘Granit koji pamti’, postavljena 1995. u vrijeme gradonačelnika Mikše, u povodu 900. obljetnice osnutka Zagrebačke nadbiskupije i Grada Zagreba. Tu su skulpturu pojedinci nazivali ‘masonskom piramidom’, a povremeno bi je i poneki vjerski fundamentalist ukrašavao raspelom na vrhu ili pak iscrtavao križ na njoj. Bandić sada Silađinovu skulpturu seli nekoliko kilometara južnije, prema Muzeju suvremene umjetnosti – tamo valjda spadaju masoni i apstrakcija.

I eto, s puste ledine Tuđman se preselio na Sveučilišnu livadu, na njezinu sjevernu stranu, u susjedstvo blještavih Bandićevih fontana! Lica okrenutog budućem ‘Spomeniku domovini’ arhitekta Nenada Fabijanića, na važnoj koti osovine sjever – jug kojom se povezuju neizostavni nacionalno-identitetski kulturni spomenici, među kojima su Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Koncertna dvorana ‘Vatroslav Lisinski’ i Katedrala najvažniji.

‘Boljeg mjesta u Zagrebu nema, jer će tako prvi hrvatski predsjednik gledati svoje djelo, i to već za godinu dana’, ustvrdio je naš samouki planer i urbanist, kakvog Europa još nije vidjela od vremena genijalnog pariškog urbanista Barona Haussmanna, koji je sredinom 19. stoljeća uredio Pariz uz pomoć Napoleona III. – ali kod nas je Bandić sve uradio sam!

Svi se sad pitate: tko će to sve platiti? Ali pitanje treba hitno preformulirati u: tko će svemu tome stati na kraj? Kad će već jednom institucije napraviti svoj posao? Jer manje je važno što će nas Franjo koštati suhoga zlata, 4,3 milijuna kuna, a budući ‘Spomenik domovini’, kao kontrapunkt tom kipu, više od 27 milijuna. Važnije je što bi ‘Spomenik domovini’ mogla graditi tvrtka Tigra u vlasništvu Bandićeva kuma Milana Penave koja je u ponudi prekoračila natječajni iznos za oko šest milijuna kuna (ako je i od kuma, previše je!). S razlogom će mnoge ovo podsjetiti i na ostale skupo (pre)plaćene Bandićeve projekte, osobito one ‘zlatne’ WC-e na tramvajskom okretištu Dubrave i Dupca (i tu je jedan od podizvođača tvrtka Tigra).

Također, treba pripaziti da nas naš ‘vizionar koji korača prema budućnosti’, taj ‘neupitno lijepi kip’, kako se o svome djelu izrazio uvaženi kipar, sveučilišni nastavnik i političar Kuzma Kovačić, ne uvede u napast da pobrkamo funkcije tih zlaćanih Bandićevih darova Zagrebu. Pa koliko god bježimo na Zapad, sve nas vraća na Balkan, na jug! Putujući od najvećeg spomenika posvećenog Tuđmanu, od Zračne luke ‘Franjo Tuđman’ prema njegovu spomeniku na Aveniji Hrvatske bratske zajednice, samo mi jedna misao pada na pamet: postajemo ozbiljan takmac novovjekoj arhitekturi i spomeničkoj plastici Skoplja!

1/3