Dva mjeseca nakon što je izjavio da ‘voli novinarke koje tako lako kleknu’, u Skupštini Srbije napokon je smijenjen ministar vojni Bratislav Gašić. Jasno, na inicijativu premijera Aleksandra Vučića koji više niti jednu svoju izjavu ne počinje bez ‘ja sam odlučio’, bila to smjena Gašića ili raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, usprkos tome što u parlamentu ima većinsku podršku.
Dva mjeseca su novinari prosvjedovali u više gradova u Srbiji i tražili Gašićevu smjenu, koju je Vučić nakon skandala obećao: na novinare se premijer nije ni osvrnuo, ali je zato nahvalio rad ministra Gašića (svog prijatelja, suradnika i dobrog domaćina) – samo je neki orden nedostajao – te punih sedam sati pričao o tome da želi da Srbija bude ‘pristojno društvo, a ne balkanska krčma’, ukratko, bilo je to slovo o pristojnosti. Smjenu je potpisao ‘zbog učtivosti, morala i poštenja i da nam javni diskurs ne liči na rijaliti šou’, obrazlagao je svoju odluku koju je donio usprkos tome što je siguran da mu prijatelj Gašić nije mislio onu rečenicu kojom je uvrijedio novinarku B92 Zlatiju Labović, ali i kompletnu novinarsku (u dobroj mjeri devastiranu) profesiju. Umjesto pristojnosti, svih tih sati je demonstrirao bahatost, vrijeđajući zastupnike oporbe, na divljenje obožavatelja koji su ga u sali dočekali gromoglasnim pljeskom, a on je bio upućen i ministru Gašiću koji se očito dobro zabavljao i kojemu je povremeno ponešto od onoga što su demokrati i ostali govorili bilo smiješno.
Jasno je – jer uvijek tako bude – da je priča o smjeni i poštenju dobila svoj obrat, nakon što je bivši ministar obrane i potpredsjednik Demokratske stranke Dragan Šutanovac na Twitteru poslao podrugljivu poruku: ‘Vučić o pristojnosti, Maja o poštenju, Marjan o kulturi.’ Potom su zastupnici vladajuće koalicije napustili salu, ostavivši malobrojnu oporbu da se hrve s pristojnim premijerom. Ovaj se, patetično kako on to zna, uvrijedio zbog opaske o poštenju predsjednice parlamenta Maje Gojković, i ništa nije vrijedilo što je Šutanovac objasnio da nije mislio na ‘ono’ poštenje, već na činjenicu da je Maja Gojković od svojih radikalskih početaka do naprednjačkog trenutnog statusa promijenila bezbroj stranaka i na to da je u vrijeme dok je bila gradonačelnica Novog Sada ostavila u tom gradu kriminalne probleme koje grad i građani i dalje plaćaju. (Marijan Rističević je, za neupućene, blagoglagoljivi poljoprivrednik koji priča o svemu, pa i kulturi, vrijeđajući pritom čak i one koji imaju doktorate, i to prave, a ne lažirane.)
Sjednica posvećena smjeni ministra još je jednom pokazala svu bijedu parlamentarnog i političkog života u Srbiji, bahatost na svim razinama vladajućih i razbijenu i nemoćnu oporbu pred nepoštenim i razarajućim napadima sa svih strana
U raspravi o pristojnosti oporba je premijera podsjećala na njegove ne tako davne radove, koji se takvima nikako ne bi mogli nazvati. Na primjer, da je bio recenzent – u vrijeme dok je bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke – u jednom broju onih silnih knjižurina koje je potpisivao haški optuženik Vojislav Šešelj, poput ‘Lažljiva haška pederčina Džefri Najs’ ili ‘Engleski pederski isprdak Toni Bler’ ili pak ‘U čeljustima kurve Del Ponte’… Na te i slične primjedbe premijer se nije niti jednom osvrnuo, nego je i dalje drvio o pristojnosti svojoj i njemu naklonjenih te o izdajnicima onih drugih koji su protiv njega i njegove porodice.
Ukratko, nakon sedmosatne rasprave i vladajuća većina se vratila u skupštinsku salu i izglasala Gašićevu smjenu. Zahvaljujući tome što nisu bili na većem dijelu sjednice, ovaj put se ipak nisu čula ‘mentalna i fizička divljenja’ predsjednika zastupničkog kluba SNS-a Zorana Babića zbog toga što premijer, eto, ponovno nije niti jednom napustio salu da bi otišao do toaleta, pa je javnost smirena – premijeru je barem prostata potpuno zdrava!
Sjednica posvećena smjeni ministra – što je bila osobna želja premijerova – još je jednom pokazala svu bijedu parlamentarnog i političkog života u Srbiji, bahatost na svim razinama vladajućih i razbijenu i nemoćnu oporbu pred nepoštenim i razarajućim napadima sa svih strana. Badava je Aleksandra Jerkov iz redova demokrata pitala premijera i njegove zastupnike zašto nije na primjer reagirao kad je Novi Sad bio oblijepljen plakatima ‘Ko o čemu, Aleksandra o poštenju’ (a ona nema baš nikakvih afera u svojoj biografiji), odgovor je bio – nije to bilo maslo naprednjaka.
Badava i to što novinari prosvjeduju, a nastavili su to i nakon formalne smjene Gašića, jer sama smjena, kako kaže potpredsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Dragan Janjić, nije mnogo donijela. Novinari prosvjeduju, kaže on, zbog kontinuiranih pritisaka na medije i novinarsku profesiju, zbog toga što na novinarska pitanja od arogantnih političara nema odgovora, a ni sama pitanja više nisu dobrodošla.
O tome koliko je vlast osiona govori i činjenica da Gašić nije smijenjen zbog daleko većih grijeha, na primjer lanjskog pada helikoptera, kad je poginulo pet ljudi i jedna beba, a da do danas nije razriješeno tko je naredio helikopterski let od Novog Pazara do Beograda i slijetanje po maglovitom vremenu na aerodrom ‘Nikola Tesla’, iako su vremenske prilike nalagale da se sleti negdje drugdje, na pogodniju lokaciju. Nema ni odgovora na stalne zahtjeve oporbe da se oformi parlamentarna komisija i da se, kad već nadležne institucije šute, razriješi taj slučaj. Vučić je na to odgovorio, valja citirati: ‘Znate li koliko bi puta ruski ministar odbrane Šojgu, koji je jedan od najbližih Putinovih saradnika, morao da snosi odgovornost zbog helikoptera? Ne jedan, ne deset, nego 31 put. A znate li koliko bi američki ministar odbrane morao da snosi odgovornost zbog iste stvari? Dvadeset i četiri puta, a niko njima nije tražio ostavku.’ Dodao je da je u vezi toga napravljena afera i upitao oporbu: ‘Šta ste hteli, da kažete da je Gašić ubica?’
Javnost, barem onaj dio koji nije anesteziran stalnim pričama o Srbiji kao ‘ekonomskom tigru’ u regiji, o boljem životu koji će sigurno doći i koji bi građani već živjeli samo da nije bilo onih pokvarenjaka prije naprednjačke ere, o bajkama o bezbrojnim investicijama, tvornicama, kompjutorskim čipovima, autoputovima itd., jedva da ima medija iz kojih bi mogla dobiti informacije, pa da misli svojom glavom. Ovako, sve je kao iz onog bosanskog vica: ‘Vjeruješ li ti meni ili svojim očima?’ A tu ni smjena sjajnog čovjeka i dobrog domaćina Gašića ne može pomoći.
