Za sebe kažu da nisu u potpunosti arhitekti, jer za većinu arhitekata rade čudnu arhitekturu. Nisu ni teoretičari, jer ne pripadaju u potpunosti akademskoj zajednici. Nisu ni umjetnici, jer svoje radove ne prodaju i nisu dio umjetničkog svijeta. Kažu da naseljavaju nekoliko svjetova i da se ne žele ograničiti samo na jedan, jer izrazito cijene svoju slobodu. Sandi Hilal i Alessandro Petti, po zanimanju arhitekti, u privatnom životu partneri, započeli su 2010. zajedno s Eyalom Weizmanom svoj dugogodišnji projekt za dekolonizirajuću arhitekturu – DAAR. Uslijedili su i drugi projekti, poput ‘Kampusa u kampu’ kojim su željeli zaobići konvencionalne obrazovne strukture, ali i konkretne arhitektonske projekte u palestinskim izbjegličkim kampovima, poput izgradnje škole i trga. Svoje radove predstavili su na brojnim međunarodnim izložbama, poput Venecijanskog bijenala, londonskog Tate Moderna i Centra Pompidou, kao i na bijenalima arhitekture. Njihovi tekstovi objavljivani su u časopisima kao što su ‘New York Times’, ‘Guardian’, ‘Il manifesto’, ‘Art Forum’… Za svoje radove, u kojima se putem umjetnosti i arhitekture bave privremenošću, kažu da su istraživački, kolektivni u smislu da se uvijek radi u zajednici ili s grupom ljudi, da sama izložba nije najvažniji dio, već da se stvori okruženje za kritičko učenje.

Sa Sandi Hilal, koja je godinama bila zaposlenica UN-ove agencije UNRWA koja pomaže palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku, razgovarali smo prije njezinog zagrebačkog predavanja ‘Arhitektura egzila’ u Galeriji Nova u sklopu projekta ‘Oni su bili kakvo-takvo rješenje’.

Izbjegličko naslijeđe

Što je zapravo ‘arhitektura dekolonizacije’ u teorijskom i fizičkom smislu? Velik broj teorijskih i umjetničkih radova teško je implementirati u praksi, pa nas zanima kako danas gledate na svoje dosadašnje radove. Je li je riječ o utopiji ili distopiji, da citiramo vašu izjavu iz jednog drugog razgovora?

Moj partner Alessandro Petti i ja započeli smo našu praksu 2005. u Italiji, gdje smo prethodno studirali i radili prve tri godine nakon diplome. Tada smo na Venecijanskom bijenalu izlagali svoj projekt ‘Nacija bez države’ jer smo vjerovali da će se stvari promijeniti ako ljudi saznaju što se dešava u Palestini. Bili smo naivni; s vremenom se naša odluka o tome da ljude na Zapadu uvjeravamo u to kako je kolonijalizam loš promijenila i odlučili smo otići u Palestinu. Željeli smo se na dnevnom nivou baviti pitanjem što znači živjeti u kolonijalizmu i kako se protiv njega može boriti. Oboje imamo talijanske putovnice, zbog toga smo privilegirani i mogli smo živjeti u Europi. Alessandro je iz Italije, koja također ima kolonijalnu prošlost koju su mnogi zaboravili, dok sam ja rođena u Betlehemu, u kolonijalizmu. Tada nam je postalo važno kako se dekolonizacijom možemo boriti protiv kolonijalizma. Prije nego što krenem govoriti o arhitekturi dekolonizacije, želim reći da je kolonizacija zemlje možda najmekanija forma kolonijalizma. Možda je glavno pitanje opasnost od koloniziranja naših umova. Najveća opasnost je u tome da su naši umovi kolonizirani tako da počinjemo vjerovati da se ništa ne može promijeniti, što je danas posvuda vidljivo. Dok smo s različitim formama arhitekture radili u zajednicama na specifičnim mjestima, došli smo ipak do momenta kada su ljudi pomislili da ta mjesta mogu promijeniti, bez obzira na situaciju. Pomislili su da je promjena moguća. Počeli smo razmišljati kako se židovska naselja mogu transformirati u škole ili bolnice. Riječ je o naseljima izgrađenima s palestinskom radnom snagom na palestinskoj zemlji. Ta su naselja prema međunarodnom pravu izgrađena ilegalno i zašto onda o njima ne bismo mogli početi razmišljati na drukčiji način. Velik broj narativa stvorili smo i mi sami. Tako smo došli do toga da propitujemo što javni prostor danas znači u Palestini i koje je uopće značenje izbjegličkih kampova i što znači pravo na povratak za Palestince koji istovremeno pripadaju dvama mjestima – kampu i mjestu odakle je njihova obitelj otišla. Kada jednom počnete govoriti o kolonizaciji, dođete do puno različitih slojeva. Zato je za mene fenomen kolonizacije stanje uma i upravo zbog toga treba smisliti način kako osloboditi sebe i svoje misli. S vremenom smo s teorijske prešli na praktičnu razinu i osnovali projekt ‘Kampus u kampu’, pa smo osnovali univerzitet, projektirali školu i trg. Bavili smo se idejom što danas znači uvesti arhitekturu u izbjeglički kamp, mjesto koje po definiciji ne bi trebalo ni postojati.

U Bodenu na sjeveru Švedske upoznala sam Jasminu i Ibrahima. Posjetila sam ih s predstavnicima švedskih vlasti i shvatila da oni, tražeći svoje pravo da ugoste drugoga, zapravo traže pravo da se njih ne tretira kao goste

Kažete da izbjeglički kampovi predstavljaju zločin i politički promašaj. Kako biste onda zapravo definirali izbjegličko naslijeđe i zašto bi bilo važno sačuvati naslijeđe palestinskih izbjegličkih kampova, u kojima ljudi žive već više od sedamdeset godina?

Jedna od najvažnijih stvari koju smo shvatili radeći u izbjegličkim kampovima je to da izbjeglice žive kontradikciju kako da poboljšaju svoj svakodnevni život i životne uvjete, a da istovremeno ne izgube pravo na povratak. Gdje god su u izbjegličkim kampovima izgradili zid ili krovove, postavilo se pitanje jesu li ti stalni elementi ugrozili pravo na povratak. Zanimalo nas je kako kombinirati život kampa i ideju povratka. Ako kao novinar odete u kamp, gdje inače na jednom četvornom kilometru djeluje više od četrdeset organizacija i u kojem je život izuzetno dinamičan, ljudi u kampu će se svejedno potruditi da dobijete predstavu o tome da žive u potpunoj bijedi. Za njih je to jedini način da se održi narativ o povratku. Jedina relevantna slika o izbjeglicama je ona u kojoj izbjeglice žive u šatorima i u potpunom siromaštvu. Palestinske izbjeglice znaju da ako izađu iz tog zadanog okvira, u svijetu neće biti prepoznate kao izbjeglice. Nakon sedamdeset godina izbjeglištva, nakon što ste i žrtva i heroj, što znači snažan i politički svjestan. Upravo zato bi izbjegličko naslijeđe moglo biti presudno jer daje vrijednost životu u kampu. Važno je da se vidi vrijednost naslijeđa samog mjesta, kao i njegova negacija. Važno je znati što naslijeđe i izbjeglički kamp predstavljaju danas. Dakle, naš prijedlog da se izbjeglički kamp Dheisheh uvrsti na listu svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a bio je više provokacija nego konkretan plan. Arhitektura je sve vrijeme neprijatelj izbjeglicama. Danas je puno lakše govoriti o seksu nego o pravu na povratak. U kampu je to prava tabu tema.

Izbjeglički kamp u autobusu

Nakon sedamdeset godina ‘privremenog života’ u izbjegličkim kampovima, jesu li ljudi izgubili nadu u povratak, kao što su recimo u nekim palestinskim kampovima bacili ključeve kuća, simbol koji su godinama čuvali?

Ovisi o kojem kampu govorite i s koje lokacije mi govorimo. Kada je uništen izbjeglički kamp Yarmouk u Damasku, ljudi su se borili na pravo na povratak u kamp! Time nisu odustali od prava na povratak, već su prepoznali da su tamo imali život. Dozvolite da vam ispričam jednu priču o nadi. Sjedili smo u kampu Dheisheh s njegovim stanovnicima i opušteno brbljali uz čaj. Jedna od prisutnih žena našalila se i pitala jednog od lidera kampa: ‘Kada misliš da ćemo se vratiti svojim domovima?’ Našalio se i on i odgovorio: ‘Onda kada budemo imali dovoljno kamiona da vas sve prevezemo.’ Na to se jedan od muškaraca ubacio: ‘Ali imamo autobus.’ I to je bila istina, kupili su autobus koji zovu ‘autobus povratka’. I onda se u razgovor uključila jedna žena koja do tada nije govorila: ‘Možemo li odnijeti i izbjeglički kamp s nama u autobusu?’ Mislim da je pravo na povratak potreba za prepoznavanjem zločina koji se dogodio i potreba da pravda bude zadovoljena, ali je to istovremeno i pitanje slobode kretanja. To je pravo da imate kuću u Dheishehu, ali i u mjestu odakle ste vi i vaša obitelj došli. Riječ je o pravu da odlučite gdje želite živjeti, jer sve dok je pravo na povratak negiranje kampa, naravno da će ljudi izgubiti nadu. Važno je da se dekolonizira i pravo na povratak, da se odluči trebaju li se svi vratiti tamo gdje su njihovi djedovi rođeni ili je to pravo da se odabere mjesto gdje ljudi žele živjeti, pravo da se uzme dio povijesti obitelji. Važno je razumjeti da to pravo nisu samo ključevi napuštenih palestinskih domova koji reprezentiraju privatno vlasništvo.

Možemo li na neki način povući paralele između palestinskih i europskih izbjegličkih kampova u nekoliko posljednjih godina?

Naravno, i to nas dovodi do projekta ‘Dnevna soba’ koji radimo u Švedskoj. Nakon mnogo godina rada u Palestini odlučili smo se preseliti u Europu jer mislimo da se cijela borba za dekolonizaciju danas dešava u Europi, a ne u Africi i na Bliskom istoku. ‘Izbjeglička kriza’ nije priča samo o brojkama. Turska i Jordan imaju pravo govoriti o broju izbjeglica, ali ne i Europa, gdje dolazak izbjeglica zapravo znači neuspjeh postkolonijalnog perioda. Europa se danas susreće sa svojom kolonijalnom prošlošću. Za vrijeme kolonijalizma Europljani su uvjerili kolonije da je Europa raj na zemlji i danas su ti ljudi iz kolonija u Europi. To za nas ‘izbjeglička kriza’ predstavlja. Radeći u gradu Bodenu na sjeveru Švedske, koji je za vrijeme hladnog rata nastao kao vojna baza iz straha od ruske invazije, upoznala sam Jasminu i Ibrahima. Riječ je o ljudima koji su jedini odlučili ostati u ovom mjestu gdje se smještaju izbjeglice. Posjetila sam ih s predstavnicima švedskih vlasti i tada sam shvatila da tražeći svoje pravo da ugoste drugoga, kao što su njih dvoje to učinili kada su nas pozvali u svoj dom, oni zapravo traže pravo da se njih ne tretira kao goste. Shvatili su da ako otvore svoju dnevnu sobu Šveđanima, stvaraju ‘novi trg’, javni prostor u Bodenu. Ako ga zatvore, bit će nevidljivi i neće pripadati nigdje izvan svog prostora u kojem žive.

Sve što se događa u Gazi puno je veće od same Gaze. Mislim da ni svi mi više ne vjerujemo u koncept ljudskih prava stvoren nakon Drugog svjetskog rata, kada se mislilo da nema povratka nazad

Posljednji događaji na granici Gaze i Izraela pokazuju da dolazi do eskalacije nasilja. Godinama radite u uvjetima permanentnog sukoba, ali kako vidite današnju situaciju?

I kao arhitekti i kao umjetnici od početka svog rada odbijamo da budemo zarobljeni slijedeći jednu katastrofu jednu za drugom. Postoji velik broj takvih umjetničkih radova koji prate katastrofe. Borba protiv kolonizacije je konstantna, svakodnevna borba koja ne može biti determinirana snagom konflikta. Ali ono što se dešava u Gazi također pokazuje stupanj očaja među ljudima. Ljudi u Gazi faktički žive u zatvoru i pokušavaju na najmirniji način reći da žele živjeti. Pokušavaju hodati do granice i reći ‘pustite nas iz ove sadašnjosti’. Može li postojati nenasilniji protest? Zbog činjenice da postoje ljudi koji su u otvorenom zatvoru, koji tamo borave godinama, zaista se trebamo propitati tko smo kao ljudi i gdje se nalazimo. Nije riječ o Gazi, već o tome dokle smo stigli u svijetu u kojem živimo.

Zar nisu onda i ljudska prava kolonizirana na određeni način?

Apsolutno. Sve što se događa u Gazi puno je veće od same Gaze. Mislim da ni svi mi više ne vjerujemo u koncept ljudskih prava stvoren nakon Drugog svjetskog rata, kada se mislilo da nema povratka nazad.