Novi film bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić "Blum – Gospodari svoje budućnosti" hrvatsku je premijeru imao na ovogodišnjem ZagrebDoxu, da bi potom krenuo u distribuciju. Oslanjajući se na arhivsku građu i svjedoke vremena progovara o ličnosti Emerika Bluma, direktora Energoinvesta, poduzeća prepoznatog u svjetskim okvirima, čijim je djelovanjem i zagovaranjem sveobuhvatnog napretka unutar socijalističkog okvira došlo do ubrzanog razvoja Sarajeva, a posredno i društva u cjelini.
Iako izvan lokalne sredine dijelom zaboravljen, dok se zaokuplja Blumom, Žbanić progovara o momentima zajedničke prošlosti, društvu koje je nestalo, a koje sudeći po tendencijama regionalne dokumentaristike nastojimo iznova zadobiti.
Stoga najnovije ostvarenje jedne od najcjenjenijih i najuspješnijih redateljica susjedne države možemo promatrati u kontekstu sve većeg interesa za zasade jugoslavenske prošlosti, izraženog kroz probiranje i rekontekstualizaciju arhivskog materijala, ne bi li mu se pridala suvremena vizura. S redateljicom smo porazgovaralii o nastajanju filma i ciljevima i reakcijama koje izaziva.
U vašoj filmografiji konstantu čine čvrste reference na društvenu stvarnost. Kad odabirete temu, kako odlučujete hoćete li nastupiti iz perspektive igranog ili dokumentarnog filma? Koje su konotacije tog odabira spram publike, kako on uvjetuje njihova očekivanja?
Tema sama kaže da li zahtijeva igrani ili dokumentarni tretman. Uzmemo li primjer "Bluma", dokumentarac daje na autentičnosti i zbog toga cijela priča ima veću težinu. Gledatelji su fascinirani onim što se desilo, baš zato što se prikazuje kroz stvarne arhive i razgovore s ljudima koji su bili svjedoci događaja. Teme kakve su obrađene u "Grbavici" ili u "Quo vadis, Aida?" tražile su igranu formu.
Ako nisi prisutan/na s kamerom kad se drama dešava, teško je rekonstruisati određene stvari. Igrani film može ući u intimu osobe, u određene situacije koje bi bilo teško naknadno snimati dokumentarno. On omogućuje bolji pregled i kontrolu u kreiranju naracije i ulaženje u dubinu likova. Nikad se nisam zapitala je li za određenu temu bolja igrana ili dokumentarna forma, nego mi je odmah bilo jasno – sama tema nameće kako je najbolje približiti gledaocu.
U filmu "Blum – Gospodari svoje budućnosti" odlučili ste se za kombinaciju arhivskih snimaka i intervjua sa svjedocima vremena. Što ste tim postupkom željeli postići, jesu li svjedoci tu da bi dali daljnji kontekst snimkama, možda im i oponirali? Možemo li ga dijelom tumačiti kao film o prirodi i promjenjivosti sjećanja, susretu kolektivnog i individualnog pamćenja?
Ljudi koje smo intervjuisali su mi bili fascinantni – neki imaju 95 godina, a izvrsno sjećanje, gotovo književni govor. Oni svojim prisustvom svjedoče o vremenu koje ih je izdiglo iz njihove sredine. Samom su svojom pojavom govorili o dostojanstvu vremena u kojem su radili i živjeli. Blum nikad nije skidao odijelo ni kravatu, to je možda bio oklop kojim se štitio, distanca koju je pravio. Verica Miličević (jedna od sugovornica, op. a.) pričala nam je da je bila na nekom zaključivanju posla u Egiptu i Blum je tražio da joj se kupi bolja garderoba jer predstavlja Energoinvest. Energoinvestovci su morali imati najbolje.
Danas se često u dokumentarcima režu izjave ljudi da bi se dobilo na atrakciji i dinamičnije pokazalo stvari kroz arhive. Meni je bilo zanimljivije raditi kontra televizijskog načina prikazivanja. Htjela sam da gledaoci provedu vrijeme s ljudima, vide njihova lica, način na koji su ostarjeli, način na koji im oči sijaju dok pričaju o tom dobu i o Blumu.
Mi sami zaključujemo kad su preemotivni, kad pretjeruju, kad prepričavaju s takvom ljubavlju da nije bitno ni što se desilo, već kako se oni osjećaju. Mene je nosilo to njihovo osjećanje i moje sjećanje života u Sarajevu prije rata. Arhivima sam pokušavala produbiti ono o čemu pričaju kako bi publici omogućila da uđu u taj svijet.
Vratimo se na trenutak na pojam arhiva. Na postjugoslavenskom prostoru postoji određeni trend dokumentarnih filmova baziranih na arhivskom materijalu, koji redom pokušavaju ponovno iznaći jedno izgubljeno društvo. Jeste li se htjeli svjesno nadograditi na tu struju, u smislu da nadovezujete postupke ili komunicirate s njima. Odakle se po vašem mišljenju crpi interes i autora/ica i publike za jugoslavenskim periodom?
Moja je motivacija lična jer sam živjela u tom dobu. Nisam predugo, pa nemam cjelovito iskustvo, ali su mi neke slike bliske. Živjela sam s njima, neke sam svjedočila. Željela sam ono o čemu ljudi govore kombinirati na kreativan način, ne samo da se ilustruje već i da bude i duhovito u cijelom kontekstu.
Nisam imala reference, nego sam tražila sve do čega sam mogla doći, a iz tog sam materijala s montažerom Vladimirom Gojunom birala ono što treba približiti publici, gdje su važne slike, a gdje ostavljamo govornike da sami opisuju stvari. Kod govornika smo birali neutralnu pozadinu da potaknemo gledaoce da sami kreiraju slike, da im se oko ne zadržava na detaljima iz privatnog života sagovornika, već da ista podloga olakša rad mašte, potakne sjećanja publike ili omogući nove ideje kod onih koji nisu svjedoci vremena.
Arhivska građa
Koliko je bilo teško doći do arhivskog materijala. Je li postojala suradnja s institucijama poput Kinoteke BiH?
Najveći izvor arhiva je Radiotelevizija Bosne i Hercegovine i Filmski centar Sarajevo, koji su naši koproducenti. Najvažniji je nalaz film "Profit für 23.000" Gerda Zenkela, no BHRT je imao samo komadiće pa smo cijeli film našli tek poslije višemjesečnog traženja u njemačkim arhivima. Dobili smo mogućnost da ga restauriramo u digitalni format. To je osnova, bez njega bi sve bilo siromašnije jer nema mnogo materijala gdje Blum govori.
Našli smo nešto intervjua na RTS-u i u Filmskim novostima, komadiće na HRT-u i TV Sloveniji. Naravno, zbog strukture filma neke stvari nisu mogle ući, naprimjer Energoinvestove dječje emisije u proizvodnji HRT-a u kojima su djecu poučavali o Energoinvestu. Blum je išao tako daleko da je odgajao predškolski uzrast za posao u Energoinvestu. Čovjek-vizija.
Je li postojala suradnja s Kinotekom BiH?
Postojala je, ali tu nismo našli ništa. U Filmskom centru Sarajevo nalaze se filmovi koje je Energoinvest naručivao da se naprave za njegovih 30 godina ili velike poslove koje su sklapali. Surađivali su s vrhunskim profesionalcima, naprimjer Hajrudin Šiba Krvavac je snimao privredne filmove. Dio njegovog dokumentarca "Golim rukama" koristimo u filmu kako bismo pokazali BiH poslije Drugog svjetskog rata.
Danas se često u dokumentarcima režu izjave ljudi da bi se dobilo na atrakciji i dinamičnije pokazalo stvari kroz arhive. Meni je bilo zanimljivije raditi kontra televizijskog načina prikazivanja. Htjela sam da gledaoci provedu vrijeme s ljudima, vide njihova lica, način na koji su ostarjeli, način na koji im oči sijaju dok pričaju o tom dobu i o Blumu
Sad kad je film zadobio konačnu strukturu, je li to film o Emeriku Blumu, odnosno portret njegove ličnosti, ili jednako tako film o samoupravljanju? Kakav je taj međuodnos i kako ste ga htjeli prikazati?
To je bilo glavno pitanje u našem odnosu prema strukturi filma. Imali smo verziju u montaži kojom smo probali praviti biografski film o Blumu. Ali smo shvatili da njegova životna misija, Energoinvest i samoupravljanje u koje je vjerovao, nadjačavaju tu strukturu. Onda smo pokušali napraviti strukturu "babuški" gdje jedna priča otvara drugu, druga treću, a sve su dio jedne cjeline, jedne figure.
Na taj smo način pričajući o Blumu pričali o Energoinvestu, pričajući o Energoinvestu pričali o samoupravljanju, pričajući o samoupravljanju pričali o Jugoslaviji i jugoslovenskom socijalizmu, a pričajući o tome, pričamo i priču o vremenu u kojem živimo danas, o mogućim alternativama kapitalizmu.
U filmu je kontekst Jugoslavije i samoupravljanja dan kroz vizuru stranih reportaža tog vremena. Zašto ta odluka? Je li to nudilo mogućnost pojednostavljivanja kompleksne problematike da bi se približila i novim generacijama, ali i inozemnoj publici?
Fascinantno je da je 1972. magazin Fortune napravio reportažu o Energoinvestu na sedam-osam strana. Kupili smo magazin na eBayu i očito je da je novinar bio impresioniran rezultatima Energoinvesta. Nama je bilo bitno naglasiti da to nije samo naša nego i velika svjetska priča. Željeli smo prikazati njene dimenzije.
U jednom sam trenutku film poslala prijatelju Amerikancu da testiram je li to lokalna priča i da li bi to interesovalo nekoga vani. Njegova reakcija je bila da film govori o alternativama o kojima trebamo razmišljati za budućnost i da je upravo sada idealno vrijeme za ovaj film. Shvatila sam da postoji širi kontekst koji i drugi razumiju i htjeli smo da toj publici približimo teme.
Recimo, mlađi ljudi vani ne znaju ni gdje je bila Jugoslavija, pa smo na početku filma napisali da je Jugoslavija bila zemlja između Italije i Grčke. Ljetuju u Italiji i Grčkoj pa znaju gdje je to. Pojednostavili smo da publika koja ne zna ništa o ovom kontekstu može lakše pratiti film. Također, za mlađe ljude iz regije smo morali uvesti narativ koji omogućava da se informacije postepeno sabiru. Jer većina ih nije čula ni za socijalizam, a kamoli za samoupravljanje.
Pogled iz Googlea
Budući da je jedna od početnih teza traganje za alternativama trenutačnom sistemu, kako ste se odlučili za koprodukciju s Richardom Bondijem iz korporacije Google, koja na neki način sumira taj isti sustav, možda čak i zamagljuje njegovu pravu prirodu – sredstva proizvodnje u rukama nekolicine. Kako ste pomirili kontradikciju priče koja je iz današnje perspektive utopijska, ali je funkcionirala u specifičnim okolnostima, i one današnjice, koja jest uzrok nezadovoljavajućeg stanja?
Bondiju smo pokazali film baš zbog toga što dolazi iz potpuno drugog sistema. Pogledao je film pet puta zaredom i rekao da želi da što više ljudi vidi film i da bi nam pomogao u tome. Njemu je bilo fascinantno da je ono za šta je smatrao da su originalne Googleove poslovne ideje Blum uspješno primjenjivao prije 50 godina. Razlika je, kako je rekao, to što Google kao cilj ima profit, a Blum je razvijao društvo da bi svaki član kolektiva napredovao.
Bio mu je zanimljiv i inženjerski aspekt jer mu je nevjerojatno da je u Energoinvestu 1980-ih postojala e-mail komunikacija. Fascinirano je pričao sa inženjerima Energoinvesta na premijeri filma. Na projekciji u MoMA-i su nas pitali je li Blum pokušavao na neki način zarobiti ljude dok im je omogućavao sport i kulturu, kao što Google ljude drži vezane za sebe po cijeli dan.
Ono što je razlika u odnosu na SAD je da su u Energoinvestu sport i kultura bili dio ugovora, predviđeni u radnom vremenu. Poslije si imao pola dana slobodnog da živiš svoj život, dok radnici Googlea žive na svom radnom mjestu. Tu su ključne razlike zbog kojih mislim da je dobro uključiti ljude koji žive i rade drugačije, kako bi diskusija išla dalje i osvijetlila probleme.
Richardu Bondiju iz Googlea je bilo fascinantno da je ono za šta je smatrao da su originalne Googleove poslovne ideje Blum uspješno primjenjivao prije 50 godina. Razlika je, kako je rekao, to što Google kao cilj ima profit, a Blum je razvijao društvo da bi svaki član kolektiva napredovao
Svi su sugovornici, kao što ste i spomenuli, elokventni i samosvjesni. Kako to da niste odabrali više onih koji nastupaju iz radničke pozicije, posebno kad govorimo o razumijevanju pojma samoupravljanja iz pozicije radnika?
Srđan Knežević je radnik na mašinama koji priča iz te perspektive. Imali smo nekoliko sagovornika koji nisu ušli u film jer su govorili vrlo slične stvari. Žarko Primorac kao financijski direktor će bolje od radnika objasniti kako je Blum funkcionisao jer je bio uz njega. Srđan ga je jednom vidio, nije mogao puno govoriti o tome.
Ovo nije film isključivo o samoupravljanju, nismo namjeravali da pokažemo kako je funkcionisalo u svim segmentima, nego je samoupravljanje jedna od tema u sklopu priče o Blumu, Energoinvestu i Jugoslaviji, ali se nadam da će ljude inspirisati da dalje istražuju. U Energoinvestu je samoupravljanje funkcionisalo jer je Blum u to vjerovao. Htio je da samoupravljanje izađe iz fabričkih hala, da sva ministarstva i vlada budu bazirani na samoupravnom principu. Iz ove perspektive kada ne postoji stvarna demokratija, sve Blumove ideje djeluju kao naučno-fantastični projekat.
Je li Blum ostao zapisan u kolektivnom pamćenju, je li on figura o kojoj se priča i uči ili se tek sad otvara rasprava zbog vašeg filma?
Starija generacija zna tko je Blum, ali mlađi nikada nisu čuli za njega. Organizovali smo jednu radnu projekciju prije Sarajevo Film Festivala, u otvorenom kinu kako bismo došli do privatnih arhiva i kontakata. Na nezavršeni film došlo je 3.000 ljudi jer su se sjećali Bluma, cijenili ga, možda radili u Energoinvestu. To je dio društva koji ga i dalje poštuje. Mladi nisu čuli za Bluma, Energoinvest, ni samoupravljanje.
Za socijalizam, ako su i čuli, onda je to nešto vrlo negativno. Održavamo projekcije po gradovima, posebno onima koji nemaju kina i mladim ljudima pokazujemo film. To je sad misija, da se dopre do što većeg broja ljudi. Za Energoinvest ne znaju ni ljudi koji završavaju ekonomiju, a postigli smo to da se Blum vratio u javni prostor. Kino Meeting Point iznosi podatak da imamo skoro 10.000 gledalaca u Sarajevu.
Prije par dana pričala sam s direktorom Energoinvesta, koji je sad jedna manja firma, dosta uništena, kao što se vidi u filmu. On nam se zahvaljuje da smo im puno pomogli i da su im dionice porasle zbog dobrog imagea. Odlučili su otvoriti novu tvornicu, što je bilo nezamislivo do prije nekog vremena. Nastala je dobra energija.
Dakle, film ipak ima utjecaj, koliko god se nama to činilo iluzorno?
Mislim da filmovi koji govore o nama i našem društvu imaju utjecaj, ljudi to vole vidjeti i čuti. Ova je priča bila skrivena, ali kao u nekoj podsvijesti, jer se vrlo lako aktivirala i pokrenula ljude.
Osim promocije filma i pokušaja promjene perspektive u javnom mnijenju, radite li na još kojem projektu?
Pokušavamo financirati nastavak filma "Quo Vadis, Aida?", o Aidi i ženama koje poslije rata pokušavaju da nađu tijela svoje djece i da dođu do istine i pravde. To je priča koja jest lokalna, ali i univerzalna zbog situacije u Evropi, rata u Ukrajini, Palestini. U situaciji kad se spremamo na sve veću militarizaciju, mislim da je važno sagledati žensku stranu rata i činjenicu da rat ne prestaje potpisivanjem mirovnog sporazuma, nego se nastavlja godinama poslije.
Ljudi često kažu da je mir poslije i teži od rata. Priča je vrlo ambiciozna u produkcijskom smislu. Imamo dosta evropskih koproducenata, još nam nedostaje podrška iz BiH. Što postigneš veći uspjeh, teže ti je napraviti sljedeći film u Bosni.
