>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Nikola Bajto

Šatoraši i štrajkaši

Štrajk prosvjetara, za čiji je uspjeh bilo važno da se probije kroz dvomjesečnu šatoraško-hvidrašku okupaciju politike, najzdravija je pojava u posljednjih nekoliko godina, a ono ‘iracionalno’ u njemu, ono političko, upravo je najvrjednije. Ako je probudio društvena očekivanja koja nadmašuju zahtjeve sindikata, tim bolje

Profesor radnog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu Viktor Gotovac usporedio je prošlog vikenda prosvjetne radnike u štrajku sa šatorašima. Po njemu, tri su sličnosti: štrajk bi mogao utjecati na ishod predsjedničkih i drugih izbora; društvena očekivanja nadmašila su zahtjeve sindikata; iracionalnost je posvuda. Gotovac iracionalnost vidi u ulasku štrajkaša u zonu politike, pa kaže da štrajk prosvjetara za vladu Andreja Plenkovića može biti ono što je za vladu Zorana Milanovića bio šator u Savskoj.

Prve dvije Gotovčeve sličnosti dovoljno su uopćene da stoje, ali je ocjena o iracionalnosti štrajkaša, na koju se pozivao i Plenković, deplasirana. Štrajk u školama u utorak je ipak obustavljen nakon što su vladajući postigli dogovor sa sindikalnim vođama. Materijalni zahtjevi prosvjetara ispunjeni su u cijelosti, a jedini ustupak sindikata je pristanak na povećanje koeficijenata u tri faze i namirenje nenastavnog osoblja dodacima. No povrh traženih šest posto, prosvjetni radnici dobit će u sljedećih godinu dana još toliko kroz rast osnovice koji je pod pritiskom njihovog štrajka Plenković u svojem nesnalaženju obećao svim javnim i državnim službama. Štrajk je bio iznimno, dvostruko uspješan. Ukupna dinamika rasta plaća bit će takva da će prosvjetarima već od siječnja biti uvećane za pet posto, od lipnja za osam, od listopada za deset, a od početka 2021. za 12 posto. Sindikalni čelnici dobro su tempirali svoje aktivnosti i imali osjećaj za mobilizaciju članstva. U ključnom trenutku, kada je trebalo odbiti premijerovu ponudu s dodacima na granske ugovore umjesto koeficijenata, oslonili su se na članstvo referendumom, pa onda, osjećajući da moment koji su zajahali neće još dugo potrajati, ovog ponedjeljka prihvatili Vladinu poboljšanu ponudu.

Plenkovićeva zatečenost, njegovo nesnalaženje i arogancija pred sindikalnim zahtjevima, posljedica su njegovog pogleda na društvo iz šatoraškog živog blata

Nije tu bilo ničeg iracionalnog, dapače. Kakofonija u kojoj se još čuju maksimalistički zahtjevi rezultat je radikalizacije dijela prosvjetara, koje je posebno iziritirala premijerova arogancija. To što su se sindikati nakon štrajka podvojili u pogledu izjašnjavanja članstva i odnosa između nastavnog i nenastavnog osoblja, umjesto da slave pobjedu, samo govori koliko se još nezadovoljstva valja pod Plenkovićevom vladavinom. To nezadovoljstvo kod dijela prosvjetara posve je racionalno jer je riječ o vladi koja reformu obrazovanja cijelo vrijeme provodi polovično i u sadržajnom i u materijalnom aspektu, a i dostignutu polovičnost personificira najprije ministrica iz HNS-ove kvote Blaženka Divjak, koju HDZ-ov premijer, pod utjecajem stranačke desnice, konzervativaca i Crkve, od početka koči i opstruira.

Iracionalnima bi se puno lakše mogli nazvati postupci šatoraša, premda je i njihov prosvjed svojevremeno ispunio svoju svrhu. Tada je to bilo rušenje ‘nenarodne’ vlasti s Pantovčaka i iz Banskih dvora te instaliranje onih političkih snaga koje će ispuniti sve veteranske materijalne zahtjeve, kao i zahtjev o ‘dignitetu Domovinskog rata’ pod kojim su šatoraške skupine podrazumijevale betoniranje svojeg utjecaja na definiranje društvenih i političkih odnosa. Za razliku od šatoraša, sindikati nisu postavljali političke zahtjeve i tražili smjenu vlasti, što je štrajku donijelo masovnost. Ispad Branimira Mihalinca s pozivom Kolindi Grabar-Kitarović i Miroslavu Škori da se izjasne o zahtjevima prosvjetara, brzo je bio discipliniran među samim štrajkašima. Za razliku od šatoraša, koji su predstavljali radikalno desni dio veteranske populacije, pa na predsjedničkim i parlamentarnim izborima eksplicitno favorizirali HDZ, sindikati su se držali materijalnih pitanja, imali iza sebe referendumski utvrđenu volju goleme većine nastavnika, a prema provedenim anketama i dvotrećinsku podršku svih građana. Dok su se šatoraši služili verbalnom i uličnom agresijom, prijetili plinskim bocama i sukobljavali se s policijom, prosvjetni sindikati vodili su argumentiranu kampanju. Nisu se zadovoljili Plenkovićevim povećanjem osnovice za sve, jer nisu tražili bilo kakve povišice, već takve da će značiti podizanje položaja struke. Tražili su se da se njihov nastavnički status i status obrazovanja u hrvatskom društvu relativno uzdigne.

Šator u Savskoj nije bio raspušten po ispunjenju materijalnih zahtjeva, nego po osvajanju vlasti i instaliranju šatoraša u Ministarstvo branitelja, a njihovih istomišljenika u ostale vladajuće strukture. Vladi koju su 2016. formirali HDZ Tomislava Karamarka i Most Bože Petrova šatoraši su najprije dali kratkotrajnog ministra Miju Crnoju, a onda i Tomu Medveda. Vlada koju je iznio šatoraški mentalitet udarila je na nacionalne manjine, civilno društvo, kulturu, medije i obrazovanje, suspenzijom kurikularne reforme koju je uz učešće stotina nastavnika pripremio tim Borisa Jokića. Dva tjedna prije nego što će Karamarko krenuti u famozno propalo ‘preslagivanje’, ta je grozna vlast svjedočila velikom prosvjedu na kojem je 50.000 građana tražilo nastavak reforme obrazovanja. Parola prosvjeda, ‘Hrvatska može bolje’, bila je doista izraz društvenih očekivanja širih od same obrazovne reforme. Ove jeseni vratila se u zaoštrenoj varijanti ‘Hrvatska mora bolje’.

Karamarko i Petrov nisu ni stigli ispuniti materijalne zahtjeve šatoraša, ali ih je, zadržavši Medveda u svojoj vladi, ispunio, pa i nadmašio Andrej Plenković, uključujući tu i mirovine za veterane HVO-a iz susjedne države, bestidno usvojene prije dvije godine samo par dana uoči osuđujuće haaške presude za ratne zločine Slobodanu Praljku i ostalima iz vojnog i političkog vodstva HVO-a i tzv. Herceg-Bosne. Plenkovićeva koalicijska vlada, u koju je nakon izbacivanja Mosta stupio raskoljeni HNS, unatoč proklamiranom centrističkom pozicioniranju ostala je trajno zarobljena u šatoru iz Savske, podvojena na brojnim temama između šatoraškog mentaliteta i modernizacijskih imperativa vremena. Hrvatski javni prostor pod njom je zapišan ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ koji se može čitati i kao ‘Hrvatska može najgore’. Proustaški revizionizam i nacionalna netrpeljivost prokuljali su zajedno s ultrakonzervativnim inicijativama za ograničenje prava žena, javnom promocijom svih mogućih retrogradnih ideja, neznanja i zatucanosti, od širenja antivakserskih stavova pa doslovno do teorije da je Zemlja ravna ploča. Ima li nešto što bi više od toga trebalo vrijeđati dostojanstvo prosvjetne struke? Možda još samo propaganda neoliberalnih medija koji nastavnike nazivaju uhljebima, rugajući im se ovih dana i zbog poraznih rezultata PISA testova. No oni nisu krivnja nastavnika čiji je sustav zastario, to su rezultati ove vlasti i šatoraške opstrukcije ukupnog društvenog progresa.

Dubinska šatoraška okupacija društva i politike mogla se dobro vidjeti kada je, nakon serije napada na Srbe koncem ljeta, krenulo dvomjesečno maltretiranje javnosti hvidraškim iživljavanjem na Miloradu Pupovcu. Dvoje desnih predsjedničkih kandidata ispunilo je svoje isprazne kampanje nacionalističkim nadmetanjem, pri čemu ih je u cipelarenju Srba nadmašio HDZ-ov vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Uronjen do vrata u to šatoraško živo blato, Andrej Plenković mogao je u njemu samo demonstrirati svoju plivačku vještinu. Dok se bavio unutarstranačkim kompromisima i promjenom državnih praznika, u pozadini se razvijao ignorirani štrajk prosvjetnih radnika.

Za uspjeh štrajka, koji je krenuo cikličkim obustavama rada škola po županijama, bilo je važno da se probije do javnosti upravo kroz to šatorsko mentalno platno i nije slučajno da je frontalni štrajk sviju škola započeo tek nakon šatoraškog klimaksa, dan nakon obljetnice pada Vukovara. Od tog trenutka, sve te šatoraške teme, na koje se dva mjeseca svodila svakodnevna politika i predsjednička kampanja, potpuno su pometene iz javnosti, kao da je netko zgrnuo stolnjak sa svime što je bilo na stolu. Plenkovićeva zatečenost, njegovo nesnalaženje i arogancija pred sindikalnim zahtjevima, posljedica su njegovog pogleda na društvo iz šatoraškog živog blata. Trebalo mu je intenziviranjem štrajka nacrtati što se zbiva da bi počeo shvaćati ono što je ministrica obrazovanja otpočetka iz svoje pozicije prepoznavala, da postoje društvena očekivanja suprotstavljenog predznaka.

Štrajk prosvjetara utoliko je najzdravija društvena pojava u posljednjih nekoliko godina, a ono ‘iracionalno’ u njemu, ono političko, upravo je najvrjednije. Dobro je da je radikalizirao dio prosvjetara, da je politizirao zakinuto nenastavno osoblje, da je razbuktao zahtjeve u drugim dijelovima javnog sektora. Dobro je da je u prvi plan iznio pitanja redistribucije društvenog bogatstva i da je trgnuo one koje se godinama šatoraški ušutkavalo i još od izbijanja krize omalovažavalo kao uhljebe. Ako će štrajk prosvjetara, kao što veli Gotovac, utjecati na ishode predstojećih izbora, onda će to biti tako što će dosad viđene teme kampanje biti prokazane kao manje bitne. Ako je probudio društvena očekivanja koja nadmašuju zahtjeve sindikata, tim bolje. No nema tu ničeg iracionalnog, jer nema ničeg iracionalnijeg od pristanka na gušenje svake bolje perspektive ovog društva pod mentalnim šatorom.

1/2