Otkad je prije nepune dvije godine na prijestolje kraljevine Saudijske Arabije zasjeo kralj Salman bin Abdulaziz Al Saud, naslijedivši na toj poziciji preminulog brata kralja Abdulaha, iz te moćne i opskurne teokracije dopiru samo ratoborne i na prvi pogled ne do kraja razumljive vijesti. Ipak, krug neobičnih indicija posljednjih je dana zadobio konture razumljive cjeline i pokazao da iza svih tih događa stoji kraljev sin i prestolonasljednik Muhamed bin Salman, zamjenik premijera, ministar obrane i predsjednik Vijeća za ekonomska i razvojna pitanja.
Haririjeva ostavka neobična je čak i za notorno srednjovjekovne političke odnose na Bliskom istoku zato što ju je objavio dok se nalazio u Rijadu, putem saudijske televizije Al Arabiya
Situacija se razjasnila kada je prošlog tjedna, iznenada i prividno ničim izazvan, premijer Libanona Saad Hariri obznanio da podnosi ostavku. Hariri je, inače, sunit, kao i njegovi prethodnici na toj funkciji, zbog toga što libanonski ustav propisuje da premijer mora biti pripadnik te varijante islama, dok je predsjednik države Michel Aoun kršćanin maronit, blizak šijitskom pokretu Hezbolah.
Ipak, Haririjeva ostavka neobična je čak i za notorno srednjovjekovne političke odnose na Bliskom istoku, zato što ju je objavio dok se nalazio u Rijadu, glavnom gradu najmoćnije sunitske države Saudijske Arabije, i to putem tamošnje televizije Al Arabiya. Hariri je u svom obraćanju rekao da se u Rijad sklonio jer mu je u Libanonu ‘ugrožen život’, pa optužio šijitskog hegemona Iran za ‘širenje nereda i destrukcije’, a za iranskog saveznika u Libanonu Hezbolah ustvrdio da ‘gradi državu u državi’.
Sve je to zazvučalo prilično neobično, jer upravo je Hariri prošle godine uspio prekinuti višegodišnju političku blokadu i formirati vladu nacionalnog jedinstva, u kojoj sa dva ministra sudjeluje i Hezbolah. Štoviše, Hariri je ljetos u Washingtonu lobirao da se u američkom Kongresu razvodne predložene sankcije protiv Hezbolaha, a neposredno uoči nenajavljenog odlaska u Rijad i objave ostavke susreo se sa savjetnikom Vrhovnog vođe Irana ajatolaha Alija Hameneija.
Ipak, odnos libanonskog premijera i Saudijske Arabije tradicionalno je klijentelistički. Sam Hariri ima dvojno državljanstvo, libanonsko i saudijsko te je, jednako kao i njegovi prethodnici, svoje privatne financijske interese ostvario upravo u Saudijskoj Arabiji, putem vlastite građevinske kompanije Saudi Oger. Kako piše Madavi Al Rašid, profesorica u Centru za Bliski istok Londonske škole ekonomije, još od 1950-ih godina Saudijska je Arabija ekonomski poticala stvaranje ‘libanonske sunitske buržoazije’, a jedan od najvažnijih eksponenata takve saudijske politike bio je Saadov otac Rafik Hariri, također bivši premijer, ubijen u atentatu 2005. godine. On se, piše Al Rašid, ‘nakon građanskog rata prometnuo u financijskog tajkuna koji je uništio male poduzetnike u korist globalnog kapitala’. Takav odnos libanonske sunitske nomenklature i Saudijske Arabije zorno je ilustrirala činjenica da Haririjeva stranka Pokret za budućnost nije otvoreno osudila zatočeništvo svoga predsjednika, što se objašnjava nagađanjima da Saudijci namjeravaju ukloniti Haririja iz vodstva stranke i zamijeniti ga s njime zavađenim bratom Bahom, koji se također nalazi u Rijadu.
Privatizacija bi trebala poslužiti kao glavni alat za provođenje ‘reformi’, a njezina kruna trebala bi biti inicijalna javna ponuda najveće svjetske naftne kompanije, državnog Aramca
Za razliku od Pokreta za budućnost, Hezbolah je ovu situaciju iskoristio da se prikaže kao konstruktivan i državnički raspoložen partner. Vođa Hezbolaha Hasan Nasralah izjavio je da je Hariri saudijski zatočenik te da je premijer dobrodošao da se vrati u zemlju čim prije. ‘Istina je da se ne slažemo uvijek s Pokretom za budućnost’, rekao je Nasralah, ‘ali osuđujemo saudijsko ponižavanje libanonskog premijera.’ Dodao je da je, otkad je u studenome prošle godine Hariri formirao vladu nacionalnog jedinstva, ‘zemlja u stanju stabilnosti i sigurnosti’, ali i da je Saudijska Arabija ‘tražila od Izraela da vojno napadne Libanon’, pri čemu ova tvrdnja, kako je rekao, ‘nije njegova analiza već provjerena činjenica’.
Samo nekoliko sati nakon tada još začudne Haririjeve ostavke na daljinu, u predgrađe Rijada doletio je projektil ispaljen iz pravca Jemena, zemlje u kojoj se od proljeća 2015. vodi rat pobunjenih Hutija i jemenske vlade koju potpomaže Saudijska Arabija. Saudijci su istog trenutka za napad optužili Hezbolah i njegovog sponzora Iran, a tri dana kasnije naredili evakuaciju saudijskih građana iz Libanona.
Stavljeni na hrpu, ovi događaji izazvali su nedoumice analitičara na svim stranama svijeta, s centralnim pitanjem sprema li se možda nadobudni saudijski princ zakuhati rat protiv Libanona, a preko njega zapravo s Iranom, svojim najvećim povijesnim protivnikom. Da bi im to pošlo za rukom, rezonirali su ovoj interpretaciji skloni analitičari, u ovaj sukob Saudijci bi morali uvući Izrael, jedinu državu koja je u stanju vojno napasti Libanon i koja je je s njime ratovala prije deset godina, a danas je zabrinuta zbog gomilanja Hezbolahovog arsenala uz izraelsku sjevernu granicu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu pritom je neprikosnoveni jastreb, čovjek koji je u Vijeću sigurnosti UN-a dobio histerični napad zbog nuklearnog sporazuma zapadnih zemalja s Iranom, a sada je frustriran činjenicom da su se u uskoro poslijeratnoj Siriji karte posložile u korist Irana i njegovih satelita.
Opći je konsenzus da bi novi rat Izraela i Libanona bio katastrofalan jer se procjenjuje da Hezbolah raspolaže sa 120.000 raketa i projektila kojima bi izraelska protuzračna obrana teško odolijevala. S druge strane, budući da je već godinama aktivno uključen u rat u Siriji, procjenjuje se i da je Hezbolah financijski prilično iscrpljen, dok Izrael, sa svoje strane, također ne pokazuje znakove pretjerane žudnje za novim ratovanjem. Stoga se kao alternativna teorija spominje ona prema kojoj je cilj saudijskog princa izazvati u Libanonu prvo političku a zatim i ekonomsku krizu, s obzirom na to da se zemlja nalazi na njezinom rubu već barem dvije godine, zbog stagnacije BDP-a, masovnog priljeva izbjeglica iz Sirije te neodrživog bankarskog sektora i tržišta nekretnina.
Isto tako, nagađa se i da je ova akcija protiv Libanona prvenstveno motivirana unutarnjim saudijskim razlozima, prije svega željom 32-godišnjeg princa da spere gorčinu zbog nekoliko neuspješnih pokušaja suprotstavljanja Iranu te pripremi teren za preuranjeno preuzimanje kraljevskog trona.
U tom smislu svi su dosadašnji vanjskopolitički potezi princa Muhameda bin Salmana bili agresivni, ali nijedan nije baš išao po planu. Rat u Jemenu pretvorio se u močvaru u kojoj civili kao muhe umiru od kolere, zarazne bolesti koja se danas rutinski liječi. UN je nedavno upozorio da se zbog saudijske blokade svih pristupa Jemenu na rubu gladi nalazi sedam milijuna ljudi, no unatoč fotografijama živih kostura koje periodično obiđu svijet, zapadni saudijski saveznici prema ovoj humanitarnoj katastrofi rekordnih razmjera potpuno su indiferentni.
Princ Salman okomio se početkom prošlog ljeta na još jednog ako ne iranskog saveznika, onda neutralnu zaljevsku državu Katar, nametnuvši joj iz čista mira ekonomske sankcije, prometne blokade, prekid diplomatskih odnosa i ultimatum da provede niz političkih mjera, što je Katar, međutim, nonšalantno ignorirao.
U vrtlogu recentnih vanjskopolitičkih poteza protiv Libanona, nestrpljivi princ, kojem se naveliko tepalo da je umjerenjak i reformator, proveo je u vlastitoj zemlji čistku neviđenih razmjera, uhapsivši u jednom mahu oko 200 pripadnika političke i poslovne elite, među kojima su i 11 prinčeva, ministri i supermilijarderi. Među uhapšenima pa prikladno zatočenima u hotelu Ritz Carlton – koji je stjecajem okolnosti izgradila baš građevinska firma libanonskog premijera Haririja – našli su se tako i princ Miteb bin Abdulah, favorit za prestolonasljednika pokojnog kralja Abdulaha te princ Alvalid bin Talal, vlasnik velikih udjela u kompanijama kao što su Twitter i Apple.
Princ Salman čistku je predstavio kao borbu protiv korupcije, rekavši da su uhapšeni državu oštetili za preko sto milijardi dolara, čime je pokušao poslati poruku potencijalnim investitorima njegove Vizije 2030, plana diversifikacije saudijske ekonomije kako bi ona prestala biti ovisna o nafti. U tom ključu treba promatrati i nešto ranije ukidanje zabrane vožnje automobila ženama i planirano podizanje njihovog udjela u tržištu rada na 30 posto te još ranije oduzimanje ovlasti hapšenja vjerskoj policiji, potez koji je bez presedana jer se dotad radilo o nedodirljivoj instituciji.
Sve ove ‘reforme’ imale bi, prema prinčevom planu, svjedočiti o gotovo revolucionarnom zaokretu saudijske politike prema vrijednostima liberalne demokracije. No budući da se Salman zaletio pa vrlo brzo razotkrio da je u pitanju tek njegova navada da se obračuna s unutrašnjom konkurencijom i koncentrira svu moć u vlastitim rukama, liberalni komentatori u zapadnim državama, naročito u SAD-u, razočarano su stali konstatirati da su njihove zemlje svojom bezrezervnom podrškom stvorile čudovište koje se sada naumilo oteti kontroli. Anne Applebaum u uvodniku u Washington Postu tako piše da se princ Salman ‘pretvara da uvodi zapadni tip demokracije, a zapravo ide putem kojim su išle Rusija i Kina’, dok dva prekaljena američka diplomata, Aaron David Miller i Richard Sokolsky, u Foreign Policyju lamentiraju kako su ‘nostalgični za dobrim starim vremenima kada su se Saudijci bojali vlastite sjene’, pa odgovornost za ovu preobrazbu svaljuju na Donalda Trumpa, koji im je ‘dao bjanko ček za sve što rade’.
Ipak, Salmanova interpretacija koncepta liberalne demokracije nije sasvim promašena, barem kada je u pitanju njezina ekonomska dimenzija. On je očigledno naumio razrovati uhodane sprege saudijskih prinčeva i tajkuna pa stvoriti nove u kojima bi svi putovi vodili prema njemu. Salmanov plan je tek ponešto reorganizirati saudijsku varijantu kapitalizma kako bi se obuzdale korupcija i pretjerana koncentracija bogatstva zbog kojih ni golemi resursi više ne mogu spriječiti rast nezaposlenosti.
U tom smislu privatizacija bi trebala poslužiti kao glavni alat za provođenje ‘reformi’, a njezina kruna trebala bi biti inicijalna javna ponuda najveće svjetske naftne kompanije, državnog Aramca. Prodaja pet posto dionica kompanije trebala bi se dogoditi u drugoj polovici iduće godine, a procjenjuje se da bi na domaćim i stranim burzama mogla zaraditi između jednog i dva bilijuna dolara. Taj novac princ Salman namjerava uložiti u svoju viziju za budućnost zemlje koja, osim diversifikacije ekonomije, uključuje i njegov ostanak na saudijskom tronu možda i sljedećih pola stoljeća.
