Pojavom širokopojasnog interneta, kvalitetnije kućne opreme za glazbenu produkciju i streaminga kao dominantnog sredstva distribucije, veliki izdavači i radiopostaje izgubili su primat koji su nekad imali. Najočitije je to u boomu trapa, koji se tijekom zadnjih desetak godina pretvorio iz supkulturne pojave u legitiman komercijalni fenomen. Isto pravilo vrijedi i za manje viralne forme – D.I.Y. više nije ni etika ni estetika, nego osnovni način produkcije i distribucije glazbe. Takvo stanje stvari omogućilo je da se izbacuje sve više materijala, ali isto tako da dobar postotak ostane zatrpan u bespućima Bandcampa, Soundclouda i drugih sredstava digitalne distribucije.
Jedan od primjera kontekstualizacije i bacanja svjetla na domaću muziku možebitno zagubljenu u digitalnom obilju je Menartova recentna kompilacija "Zvučni Zid", koja okuplja petnaest izvođača naše tzv. "alternativne scene". U pitanju je nastavak izdanja "Zagreb Calling – Generacija bez Refrena", snimljenog tijekom četiri dana proljeća 2020. u zagrebačkom KSET-u i objavljenog otprilike godinu dana kasnije. Oba ostvarenja, osim sličnog koncepta, povezuje i Vedran Peternel, glazbenik i producent koji je odabrao uvrštene izvođače.
Pandemijski koncept prve kompilacije bendova koji sviraju uživo u klubu bez publike ovdje je proširen u diskretno aktivističku ideju sviranja u raznim tipovima prostora, dok ni izvođači ovog puta nisu samo zagrebački ili oni koji Zagrebu gravitiraju – snimanjem u Koprivnici, Puli i Šibeniku ispravno je naglašena važnost glazbenih scena izvan metropole. Prostori za muziku i muzičare izuzetno su važni zbog širenja socijalne mreže i ugovaranja nastupa, a logično je da ih je najviše u velikim sredinama. Male su pak u najvećoj mjeri prepuštene entuzijazmu pojedinaca i, u nedostatku klubova, svedene na proljetne i ljetne festivale i nastupe na otvorenom.
Izdanje naglašava potencijal žive svirke i glazbe oslobođene samotnjačkog procesa produkcije koji, premda je olakšao njeno stvaranje, u znatnoj mjeri poništava kolektivno koncertno iskustvo
Koncertni prostori su u tom smislu presudni jer predstavljaju posljednji organski način komunikacije izvođača i publike – bez njih sve ostaje samo na potencijalu digitalnog filea. Naglašavanje njihove važnosti stoga ima određenu društvenu, pa i kulturno-političku poruku. Utoliko je kompilacija poput ove puno više od bendova koji su njome zastupljeni – ona naglašava potencijal žive svirke i glazbe oslobođene samotnjačkog procesa produkcije koji, premda je olakšao njeno stvaranje i većinski je oslobodio okova skupih studijskih sati, u znatnoj mjeri poništava kolektivno koncertno iskustvo publike i muzičara.
Što god mislili o toj nagradi, Porin za najbolji album raznih izvođača koji je prošle godine dobio "Zagreb Calling – Generacija bez refrena" sigurno je doprinio tome da ovog puta izdavač i Peternel osmisle ambiciozniji i širi koncept. Glavna vrlina ove kompilacije je volja da se odabirom izvođača preispita što danas znači ta pomalo arhaična etiketa "alternativne scene" kojom se, u nedostatku bolje, ovakva izdanja promoviraju.
U neformalnom smislu koji se posljednjih godina uvažio u domaćem medijskom prostoru, alternativna scena ponajprije označava izvođače za koje je malo vjerojatno da će se značajnije zavrtjeti u radijskom prostoru ili svirkama napuniti prostore veće od klupskih. Njena prisutnost ponajprije ovisi o sprezi glazbenika koji joj pripadaju te publike i medija koji je prate.
"Zvučni zid" drži se žanra još manje nego prilično šarolika "Generacija bez refrena", čiji su se izvođači mogli manje-više svesti na neku inačicu također zlosretne etikete "indie", koja danas više označava specifičan stil glazbe negoli način distribucije. "Zvučni zid" pak započinje sirovim old school hip hopom šibenskog Hrama, u sredini sadrži kvazišansonu Povraccia Di Coltea (jednog od projekata klavijaturista Lea Beslaća), a završava improvizacijskim zvučnim kolažom kolektiva Živa voda. Takva eklektičnost na papiru se čini kao recept za posvemašnji stilski kupus, no kompilacija je sastavljena tako da neprekidno drži slušatelja zainteresiranim.
Najzahtjevniji komadi pripadaju improvizacijskim projektima koje, osim Žive vode, čine još CRIO – Croatian Improvisers Orchestra i Roj osa, a odmah do njih po količini i gustoći glazbenih ideja su mediteranski jazz Mimika Orchestra i noise folk benda Nemeček. Njihovi su kompleksni i uhu zahtjevni doprinosi razbijeni pitkim indie popom Barbare Munjas, eksplozivnim garažnim rockom dua Šiza, ali i intimističkim folkom Nine Romić i Denisa Kataneca, čije pjesme predstavljaju emotivnu srž albuma. Iskričavi prog rock virovitičkog benda Skotni vrag, čiji je "Bill Gates" osvrt na teoretičarima zavjere omiljenog milijardera poslužio kao jedan od najavnih singlova albuma, podsjeća da unutar prevladavajuće ozbiljnog tona kompilacije ima mjesta i za satirične momente na tragu Buldožera.
Da su se tvorci odlučili za pristup u kojemu jedna strana dvostrukog vinila pripada kantautorima, druga bendovima, treća improvizatorima, a četvrta izvođačima s pop elementima, cijela bi kompilacija možda bila naizgled logičnija, ali daleko manje zanimljiva. Poigravajući se dinamikom materijala, Peternel je složio ne samo precizniju sliku scene, nego se pobrinuo i da monotonija ostane daleko od zvučnika.
Uvrštavajući pjesme Ivana Ščapeca (Seine) i Denisa Kataneca ponovio je samo dva izvođača s "Generacije bez refrena", premda je bilo neizbježno da neki glazbenici – a tu prije svega treba istaknuti sveprisutnog Beslaća – sviraju na više zastupljenih snimki. Na papiru to može izgledati kao loša ideja, opravdanje za priču o "incestuoznosti" scene, no u praksi to samo znači da se, usprkos dojmu o neprekidnom nizu novih izvođača koji su se profilirali tijekom zadnjih deset godina, i dalje zapravo radi o relativno maloj sredini. Međusobna povezanost glazbenika najuvjerljiviji je argument u prilog tezi da se doista radi o sceni, a ne nepovezanoj skupini pojedinaca koji sviraju različite oblike autorske glazbe.
Peternel je već pri predstavljanju "Zagreb Calling" najavio plan da se kompilacije nastavljaju i koncepcijski šire. Možda sljedeća izdanja također obuhvate i vrlo aktivnu regionalnu scenu, no najvažnije je da ovakvi pothvati ne služe samo kao lijepi proizvod, vinil koji ćete jednom poslušati, pogledati omot i potom ga odložiti na policu, nego prije svega kao podsjetnik na živost scene koja je, usprkos svim problemima, možda i najaktivnija u posljednjih dvadesetak godina. Razlozi za to nisu isključivo pozitivni.
Pandemija i rat u Ukrajini učinili su nastupe manjih inozemnih bendova, posebice onih koji dolaze s druge strane Atlantika, luksuzom koji si ne mogu uvijek priuštiti ni glazbenici, ni promotori, ni publika. U tom svjetlu, lokalni izvođači imaju priliku popuniti te rupe, no na njima i publici koja ih prati ostaje koliko će u tome biti maštoviti, autentični i samosvojni, a koliko će oponašati inozemne trendove. Neuvrštavanje skladbi na engleskom jeziku na "Zvučni zid" pokazuje, namjerno ili slučajno, da se može pronaći prostor izražavanja koji definitivno pripada globalnom glazbenom nasljeđu, ali ga ne pokušava imitirati.
To ne znači da domaći glazbenici koji su izabrali engleski jezik kao primarno sredstvo izražavanja manje vrijede; dapače, tijekom desetih godina mogla se zamijetiti ekspanzija kvantitete i kvalitete onih koji engleskim jezikom barataju suvereno i vrlo uvjerljivo. Međutim, upotreba lokalnog jezika, a u nekim slučajevima i lokalnih glazbenih i jezičnih idioma, samo je dodatni plus kojim se izvođači mogu izdvojiti u nepreglednom moru digitalnih jedinica i nula. No to su sve nijanse dojma i ukusa – najvažnije za dugoročnu formu scene je da ovakvih projekata ima i da nastave prezentirati vlastitu sadašnjost, a ne ocrtavati nečiju tuđu prošlost.
