>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Serge Brammertz: Reakcija Hrvatske nije poštivanje vladavine prava

Glavni haški tužitelj ekskluzivno za Novosti: Ako članovi političkog vodstva budu ponavljali neistinu o ratu u BiH, ako to bude pisalo u knjigama iz povijesti, ako samo šačica neovisnih medija bude predočavala istinu, onda će očigledan rezultat biti poricanje, revizionizam i slavljenje ratnih zločinaca

Izricanje presude Prliću i drugima obilježilo je samoubojstvo osuđenog Slobodana Praljka. Kako ste to doživjeli?

Nažalost, gospodin Slobodan Praljak je odlučio počiniti samoubojstvo nakon što je proglašen krivim za niz ratnih zločina. Istraga o tom događaju je trenutno u toku i tajništvo Suda sada mora utvrditi kako se to moglo dogoditi. Međutim, razumjet ćete da su moje misli prvenstveno sa žrtvama i preživjelima zločina za koje su Praljak i petorica ostalih osuđeni.

Tužiteljstvo je izrazilo zadovoljstvo donesenom presudom Žalbenog vijeća. Tom ste prilikom u saopćenju naveli da ‘odgovorni zvaničnici trebaju promovirati prihvaćanje iznijetih činjenica kao osnovu za pomirenje’ te da ‘patnja žrtava mora biti priznata’. Međutim, hrvatski političari na čelu s premijerom Plenkovićem i predsjednicom Grabar-Kitarović negirali su presudu i najavljivali pokušaj njenog osporavanja.

Ovo nije prvi put da političari tvrde da su presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) protiv njihovog naroda ili država. To je razočaravajuće i potpuno netočno. Ovo je bio predmet koji se vodio protiv šestorice optuženih i njihovu individualnu kaznenu odgovornost utvrdilo je Raspravno vijeće te potvrdilo Žalbeno vijeće. Ovo nije bilo suđenje hrvatskom narodu. To treba biti potpuno jasno. Očekivalo bi se da će vodeći političari države članice EU-a postupiti odgovorno i promicati prihvaćanje činjenica iz pravomoćne presude, jednako kao što su to učinili kada su optuženi u predmetu Gotovina i drugi oslobođeni pred Međunarodnim sudom. Čini se da za mnoge političare prihvaćanje činjenica iz presuda Međunarodnog suda ovisi o ishodu predmeta. To nije poštivanje vladavine prava.

Također bi trebalo očekivati da reakcije pokažu poštivanje žrtava i preživjelih koji, po mom mišljenju, zaslužuju najveće divljenje zbog svoje hrabrosti da dođu, svjedoče i kažu istinu. Umjesto toga, odaje se dojam da se radi o ‘našim’ herojima i njihovim ‘zločincima’, a da se žrtve i preživjele ignorira te da ih se ne uvažava.

Istina se ne može zauvijek ignorirati

Veliki dio vodećih hrvatskih medija o presudi izvještava u nacionalističkom ključu i predstavljaju osuđene zločince kao heroje. Zbog čega ova, ali i druge presude Suda još uvijek nailaze na otpore? Smatrate li da će utvrđene činjenice s vremenom ipak biti prihvaćene u većoj mjeri?

Ako članovi političkog vodstva budu ponavljali neistinu da snage bosanskih Hrvata nisu počinile zločine u Bosni i Hercegovini, ako to također bude pisalo u knjigama iz povijesti, ako samo šačica neovisnih medija bude predočavala istinu, onda će očigledan rezultat biti poricanje, revizionizam i slavljenje ratnih zločinaca. Nažalost, ne iznenađuje da mnogi mediji i političari više govore o samoubojstvu gospodina Praljka, da ga čak opisuju kao ‘herojski čin’, ili da govore o ‘dubokoj moralnoj nepravdi’, a da potpuno zaboravljaju na žrtve. Smatram da će s vremenom utvrđene činjenice biti prihvaćene, i to samo zato što se istina ne može ignorirati zauvijek. Vidim da već ima ljudi u zemljama regije koji kritički razmišljaju o ratovima devedesetih, koji postavljaju pitanja i izvlače zaključke različite od onih koje nameću političari. Za društvo u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, prvi korak prema pomirenju bilo bi prihvaćanje činjenica utvrđenih na Međunarodnom sudu. Tek ako se usuglasite s prošlošću moći ćete se usuglasiti za budućnost – alternative nema.

Nažalost, ne iznenađuje da mnogi mediji i političari više govore o samoubojstvu Praljka, da ga čak opisuju kao ‘herojski čin’ ili da govore o ‘dubokoj moralnoj nepravdi’, a da zaboravljaju na žrtve

U pogledu ratnih politika Hrvatske i Srbije prema BiH, presudom Prliću i drugima smo dobili osudu Tuđmanovog projekta Herceg-Bosne, ali je u presudama Perišiću, Karadžiću i Mladiću izostavljen element odgovornosti tadašnjeg vrha Srbije na čelu s Miloševićem za zločine koje je počinila Vojska Republike Srpske. Odražavala li to činjenično stanje?

To nije točno. U više predmeta pred MKSJ-om detaljno se iznosi uloga vodstva Srbije u ratu. U toku je ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću, koje se bavi odgovornošću visokih vođa Državne bezbednosti Srbije za zločine počinjene tokom sukoba u Hrvatskoj i BiH. Na teret im se, između ostalog, stavlja progon, ubojstvo, deportacija i nehumana djela. Potom, Milan Martić je osuđen na 35 godina zatvora za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu zajedno s drugim ljudima, uključujući Blagoja Adžića, Milana Babića, Veljka Kadijevića, Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i druge. Cilj njihova udruženog zločinačkog pothvata bilo je uspostavljanje etnički čistog srpskog teritorija uklanjanjem nesrpskog stanovništva. Još jedan primjer: Milan Babić se izjasnio krivim za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu čiji cilj je bio trajno prisilno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s dijela teritorija Hrvatske počinjenjem zločina, kako bi taj teritorij postao dijelom nove države pod dominacijom Srba. Tu su i zaključci o odgovornosti vodstva Srbije za zločine na Kosovu u predmetima Šainović i drugi te Đorđević. Udruženi zločinački pothvat je dosljedna sudska praksa koja se primjenjuje na sve strane u sukobu.

Presude MKSJ-a se moraju prihvatiti

U zemljama regije 2013. odjeknulo je pismo suca Harhoffa koji je optužio predsjednika suda Theodora Merona za utjecaj u nizu oslobađajućih presuda kao što su one Stanišiću i Simatoviću, Perišiću, Gotovini i Markaču. Napisao je da su ga te presude ostavile sa snažnim dojmom da je MKSJ promijenio svoj smjer pod pritiskom utjecajnih zemalja kao što su SAD i Izrael. Tužiteljstvo se tada oglasilo saopćenjem, no mnogi smatraju da je bila riječ o mlakoj reakciji. Kako danas gledate na taj slučaj?

Isto kao i prije. Činjenica je da se presude MKSJ-a moraju prihvatiti, čak i kada se ne slažemo, i bez obzira na to koliko je teško razumjeti rezoniranje sudaca. Kod oslobađajućih presuda koje spominjete, a i kod drugih kako što su Orić i Haradinaj, bili smo apsolutno uvjereni da smo predočili dokaze o krivnji van razumne sumnje, pa ipak, na kraju se većina sudaca s nama nije složila, a suci su ti koji imaju odgovornost za donošenje odluke. Tužiteljstvo je također dokazalo da zločini jesu počinjeni, čak i ako su optuženi na kraju bili oslobođeni odgovornosti za te zločine. To znači da još uvijek ima žrtava koje očekuju pravdu. Pružati pravdu tim žrtvama treba biti naš najvažniji prioritet, a ne ponovno vođenje već dovršenih predmeta.

Kada je riječ o žrtvama, tom ste prilikom spomenuli i presudu Gotovini i Markaču te naveli da ćete dati svu moguću pomoć nacionalnim vlastima za kazneno gonjenje zločina tokom i nakon Oluje. Je li se išta dogodilo na tom planu, odnosno je li takva vrsta pomoći od vas uopće zatražena?

Mi smo Hrvatskoj dali dokaze, ali nismo vidjeli daljnji kazneni progon. Ovo je pitanje u kojem očekujemo da naše kolege u Hrvatskoj budu proaktivnije. Dokazano je da su tokom operacije Oluja počinjeni zločini i odgovorni za to trebaju biti pozvani na odgovornost.

Hrvatskoj smo dali dokaze o zločinima počinjenima u Oluji, ali nismo vidjeli daljnji kazneni progon. Ovo je pitanje u kojem očekujemo da naše kolege u Hrvatskoj budu proaktivnije

Tužiteljstvo ima mogućnost traženja revizije presude, što je učinjeno na primjer u slučaju Perišić. Zbog čega se to nije učinilo u slučaju presude Gotovini i Markaču?

Prvo, dopustite mi da pojasnim da je Tužiteljstvo u predmetu Perišić tražilo ponovno razmatranje a ne reviziju, ali da je taj zahtjev odbačen. U predmetu Gotovina i drugi nismo uspjeli pronaći nove činjenice u ograničenom razdoblju od jedne godine i zbog toga nismo tražili reviziju. Međutim, treba napomenuti da Tužiteljstvo nikada nije dobilo značajne dijelove nestalih topničkih dnevnika koje smo tražili od hrvatskih vlasti.

MKSJ uskoro prestaje s radom, a preostale postupke dovršit će novo tijelo, odnosno Rezidualni mehanizam. U regiji postoji bojazan od prijenosa predmeta i nadležnosti te pojedini pravnici smatraju kako bi bilo efektivnije da su međunarodni kazneni tribunali za bivšu Jugoslaviju i Ruandu dovršili preostali posao. Smatrate li da takvi strahovi imaju realno uporište?

Više puta smo vidjeli da postoji malo političke volje u prilog pravdi za ratne zločine i često je potreban pritisak kako bi se pokrenuo proces utvrđivanja odgovornosti. Prema tome, složio bih se sa žrtvama i drugima da će međunarodna podrška i dalje biti potrebna. Dobra vijest je da će Mehanizam, iako se MKSJ zatvara, osigurati kontinuitet. Zatvaranje MKSJ-a nije kraj procesuiranja ratnih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Vijeće sigurnosti je donijelo odluku da sada nacionalni sudovi preuzimaju primarnu odgovornost, a tužiteljstvo Mehanizma će i dalje imati ulogu promatrača i bit će uključeno u taj proces. Također je važno da se nastavi angažman međunarodne zajednice.

Završetkom rada Suda prestaje i vaša uloga glavnog tužitelja. Kako ocjenjujete uspjeh tužiteljstva?

Moja uloga tužitelja MKSJ-a će prestati, ali ću nastaviti obnašati dužnost tužitelja Mehanizma. Prema tome, zatvaranje Suda ne vidim kao kraj, nego kao početak sljedećeg poglavlja i kao razdoblje u kojem namjeravamo pružati podršku tužiteljima na nacionalnoj razini, unapređivati pravosuđe i promicati pomirenje.

Mislim da je MKSJ imao vjerodostojne rezultate. Ostvarili smo značajan napredak u pravu u vezi sa zapovjednom odgovornošću, kaznenim djelom genocida i priznanjem seksualnog nasilja u sukobu kao nasilnog zločina koji može biti počinjen u okviru kampanje etničkog čišćenja. Na našim suđenjima svjedočilo je nekoliko tisuća svjedoka, od kojih su mnogi žrtve ili preživjeli, i oni su nam pomogli da u sudnici dokažemo što se stvarno događalo tokom sukoba devedesetih. Međunarodni sud je također pokazao da čak i oni koji su posjedovali veliku moć i zloupotrijebili je da pokrenu rat, razaranje i pustošenje, pri čemu su povrijedili ljude koje su se bili obvezali štititi, mogu biti izvedeni pred lice pravde.

Vaš rad uvelike je ovisio o suradnji s vodstvom država bivše Jugoslavije. Kako biste opisali taj odnos: je li se on kroz vrijeme mijenjao i na koje načine? Koje bi ste krizne situacije izdvojili kao najznačajnije u tom periodu?

Da, svaka država članica UN-a ima obvezu surađivati s Međunarodnim sudom i bez te suradnje ne bismo ništa učinili. Što se tiče suradnje sa zemljama u regiji, ona se zaista s vremenom razvijala i možda su najbolji primjeri za to uhićenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Tokom prvih godina dok su bili u bijegu nisu se ni sakrivali. Mladića se moglo vidjeti kako dobiva aplauz na nogometnim stadionima, a obojica su uživala veliku podršku svojih zajednica. Vrijeme je bilo na našoj strani, osobe koje su devedesetih imale vrlo važnu političku ulogu i otežavale uhićenja mogle su biti uhapšene kasnije. Isto tako, tokom mojih prvih godina pristup informacijama bio je težak, kao što je bio slučaj s BIA-om u Srbiji, a svakako i s hrvatskim vojnim arhivima. Međutim, moja suradnja s kolegama tužiteljima u regiji uvijek je bila dobra, zato što smo svi mi profesionalci jednako posvećeni pravdi.

1/1