>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Šime Mudrovčić: U Šestoj ličkoj svi smo bili drugovi

U partizanima sam kao Hrvat u jedinici bio u manjini, ali nikad nisam strahovao da će mi se nešto desiti, a da mi onaj pored mene neće pomoći. Tu se nije gledalo na nacionalnost. Ljudi su imali povjerenje jedni u druge i drugarske odnose međusobno i s komandirima

Svake se godine, svim prozivkama i uvredama usprkos, u Srbu i dalje obilježava nekadašnji republički praznik, Dan ustanka naroda Hrvatske 27. jula 1941., kad je narod Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije pod vodstvom KPJ ustao protiv okupatora i ustaša, oslobodivši veliko područje. To je prilika da se podsjeti i na junački put Šeste ličke divizije, čiji je pripadnik bio i pukovnik Šime Mudrovčić, rođen 1926. u hrvatskom selu Čović kod Otočca, koji svake godine dolazi u Srb. S njim razgovaramo o njegovom ratnom putu, ali i viđenju sadašnjeg odnosa prema antifašizmu i ratnoj historiji ovih krajeva.

Na samom ulazu u Drvar kao mitraljezac na teškom mitraljezu ‘bredi’ ranjen sam u koljeno. Kako me geler pogodio, bolničarka ga je iščupala, zamotala ranu i odmah sam išao dalje, makar šepajući

Kako ste vi i vaši sumještani iz Čovića doživjeli formiranje NDH?

Ljudi su NDH različito dočekali; oni koji su bili ekstremni, pravaši i mačekovci, odmah su se priključili, kao došla im je nova, njihova država. Međutim, većina ljudi nije bila oduševljena razvojem događaja i pasivno su to promatrali. Oni koji su jedva dočekali NDH odmah su uklonili predsjednika općine Sinac u kojoj su bili i Čovići, to je bio ugledni predratni HSS-ovac koji se vrlo brzo uključio u partizanski pokret. Znam da je vrlo brzo jedan predratni podoficir koji je živio Otočcu uhapšen i bačen u bezdan na Janjču; kako je bio bačen živ, dugo se čuo njegov jauk. Žena mu je bila Hrvatica i imao je pet kćeri, nije bio protiv države i jedini je razlog očito bio što je Srbin. Dalje, koliko znam nije bilo masovnih zločina – s jedne strane Gackog polja žive Srbi, a s druge Hrvati, ali nisu međusobno imali sukoba, dapače, štitili su se međusobno. Kako je bilo koliko-toliko mirno, bilo je i malo informacija o ustanku.

Što vas je navelo se u ljeto 1942. priključite NOB-u i da li je još netko od vaših sumještana bio u partizanima?

Nisam odmah otišao u partizane. Negdje u junu 1942. udarni bataljon iz Škara napao je uporište u školi u Čoviću i tu je nesretnim slučajem poginuo jedan partizan kojeg se nije moglo izvući. Lokalni aktivist, moj komšija koji je i prije rata bio za pokret, organizirao je nas nekoliko omladinaca da poginulog izvučemo i sahranimo u polju izvan sela. Nakon toga bio sam kurir i veza partizana s ilegalcima u Otočcu. Mjesto je bilo opasano žicom i tu se moglo proći samo s propusnicom. Kako sam imao 15 godina, slobodno sam prolazio i nosio sam poruke ilegalcima, od kojih je jedan radio u ustaškom stanu. Onda sam 1943. otišao u partizane. Osim mene, u partizanima je bio i obućar Grga Rubčić, aktivan i prije rata. On je, kad je Otočac 1943. prvi put bio oslobođen, bio prvi predsjednik općine, odnosno Narodnooslobodilačkog odbora. Kako se želio boriti, za razliku od nekih drugih kojima je bila draža pozadina, ostavio je funkciju i uključio se u 35. diviziju gdje je bio komesar, a kasnije su ga ustaše ubili u zasjedi. Njegovo ime je do demokratskih promjena 1990. nosila mjesna škola ispred koje je bila i njegova bista, koje više nema.

Kakav je bio vaš borbeni put?

Prvo sam bio u Gupčevom bataljunu, formiranom u cilju da privuče Hrvate u partizane. U oktobru, nakon što smo osiguravali bolnicu u Kamenskoj, bataljun je rasformiran, a mi smo postali borci Šeste ličke. Bilo je pripremljeno gdje će tko doći – ja sam dospio u 3. bataljun 3. brigade koji je nosio ime Mirka Štulića. Na položajima kod Gospića ostali smo do novembra 1943. U selu Barlete proslavili smo godišnjicu Oktobarske revolucije i krenuli za Bosnu, gdje smo ušli u sastav Prvog proleterskog korpusa. S Prvom proleterskom divizijom osiguravali smo Drugo zasjedanje AVNOJ-a; moja brigada bila je u Busovači iznad Zenice. Nakon odmora brigada je ušla u sastav Petog bosanskog korpusa koji je u novogodišnjoj noći 1944. napadao Banjaluku. Tih dana ulazili smo u napuštena hrvatska sela jer su ustaše tvrdili da partizani kolju i pale. U jednom od njih zatekli smo neku 20-godišnjakinju s mlađim bratom, ubjeđivali smo ih da ne palimo i ne ubijamo, da je to ustaška propaganda i da im se neće ništa desiti, ali i oni su preko noći nestali. Slijedili su Mrkonjić Grad, Glamoč i Livno, nakon čega je divizija dobila zadatak da štiti područje Drvara. Kad je 19. marta 1944. proglašena proleterskom, vladalo je veselje, a bolničarke su odmah šile srpove i čekiće na petokrakama. Dan uoči desanta na Drvar krenuli smo na prostor Trubar – Vučjak, gdje smo stigli uvečer oko 10 sati. Ujutro, kad je počelo bombardiranje, slijedio je pokret za Drvar, gdje smo stigli taman kad je stizao drugi talas desanta i prihvatili smo borbu.

Mnogi uporno tvrde da je ustanak u Srbu srpski, pa i četnički. To nije istina jer su u njemu učestvovali mnogi Hrvati. Dakle, ustanak je u Srbu, a ne u Brezovici – ja čak onamo zadnjih godina i ne idem

Na samom ulazu u Drvar kao mitraljezac na teškom mitraljezu ‘bredi’ ranjen sam u koljeno. Kako me geler pogodio, bolničarka ga je iščupala, zamotala ranu i odmah sam išao dalje, makar šepajući. U divizijsku bolnicu išli su samo teški ranjenici. Poslije Drvara išli smo prema Kupreškom polju i napali Šujicu, a onda je stigla naredba da idemo za Srbiju. Na tom putu sve vrijeme nas je pratila i napadala SS divizija Prinz Eugen čiji su pripadnici počinili nebrojene zločine. Moja brigada je oslobodila Valjevo i uključila se u sastav operativne grupe koja je oslobađala Beograd, nakon toga probijala Sremski front, da bismo rat završili u Zagrebu, na obroncima Medvednice. Divizija je tokom svog ratnog puta imala velike gubitke zbog borbi i zbog tifusa, pa je stalno popunjavana novim borcima. U Srbiji su se mnogi uključivali u naše redove, pogotovo oni koji su 1941. bili prisilno preseljavani iz sjevernih dijelova Hrvatske u Srbiju. Rat sam završio kao komandir voda u činu zastavnik, što je tada bio najniži oficirski čin. Ostao sam u vojsci, službovao sam u Sloveniji, Crnoj Gori, svugdje gdje je trebalo. U penziju sam otišao s činom pukovnika 1. januara 1980.

Da li se u partizanima gledalo na nacionalnu i regionalnu pripadnost?

Ne, nikako. U partizanima sam kao Hrvat u jedinici bio u manjini, ali nikad nisam strahovao da će mi se nešto desiti, a da mi onaj pored mene neće pomoći. Tu se nije gledalo na nacionalnost. Ljudi su imali povjerenje jedni u druge i drugarske odnose međusobno i s komandirima. Moj komandir čete je pred rat bio žandarmerijski narednik, ali nikad nisam doživio da me netko ganja. Svi smo bili drugovi.

Kakav je za vas odnos hrvatske države, njenih institucija, ali i stranaka i lokalnih vlasti, prema antifašistima, partizanima i NOB-u?

Vrlo negativan i jako loš. Na svaki način žele da omalovaže NOB, a zna se da bez NOB-a i partizana ne bi bilo ni ove države. Moja penzija iznosi tek 37 posto od one koju bih trebao imati; čim je došla demokracija, svima su nam poskidali penzije. Jedno vrijeme nisam je ni primao, pa sam posuđivao novac da preživim. Moju tvrdnju da sam deset godina kao član Glavnog štaba TO Hrvatske bio na republičkom budžetu nisu uvažili jer sam bio pripadnik JNA. Dakle, učesnici NOB-a, nosioci boračkih penzija i penzija JNA nisu privilegirani, kako to neki tvrde. Otkud, ako nam od penzije oduzimaju 50, 60 i više posto. Bilo je i boraca teških invalida koji od 1945. do 1990. nisu riješili stambeno pitanje, a kamoli što drugo.

Zašto ste se uključili u rad Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA)?

Zato što je antifašizam moje opredjeljenje od početka mog ratnog puta i toga se neću odreći dok sam živ. Zbog toga sam i aktivan u Savezu; sad sam predsjednik Sekcije Prvog hrvatskog korpusa u kojem su Šesta lička, Sedma banijska i Osma kordunaška divizija, a kasnije i 34. divizija. Iako je Šesta divizija kasnije izišla iz Prvog korpusa, donijeli smo odluku da bude u ovoj sekciji. Ima nas 150 – 200, s tim da dio članova čine potomci boraca. Na čelu sam i Saveza ratnih i vojnih invalida; malo je ratnih, a mnogo više vojnih. Nažalost, status invalida se ne poboljšava, čak su mnogima skinuli invalidnine. Osim toga, jedan dio mog aktivizma u SABA-i su i laži i omalovažavanja onoga što je NOB učinio za ovu zemlju. Antifašizam je demokratska tekovina, ali ga hrvatske vlasti upotrebljavaju tek kad im odgovara i to za vanjsku upotrebu. Znam da su priče o partizanskim zločinima laž, pogotovo kad se prikazuju na TV-u. Gledao sam seriju Antuna Vrdoljaka o Titu koja je puna neistina i nije rađena s dobrom namjerom.

Kako gledate na inzistiranje o 22. junu kao datumu antifašističke borbe i na njegovo stavljanje iznad ustanka 27. jula?

To je izmišljeno; u Brezovicu su se sklonili komunisti da ne budu pohapšeni, nikakvog ustanka tamo nije bilo. Čak lažu da je tamo bio i Janko Bobetko, koji je u partizane otišao tek kad su mu ustaše ubili brata u Petrinji – tamo su bila njegova braća, ali ne i on. Mnogi uporno tvrde da je ustanak u Srbu srpski, pa i četnički. To nije istina jer su u njemu učestvovali mnogi Hrvati. Poznata je pjesma o Marku Oreškoviću: ‘Drug je Marko hrvatskog roda, ali je majka srpskog naroda’, i to su ispjevali Srbi. A Marko nije bio jedini Hrvat. Dakle, ustanak je u Srbu, a ne u Brezovici – ja čak onamo zadnjih godina i ne idem.

Trebaju li se NOB i Domovinski rat povezivati, kao što to mnogi ističu u govorima?

To dvoje se nikako ne može povezati, iako politika spaja nespojivo. Zna se kako je bilo u onom, a kako je bilo u ovom ratu. Zna se i kako je bilo nakon njih. Poslije 1945. sve se gradilo i obnavljalo, s krampovima i lopatama, radili smo puteve i pruge, s ručnim alatom, građane su kuće i tvornice, a ljudima je poboljšan život. A nakon Domovinskog rata sve je rušeno i pušteno da propada i tu ne pomaže ni tehnika. U socijalizmu svi su mali šanse prema sposobnostima i htijenjima, lijepo se živjelo. Glupost je da se moglo napredovati samo zbog partijske knjižice; kad sam ja u ratu priman u Partiju, to nije bila privilegija, odmah su mi dali dodatne zadatke. Moj je sin učesnik Domovinskog rata; o njemu on ima svoje gledište, a ja imam svoje.

Koliko je potrebna suradnja antifašističkih i civilnih organizacija s područja bivše Jugoslavije i jesu li organizacije Srba iz Hrvatske prirodni partner SABA-e u borbi protiv drugačijih ‘istina’ i u očuvanju antifašističkih tekovina?

To je škakljivo pitanje. Neki su antifašisti režimski ljudi, neki nisu. Kad smo u aprilu išli u Beograd povodom stogodišnjice formiranja KPJ, trebali smo se sresti s predsjednicima boračkih organizacija Srbije i Beograda, ali se nijedan nije pojavio, iako bi bilo normalno da se sretnemo. Istina, sreli smo se s drugovima iz sekcije Šeste ličke u Beogradu, ali drugi nisu došli. Drugi loš primjer je nepozivanje na godišnjicu proboja Sremskog fronta 12. aprila. Neke najelitnije jedinice partizana iz Hrvatske, među njima i naša divizija, učestvovale su u proboju. Državne vlasti Srbije nisu nam morale poslati zvaničan poziv, jer države oko antifašizma ionako ne surađuju, ali su nam bar iz boračke organizacije mogli poslati poziv. Ovako bez poziva nismo htjeli ići, iako bi nama koji smo bili učesnici proboja to mnogo značilo, pogotovo što smo dosad redovno dolazili i polagali vijence. Suradnja između antifašističkih i boračkih organizacija bi trebala biti jaka, ali kako kad su u BiH dva saveza, pa su na Sutjesci organizirane dvije komemoracije. Tamo u ratu nije bilo dijeljenja, svi koji su bili tamo borili su se protiv Nijemaca. Dobro je što postoji uspješna suradnja između SABA-e i Srpskog narodnog vijeća, pa i židovskih i romskih organizacija. Ali loše je što čelni ljudi stranaka koje tvrde da baštine antifašizam imaju neke neshvatljive istupe, kao što je onaj svojevremeni Zorana Milanovića o ‘dedi ustaši’ ili o Srbiji da je ‘šaka jada’. To nije u redu, to ne može govoriti netko tko računa na srpske glasove i to srpskih organizacija i vjerujem da su se mnogi Srbi uvrijedili, pa će možda i sada razmisliti hoće li glasati za njega. Pogotovo je uvredljivo što je to govorio na sastanku sa šatorašima. Što on s njima može razgovarati? SDP od veterana i desnice nikad neće dobiti ništa.

Zbog čega ste postali član Ličkog prela?

To udruženje ima dugu tradiciju, od Vrepca i pokojnog osnivača Milana Bogdanovića, do prelaska u Zagreb. Pozvali su me i uključio sam se, pa sam jedno vrijeme bio jedini Hrvat u Prelu. Kasnije su došli još neki, pa i borac i antifašist Ivan Fumić. Meni je u Prelu ugodno: pjevaju se ličke pjesme, gaji se tradicija… Postoje još dva društva Ličana, ali onamo ne idem jer znam tko je ondje. Moram reći i da sam bio ponosan kad sam s delegacijom društva u Jadovnom položio vijenac s natpisom ‘Žrtvama ustaškog terora’.

Koliko ste nakon svih ovih godina povezani s Likom?

Svake godine dođem u Srb, ondje nisam bio samo jednom. Bio sam u Srbu čak i 1991., kad smo u aprilu dogovarali proslavu 50 godina ustanka. Putovali smo do Srba, trpeći usput poglede čuđenja, pa i mržnje. A kad smo počeli sastanak u školi, pojavio se izvjesni Rastović koji se predstavio kao predsjednik općine i pitao nas zašto se sastajemo bez njegove suglasnosti. Tad se javio Milan Žeželj i rekao mu: ‘Slušaj, mali. Zbog tebe i takvih sam morao zaobilazno dovoditi drugove iz Dalmacije.’ Na to se ovaj smirio. Sastanak je održan, ali ne i proslava jer se u međuvremenu zaratilo. A nakon ‘Oluje’ nisam žurio da idem u Liku, rekavši da ne idem prije nego što se divljaci pripitome. General Milan Miščević bio je nestrpljiv: otišao je i zaglavio jer su mu podmetnuli bombu. Kad sam obilazio Liku, vidio sam samo pustoš tamo gdje su ljudi prije rata lijepo živjeli. Jednom prilikom u Donjem Lapcu tadašnji načelnik Đukić rekao nam je da su ulice dobile imena po onima koji su te krajeve prvo pljačkali, pa onda rušili i razarali. A sve je to netko gradio i sve je to bila nečija imovina.

A u Čoviće odem jednom godišnje na jedan dan da obiđem 89-godišnju sestru i nećaku. Selo je još živo: ima ljudi, ali nema mladih, a mnoge su kuće puste i mogu se kupiti za bagatelu. Tko se ne iseljava zbog neimaštine, životari od penzija.

1/2