>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Sloboda govoru

Za ocjene Saše Blagusa da Josip Jurčević spada u ‘vrstu takozvanih povjesničara’ upregnutih u ‘kola povijesnog revizionizma’ čiji je cilj ‘promocija zločinačkih ideja’, za koje su mu niži sudovi razrezali kaznu, Ustavni sud smatra da su izrečene u raspravi od javnog interesa

Kad neki hrvatski sud dobro istrlja glavu ovom ili onom desničarskom revizionistu, e to je svakako materijal vrijedan medijskog teksta. Možda i zato što se domaće pravosuđe ne bavi takvim likovima i njihovim nedjelima po automatizmu, goneći ih same po sebi, nego se indirektno uključujući u priču. Obično to biva tek onda kad oni sami prijave sudu određenoga vlastitog javnog kritičara, hoteći se u prvom redu domoći njegove obiteljske srebrnine, zatim i reklamnog efekta pred najširom publikom. Ali plan im se tu i tamo izjalovi, makar u drugom ili trećem stupnju sudovanja, pa reakcija sudske vlasti postane viđenija i značajnija od čitavog dotadašnjeg spora. Ovom prilikom nam je zadovoljstvo, i ne samo zadovoljštinu, priuštio Ustavni sud RH, a na račun Josipa Jurčevića, onog Jurčevića.

Ukratko, taj povjesničar skromne znanstveničke reputacije izvalio je prije više od 12 godina – na Hrvatskoj televiziji – otprilike, kako je Tito bio zločinac ne manji od Hitlera. Omogućilo mu je to gostovanje u zabavnoj emisiji ‘Piramida’; sjećate se tog natjecateljskog formata i prigode svakojakim pojavama da se glatko afirmiraju na račun pretplatničkog naroda.

Uglavnom, nitko nije Jurčeviću prigovorio već na HRT-u, ali je to učinio Nikica Petković u Novom listu, a onda i Saša Blagus kao čitatelj u rubrici ‘Reagiranja’, obojica s pozicija javnih intelektualaca i znanih komentatora društvenih zbivanja. Štoviše, oni su žestokim argumentacijskim istupom uzvratili na njegova mračna ideološka podmetanja, da bi se Josip Jurčević momentalno prometnuo u teškobolećivu žrtvu. Znate već ono kad delija tuži kritičara zbog duševnih ozljeda, ili kako reče Jurčevićev advokat Zvonimir Hodak, ‘uznemirenosti, nesanice, osjećaja stalne napetosti i ogorčenosti te’, pazite sad, ‘stigmatiziranosti u privatnom životu i znanstvenom djelovanju’. Ima toga još, opisuje se kako su ga kolege i čak prijatelji, te druge poznate i nepoznate osobe vijale nakon Petkovićeva i Blagusova osvrta. Doslovno, ‘stalnim pitanjima i provokacijama’, i tako dalje, ali već ste shvatili s čime ovdje u biti imamo posla, tj. s čime je posla na koncu imao Ustavni sud.

To je uvijek najspektakularniji dio, to kad se goropadni koautor teze o Jasenovcu kao radnom logoru pretvori u drhtavo štene koje pribija rep uza zid. Ne uslijed grmljavine, nego zato što ga u današnjoj Hrvatskoj otvoreno i nesmiljeno progone npr. udbaši, orjunaši, komsomolci, Crveni Kmeri i ljudi-gušteri. Pa naš lirski subjekt s nekim drugim ratobornim uzorima začas postane sličniji domobranu-simulantu s facom Slavka Brankova iz ‘Putovanja u Vučjak’.

No pustimo sad još Hodaka i jurističke mu taktike, među koje spada nazivanje reakcije Saše Blagusa autoterapijom, što već iskače iz uobičajenog odvjetničkog angažmana. Inače bismo se morali pozabaviti njegovim dijagnozama; recimo, predstavom po medijskim tekstovima tog desničarskog fiškala, igranom u dvorani Lisinski. U njoj izvjesni novinar, po uzoru na Hamleta – koga bi drugog – drži tobožnju glavu Olivera Frljića, pitajući: ‘Jesi li ti majmun ili se praviš majmun?’ Ipak, treba priznati, nije Zvonimir Hodak toliko kilav u osnovnoj struci koliko u svom satiričkom hobiju, što također treba vedro uzeti u obzir dok odmjeravamo rješenje Ustavnog suda u ovom slučaju. Vratimo se zato na sam predmet, osmotrimo preciznije o čemu je tako interesantnom i hvalevrijednom riječ u kontekstu sudstva.

Prvo je Općinski građanski sud u Zagrebu osudio Novi list da tužitelju Jurčeviću ima platiti 20 tisuća kuna na ime naknade za neimovinsku štetu, plus trošak parničnog postupka, a Blagus je pošteđen. U drugostupanjskom sudovanju pada i Saša Blagus, pogođen istom svotom i pripadajućim dodatkom, sve zbog riječi da Jurčević spada u kategoriju ‘opskurnih tipova’ kojima je svojstveno ‘falsificiranje činjenica iz Drugog svjetskog rata i poraća’, i to ‘na način kojim bi se ponosio i sam Goebbels’. Po tome Josip Jurčević za Blagusa spada u ‘vrstu takozvanih povjesničara’ upregnutih u ‘kola povijesnog revizionizma’ čiji je cilj ‘promocija zločinačkih ideja’, i stoga on ‘nije znanstvenik već notorni manipulator i ideolog hrvatske inačice fašizma – ustaštva’, te ‘širitelj mržnje i zazivač novih pogroma’.

Nakon osude, Blagus ipak aktivno reagira i uzvraća javljanjem najvišoj pravosudnoj adresi u državi, u što bi se očito trebao ugledati i Novi list. Ustavni sud po Blagusovoj tužbi rješava predmet u praktički svega godinu dana, do zaključka donesenog krajem prošlog mjeseca, iz kojeg izdvajamo glavno.

Prepuštamo vas tako pravorijeku kojim je odbačeno županijsko-sudsko pelješenje Jurčevićevih oponenata, a na znanje i njegovim pobornicima. Njima posebno: kad istrčite tamo gdje polemička puška puca, a top riče i barut miriše, nemojte činiti to kao opjevane zagrebačke frajle nasmijano i prostodušno. Ali ni kmečati ne bi vitez trebao dok potom krvav izdiše, i s tom se slikom odjavljujemo iz ove rijetke zgode s institucionalnim hepiendom.

(…)

‘Članak 10. Konvencije [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, op. I. L.], kao ni članak 38. Ustava, ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe ‘zahtjev’ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge.’

(…)

‘Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja [zagrebačkog Županijskog suda u Blagusovo ustavno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, op. I. L.] treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda.’

(…)

‘Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva.’

(…)

‘U ovom predmetu, s obzirom na sadržaj spornog članka i navode podnositelja te druge konkretne okolnosti, Ustavni sud ne vidi razloge za sumnju da je podnositeljev istup bio motiviran njegovom željom da sudjeluje u javnoj raspravi o Drugom svjetskom ratu, o pojavi fašizma u Hrvatskoj sredinom prošlog stoljeća te o načinu na koji se ti povijesni događaji danas u javnosti percipiraju i kako se o njima govori. Ustavni sud je svjestan rasprave koja se o tim pitanjima vodi u javnosti, razumije želju mnogih pojedinaca da u njoj sudjeluju te zaključuje da je ta rasprava od javnog interesa.’

(…)

‘Iz obrazloženja osporene odluke nije vidljivo stajalište drugostupanjskog suda radi li se o raspravi od javnog interesa te o njenoj eventualnoj važnosti. Čini se da je drugostupanjski sud, zaključujući da je podnositeljeva namjera bila vrijeđati tužitelja, zanemario da su ograničenja slobode mišljenja i izražavanja znatno manja kad se radi o raspravama od javnog interesa te da važnost te rasprave kao i motivi podnositelja da sudjeluje u toj raspravi, a koji su jasno navedeni i u samom spornom članku, nisu zanemarivi.’

(…)

‘Nadalje, s obzirom na to da se radilo o javnoj raspravi, Ustavni sud smatra pogrešnim zaključak drugostupanjskog suda da je u ovom predmetu bitna okolnost da tužitelj nikada ranije nije polemizirao s podnositeljem.’

(…)

‘Stoga, sporni članak podnositelja i njegove navode nije moguće promatrati izolirano od javne rasprave koja se o gore navedenim povijesnim pitanjima intenzivno vodi u hrvatskom društvu.’

(…)

‘Ustavni sud smatra da su granice prihvatljive kritike šire kad se kritika odnosi na političare i javne osobe nego kad se radi o privatnim osobama, jer se oni svjesno izlažu pogledu i sudu javnosti te stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije prema kritici svojih riječi i postupaka.’

1/1