>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Slobodnotržišna utakmica

Dok je u Njemačkoj upravljački model narodnog kluba propisan kao zakonska obaveza, u novoj stvarnosti našeg nogometa – i šire – imamo posla s imperativom da stvari u svojim rukama trebaju držati privatnici kojima ujedno moramo povjeriti i nešto dodatnih javnih vrijednosti, ne samo dotične klubove

Zimsku stanku u nogometnim ligaškim natjecanjima obilježit će po svoj prilici, što se Hrvatske tiče, jedna korotna vijest. Gasi se Cibalia, nekoć Dinamo iz Vinkovaca, pripadnik biranih nekoliko ovdašnjih klubova koji su nastupali i u jugoligi. Propast je oglašena nedugo nakon proslave Cibalijina stotog rođendana, a razlozi su joj prezaduženost i besparica te – kao što su to u više navrata isticali njezini navijači – HDZ. Ali ne zato što bi u Vinkovcima ta stranka bila posebno gora nego drugdje. Ona je naprosto u prvom planu opće naše nove realnosti, kao njezin predvodnik za čitavu ovu zemlju, a gdje nametnuta hijerarhija podrazumijeva da se na istoku živi teže. Ili se ne živi nego se crkava i gasi, jer sam klub ne može sjesti u Flixbus i spičiti na arbajt negdje iza Šentilja.

Cibalia, dakle, jednostavno se nije uklopila u novu stvarnost. Valjda tako što nisu ni Vinkovci generalno, pa više o njima ne govorimo kao o najvećem željezničkom čvorištu u državi s preko 20 milijuna stanovnika. Jedna kratka epizoda dobro ocrtava bezizlaznost u kojoj se klub zatekao nedugo prije terminalne faze: našao se bio investitor koji želi uložiti u Cibaliju, ali nije mogao dobiti vlasništvo nad zemljištem na kojem se nalazi njezin stadion. Drugim riječima, na koncu joj je presudila i fatalna tranzicijska neusklađenost sustava s nekim zahtjevima novog vremena, uslijed čega nesretno otpadnu mnogi akteri.

Našao se bio investitor koji želi uložiti u Cibaliju, ali nije mogao dobiti vlasništvo nad zemljištem na kojem se nalazi stadion. Drugim riječima, na koncu joj je presudila tranzicijska neusklađenost sustava sa zahtjevima novog vremena

No obratimo zauzvrat pažnju na ono što je investitoru trebalo, a nije to mogao dobiti, zato što u RH još nije ozakonjeno da privatan netko može upisati vlasnički list za ikakav postojeći stadion, odnosno javni sportsko-rekreacijski objekt. Kamoli da pod njegovim zidinama može razvijati multifunkcionalni poslovni prostor. Nismo se prilagodili, što ne znači da takva mogućnost neće uskoro doći na red, ali za Cibaliju malko prekasno. Ako ništa, međutim, to nam osigurava uvid u činjenicu da privatnici u hrvatski nogomet ne ulaze radi prestiža i reklame, kao što drugdje – u raskošnijim ligama – nerijetko znade biti slučaj, jer im se tamo to isplati zbog glamuroznosti samog izloga. U taj biznis koji ovdje većini može biti u najboljem slučaju tek niskoprofitan, i to ako su baš uspješni, ulazi se prvenstveno radi poslovnih ciljeva. A njih nipošto nismo uočili najprije u zlosretnim Vinkovcima.

Već godinama jedan sličan primjer odvija se u Rijeci, inače ovogodišnjoj Europskoj prijestolnici kulture, čemu s malo dobre volje možemo pribrojiti i sport. Uostalom, sudbina tamošnjeg nogometnog prvoligaša često se i rado opisuje kao ‘lijepa riječka priča’, a s nekim boljim raspletom bi i sama nesumnjivo zauzimala mjesto u prigodnom kulturprijestolničkom repertoaru. No storija o Nogometnom klubu Rijeka zapela je, nakon blistavog poglavlja s osvajanjem titule prvaka države, na imovinsko-pravnim fusnotama oko stadiona. Starog stadiona, naime – legendarne Kantride, ljepotice u stijenama uz more.

Ta danas prezrena arena osipa se u kvarnerski plićak zato što gradska uprava nije dovoljno benevolentno izašla ususret kupcima optimistično privatiziranog kluba. Gabriele Volpi, a zatim i njegov nasljednik Damir Mišković, ne žele graditi novo zdanje ponajprije svojim novcem, nego pomoću ustupaka i popusta koje bi im osigurao Grad. Ili uz pomoć nekoga trećeg, pa se u novije doba tamo naveliko zazivaju izvjesni Kinezi, a poznato je da kineski investitori ulažu zbog političke promocije, što znači da bez muke podnose i neposredni poslovni minus. Stoga bi na Kantridi u dogledno vrijeme, uz malo sreće za Miškovića, zaista mogao osvanuti novi kompleks s hotelom, marinom, garažom, šoping-centrom, kino-multipleksom te dječjom igraonicom, ali i s ponešto nenapadnog nogometnog sadržaja.

Nažalost po Rijeku, Damir Mišković nije nikakav nogometni entuzijast, nego biznismen ponikao iz suradnje s krajnje zazornim afričkim režimima koji se danas želi malo skrasiti u zavičaju, mada ne bez usputne zarade. Nasreću po Rijeku, njezina gradska uprava nije pristala na investitorski zahtjev pod svaku cijenu. A mogli su Riječani proći i gore, uz malo težu geopolitičku pozadinu, kakva je zadesila npr. Osijek. Tamo danas slave pojavu Viktora Orbána koji se na južnoj strani Drave ukazao poput spasitelja u jeku posvemašnjeg osiromašenja, pompozno dijeleći pare po okolnim zemljama, gdje god mađarske manjine ima bar u tragovima. Mađarska tako gradi stadione u Srbiji, Rumunjskoj, Sloveniji, Slovačkoj, pa će i u Hrvatskoj, sa svim znanim desno-političkim efektima pride.

Naspram lipsavanja jedne epohe kakvom svjedočimo u Vinkovcima, na raspolaganju su nam tako i primjeri uspostave istinske nove paradigme nogometa – u ekonomskom pogledu – u Osijeku ili Rijeci, kao i šire. Budući da je nogomet općepoznato ili pak poprilično ozloglašeno u tijesnoj korelaciji s ostatkom društvenog i političkog života, ne moramo posebno napominjati da se to sve odnosi na bitno obuhvatniji kontekst. Taj novi obrazac i shema po kojima se ubuduće imaju odvijati svi presudni odnosi u nogometu, počiva na dvama uporištima.

Sektor je namjerno prepušten tržištu, pa tako jedan slavni NK Zagreb danas više ne postoji samo zbog toga što nije imao sreće s izborom tajkuna, dok NK Šibenik drhti u iščekivanju mecene

Prvo, glavni posjednik vrijednosti koju predstavlja klub i njegova djelatnost, više ne bi smio biti nikakav kolektivni subjekt, članska udruga ili lokalna uprava. Ako ne vjerujete, pogledajte Hajduk i njegov slučaj gdje je dugogodišnja borba za narodno raspolaganje klubom proljetos urodila prevratom u izvedbi unutarnjih oponenata takvom modelu, HDZ-a, nacionalnog nogometnog saveza i, neodvojivo, nogometne mafije. Cjelokupno, posrijedi je složena i fino ugođena struktura s nebrojenim nadovezanim interesentima od centralnih organa do terminala u provinciji, sa šapom čvrsto na javnoj blagajni, i to već gotovo tri desetljeća. Mimo splitskog Hajduka tome prkose još poneki navijački projekti od kojih ovdje treba izdvojiti Orijent iz Rijeke, zapravo stariji od dva glavna nogometna kluba iz toga grada, koji se danas nalazi u vrhu Druge lige.

Ostali primjeri klubova kojima se drugi nerijetko rugaju da ih vodi ‘ulica’, rasuti su po nižim natjecateljskim rangovima, bez oslonca u sponzorima, bankama, partijama. Svi ostali, više ili manje, izloženi su vlasničkim pravima pojedinaca, od Gorice koju posjeduje litvanski kladioničarski mogul Gintaras Staniulis, do Dinama koji i dalje pripada Zdravku Mamiću, gazdi nad gazdama, premda se na papiru vodi kao vlasništvo udruge građana. Kroz neke klubove protutnjalo je već i više takvih vlasnika, čemu je dobar primjer Istra iz Pule. Njom je vladao prvo jedan Amerikanac, zatim Rus, a danas je tamo glavna španjolska sportsko-poslovna grupacija Baskonia-Alavés.

I dok eventualno tek taj najnoviji vlasnik NK Istre ima u vidu razvoj svojih sportskih potencijala pomoću resursa u Hrvatskoj (te Japanu i Francuskoj itd.), sve ostale možemo svesti pod nazivnik pokušaja da se kroz nogomet dođe do nečega stotog. Točnije, do financijskog profita u bilo kojem obličju, preko turističkog ili nekretninskog ili rudnog biznisa. Upravljački model narodnog kluba, ono što se u Španjolskoj naziva socios, a u Njemačkoj je čak i zakonski propisano kao obaveza, tome je ništa manje nego prijetnja. Privatnicima u Hrvatskoj zaista nije potrebno da javnost shvati kako oni u nogometu mogu biti i samo sponzori čije će se logotipe isticati u svim prilikama, ali ne nužno većinski vlasnici, jer na toj poziciji može – no čak i treba, u ime demokracije – biti navijačka zajednica.

E pa, u Hrvatskoj je na djelu jedan sasvim obrnut proces: istjerivanje iz glava svake pomisli da narod može ili mora biti u posjedu vrijednosti koje je u biti on sam i stvorio. Privatnici su u toj igri došli na gotovo, zlorabeći nevolje u koje se klubovi uvaljuju zbog najširih ekonomskih odnosa čija je temeljna odlika to da idu na ruku privatnom kapitalu. Sektor je namjerno prepušten tržištu, pa tako jedan slavni NK Zagreb danas više ne postoji samo zbog toga što nije imao sreće s izborom tajkuna, dok NK Šibenik drhti u iščekivanju mecene. Taj neće biti ona indijska grupacija koja se navodila donedavno, jer nije navrijeme uplatila polog za preuzimanje kluba, a takve bismo primjere mogli nizati unedogled.

Drugo uporište one nove paradigme upravljanja hrvatskim nogometom jest činjenica da na malome hrvatskom sportskom tržištu čija se isplativost pokazuje tek pri liferovanju mladog natjecateljskog mesa preko granice, nema razvoja bez javnih sredstava. Privatni kapital ovdje nema dovoljno jak rezon da se izloži u smislu prave poslovne investicije, nego samo kao zalog za daljnje nenogometne poslove. Zato i dobro potkoženi Mišković već godinama žica riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela da mu odobri kojekakve olakšice u reizgradnji Kantride, kako bi se anulirao rizik investicije. A to što poduzetnici nazivaju javno-privatnim partnerstvom, to nije nikakva slobodnotržišna utakmica, nego zbilja više od igre.

Na isti način je Mamić onomad zaiskao pomoć od zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, osim što je on to i dobio. Dinamov uzurpator primao je godinama na stotine milijuna javnih gradskih kuna na račun razvoja mladih igrača, no koje će potom lično on prodati u inozemstvo, i najveći dio zarade spremiti u svoju lisnicu. Stoga nam cirkus od aktualnog suđenja Zdravku Mamiću pokazuje, bolje od istine o njemu koju smo ionako svi znali, kako je takav lupeški mehanizam i mogao funkcionirati jedino u okviru javno-privatnog partnerstva.

Naposljetku, novac koji Orbán dila svojim pouzdanicima u mađarskom susjedstvu, također je apsolutno javni novac. U osječkom primjeru, njegov suradnik je stanoviti poduzetnik Ivan Meštrović, uz dvojicu mađarskih kolega, inače obiteljski prijatelj Branimira Glavaša, kojemu se sudi za ratne zločine počinjene u Osijeku 1991. Jer sve provjerene veze i poznanstva dobro dođu u biznisu prelijevanja iz javnog u privatno, koje se naziva partnerstvom. A podvučemo li crtu, biva jasno da u novoj stvarnosti našeg nogometa – i definitivno šire, kako rekosmo – imamo posla s imperativom da stvari u svojim rukama trebaju držati privatnici kojima ujedno moramo povjeriti i nešto dodatnih javnih vrijednosti, ne samo dotične klubove. Ali kad nam barem te moćne patrijarhalne figure ne bi još i solile pamet stalnim uvjeravanjima da je u svemu tome odlučujuća isključivo njihova poslovna sposobnost.

1/3