Tridesetak godina nakon komedijskog naslova "Babica gre na jug", prvog domaćeg filma prikazanog u kinima nezavisne Slovenije i najgledanijeg slovenskog hita do tog vremena, režiser, scenarist, skladatelj i montažer Vinci Vogue Anžlovar polučio je "zrcalni" naslov "Dedek gre na jug", ili u hrvatskom distribucijskom prijevodu "Djedica ide na jug". Između tih filmova Anžlovar je snimio dva krimića i jedan horor, profiliravši se kao pravi žanrovski autor, ali s mizernim odjekom kod kritike i publike.
Potpisnik ovih redaka Anžlovarova debija "Babica ide na jug" sjeća se kao jednog od najslabijih filmova koje je ikad gledao, stoga su mu očekivanja od "Dedice" bila mala, međutim taj se uradak pokazao kao relativno ugodno iznenađenje. Daleko od toga da je riječ o naročito kvalitetnom ostvarenju, ali njegova relativna zanatska kompetentnost i relativna zabavnost čine ga sasvim gledljivim djelcem.
U središtu narativa dvojica su starijih muzičara – Vlado (Vlado Novák) i Boris (Boris Cavazza), od kojih je potonji ozbiljno bolestan, pa ga prvospomenuti "otima" iz bolnice i svojim kamperom vozi prema jugu, da se ponovo susretne s ljubavi iz mlađih dana Nedom (Ksenija Mišić) koja živi u Srbiji.
Pri početku putovanja nabasaju na mladu Esmu (Zala Đurić), darovitu pjevačicu koja je, kao neželjena svjedokinja, preživjela pokušaj likvidacije plaćenih ubojica, Miki (Maruša Majer) i Esada (Nenad Tokalić), te im ona postaje suputnica. Iza plaćenih ubojica stoji kriminalna organizacija ustrajna u težnji da se Esma likvidira, no nju, kad s Vladom i Borisom pređe u Hrvatsku, potom i Bosnu, u zaštitu uzima romski kum Burduš (Goran Navojec), a uskoro se poveže i sa svojim romskim ocem Šabanom (Senko Velinov). Istovremeno, slovenski policajci u Ljubljani vode istragu i otkrivaju krticu u svojim redovima…
Anžlovar je kompozicijski zgodno otvorio film s tri para likova (Vlado i Boris, Esma i njezin dečko, Miki i Esad) koji ulaze u međusobnu interakciju, djelomično koristeći paralelnu montažu. Taj početni, razmjerno dinamičan tempo solidno održava i u kasnijem tijeku radnje, kad će paralelno izmjenjivati djelovanje dvojice prijatelja seniora te Esme i njezina romskog kruga s jedne strane, Miki i Esada s druge te policije s treće, načelno korektno povezujući komediju, krimić, elemente romanse i natruhe muzičkog filma (koje su slobodno mogle biti i izraženije).
Osim žanrovske hibridnosti film sadrži i etničku hibridnost likova (i glumaca), s dominantnim udjelom Slovenaca i Roma, te srpskim "začinom", a glumački se u svemu tome najbolje snalaze Zala Đurić i Senko Velinov. Dojmljivo gracilna i izvedbeno posve prirodna Slovenka Đurić, po ocu Branku Đuriću Đuri bosanskog porijekla, po svemu sudeći zvijezda je u usponu (znamo je i po glavnoj roli u prošlogodišnjem "Šestom autobusu" Eduarda Galića), a iskusni makedonski glumac Velinov optimalno utjelovljuje "tipičnog" Roma, za razliku od "našeg" Gorana Navojca koji ne uspijeva održati kontinuitet "romskog" naglaska.
Veterani Novák i nekadašnji jugoslavenski seks simbol Cavazza povremeno preglumljuju, ali generalno su umješni, dok su Majer i Tokalić korektni u izvedbi tarantinovski mišljenih killera. Njihovi dakle tarantinovski dijalozi i dijaloške partije drugih likova s podosta citata iz sfere eks jugoslavenske popularne kulture ne obaraju s nogu, ali funkcioniraju, a najveći su problem filma slaba uvjerljivost njegova krimi sloja, uključujući mistifikaciju kriminalnog masterminda koja se do kraja radnje naprosto zaboravi, kao da nije postojala, te staromodno patetično romansiranje koje se formulaično pokušava neutralizirati kontrastnom ironizacijom.
Sve u svemu, "Dedica gre na jug" film je koji zavređuje preporuku za neobavezno, razbibrižno gledanje.
