>

novosti logo

Kronika Kronika

Šokantni septembar

Prošle su nas godine knjige za obje srednjoškolke došle 3.500 kuna, i to pola novih, a pola korištenih. Kako bismo olakšali financijski pritisak septembra, počinjemo štednju već od Nove godine, kaže Evica Gašparović iz Šeovice kraj Pakraca

Premda bi srednja škola trebala biti, kao i u većem dijelu Evrope, obavezna poput osnovne, udžbenici za taj obrazovni stupanj u Hrvatskoj nisu besplatni, pa se brojne porodice svakoga septembra nađu pod nemalim financijskim opterećenjem. Samo knjige za jednog đaka nerijetko stoje i više od dvije hiljade kuna, a kad im se pridodaju drugi obavezni materijali, pribor i radne bilježnice, ta cifra nerijetko nadmašuje 4.000 pa i 5.000 kn. Ima li u obitelji više srednjoškolaca, financijska glavobolja roditelja višestruko se uvećava, čak i kad joj se u startu nove školske godine ne pridodaju svi ostali nužni izdaci na dnevnoj, mjesečnoj ili povremenoj bazi, poput užine, prijevoza, opreme, slobodnih aktivnosti, ekskurzija… Olakšanje obiteljskom budžetu namijenjenom srednjoškolcima pružaju samo rijetke lokalne samouprave, one s punijom blagajnom, među kojima je, jasno, i Grad Zagreb.

Miljama daleko od metropole, u Šeovici kraj Pakraca, Evica Gašparović ispraća svoje dvije srednjoškolke za Daruvar, pa se muči s ne baš jednostavnom jesenskom računicom.

- Imam četiri kćerke, osnovnoškolke Đurđicu i Jovanu te srednjoškolke Dejanu i Danijelu. Puna nas je kuća, pa je stvarno teško zatvoriti mjesečnu financijsku konstrukciju po pitanju režija i prehrane. Kad se tome dodaju troškovi za školu od knjiga i bilježnica do autobusne karte i školskih obroka, teško bi mađioničar to izveo, tvrdim vam iz iskustva – kaže Evica, kojoj su obje starije kćeri sada u drugom razredu srednje: jedna se obučava za profesionalnu vozačicu, a druga za kuharicu i slastičarku.

- Samo udžbenici za Danijelu, bez bilježnica i ostalog, stoje 1.900 kuna. Nasreću, Dejani u drugom razredu trebaju samo bilježnice, no zato nas košta njezina obavezna praksa, kuharsko odijelo, kuta, papuča, pregača i kapa s mrežicom. Osnovni takav komplet stoji gotovo osam stotina, a povrh toga je 330 kuna izdatka za sanitarnu dozvolu koja se svake godine mora obnavljati. Za sada još ni ne znamo kolika će biti cijena autobusnog prijevoza i kako će se taj prijevoz plaćati, no nema poštede kad je riječ o izdatku za užinu, jer ne mogu djecu gladnu u školu slati, a tu je i nužni džeparac. Tako svaki školski dan svakoj dajem po trideset kuna za burek ili sendvič, jogurt ili sok – nabraja odgovorna mama obavezne stavke. Da to itekako obremenjuje njihovu svakodnevnu, životnu računicu, postaje jasnije kad se zna da joj suprug mjesečno prima tek 5.200 kuna plaće, a ona kao sezonska radnica za najboljih mjeseci privrijedi najviše dvije tisuće.

- Suprugu svaki mjesec od plaće s računa skidaju hiljadu kuna, jer je blokiran kao jamac kredita svog bivšeg poslodavca. Radim tek sezonski u jednoj poljoprivrednoj firmi. Tako nekad radim samo dva dana u tjednu a nekada četiri, pa mi tada mjesečna primanja budu do dvije hiljade kuna, a ponekad tek devet stotina. Zimi ih uopće nema, a suprug i ja od početka do kraja godine moramo pokrivati sve troškove naše velike obitelji – pojašnjava. Pa kako onda uopće uspijevaju preživjeti prvi školski mjesec?

- Prošle su nas godine knjige za obje srednjoškolke došle 3.500, i to kad smo kupili tek pola novih, a pola korištenih. Kako bismo olakšali financijski pritisak septembra, počinjemo štednju iz mjeseca u mjesec već od Nove godine. Najteže nam je bilo prije četiri godine, kad smo odjednom morali kupiti četiri kompleta osnovnoškolskih udžbenika, koji još nisu bili besplatni. To nas je stajalo 5.500 kuna. Srećom, djeca nam nisu zahtjevna, tako smo ih, čini se, naučili. Kažu nam: kupit ćete nam kad budete imali, ako ne bude novca, opet će biti dobro. Njima je važno da imaju što jesti i da budu čiste. Sretne su i zadovoljne, makar radi topline našega skromnog doma. Ne traže najnovije mobitele, ne troše bonove, ne zanimaju ih markirane majice. Imaju zajednički laptop star 15 godina koji je već na izdisaju. Skromne su, pa se ponašaju u skladu s vrijednostima koje su i meni usadili tijekom odrastanja, ali kad pogledam drugu djecu, bude mi žao što ja svojima ne mogu priuštiti iste stvari – priznaje nam Evica Gašparović.

Mira Buzdum iz Brestovca ovog je ljeta po prvi put morala otići u Njemačku na rad da u prvi razred požeške Srednje ekonomske njezina Dragana krene kako već treba i – mora. Tako s mamom Mirom razgovaramo putem Vibera u kasnim večernjim satima, kad s cjelodnevnog posla stigne kući. Ali umora, kaže nam nema, jer su joj baš tog dana na naplatu iz Hrvatske stigla tri računa za Draganine potrebe: sveukupno samo za stariju kći oko 1.800 kuna, od čega 1.500 samo za udžbenike.

- Otišla sam teška srca u Njemačku, kad radi korone više nije bilo posla u nijednoj hrvatskoj županiji. Otkako je Dragana krenula u osnovnu, svakog sam ljeta radila na našem moru sezonski. Mlađa Ivana ide u peti razred, suprug ima zdravstvenih problema, svekrva je bolesna, a moj otac je u staračkom domu koji treba plaćati. Tako sam bila primorana odlaskom iz zemlje osigurati kruh svojoj djeci, unatoč tome što mi razdvajanje od njih jako teško pada. Ali nisam imala izbora, želim da one sutra žive bolje od mene. Jako su sposobne i vrijedne. Dragana je već, pored sveg učenja i svih školskih obaveza, preuzela moj posao u kući i oko nje, dok većina drugih srednjoškolaca ne mora brinuti takve brige – priča Mira, koja je sa svojim njemačkim poslodavcem ipak uspjela dogovoriti da dva mjeseca radi u toj zemlji, a onda mjesec provodi kod kuće u Hrvatskoj, sa svojim djevojčicama.

Svaka joj je jesen ionako puna stresa. Sve je skuplje, a primanja ne rastu, pa kad sve što treba poplaćati stavi na papir, preostaje joj jedino da zasuče rukave.

- Nisam jedina mama koja je morala otići od svoje djece, a sretna sam što su moja na najbolji način razumjela tu životnu nužnost. Najvažnije je svakome da mu dijete nije gladno i žedno, no kad nemaš sigurnog priljeva novca da mu to osiguraš, to stvara tešku brigu i frustraciju u svakog normalnog i zdravog roditelja. Odluči li Dragana za četiri godine ići na fakultet, potrudit ću se svim silama da joj to omogućim, baš kao i mlađoj Ivani koja bi tada trebala upisati srednju školu. Zato sam u svojoj pedesetoj krenula u tuđi svijet i zato sada učim njemački. Spremna sam dati zadnje atome snage da svoje kćeri postavim na vlastite noge i ispratim u samostalni život – zaključila je Mira Buzdum.

1/2