>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Sonetni dvojac

‘Sonet po kalduri’ Bojana Bujića mogao bi stajati sam za se, posvećen Tonkotu Maroeviću. Ali on nije samo sam za se: on je sastavljen u odgovor na Maroevićev sonet, koji je Bujić prepisao i postavio ispred svoga soneta. On je, dakle, sonetto di corrispondenza

U četvrtak, 10. avgusta, prije podne, pjesnik Tonko Maroević je u vratima svoje kuće u Starom Gradu na Hvaru našao bijelu kuvertu, bez poštanske marke, a na njoj je crnim mastilom u tri reda pisalo: Stimatissimo Signore/il Signor TONKO MAROEVIĆ/ Accademico detto l’industrioso. Taj vrlo uvaženi gospodin Tonko Maroević, koga pošiljalac označava još i marljivim akademikom, u kovertu je našao list papira i na njemu dva soneta: jedan svoj, složen kurzivom, a drugi potpisan imenom Bojana Bujića složen garamondom regular. Taj drugi, Bujićev, ima naslov ‘Sonet po kalduri’, i posvetu, između naslova i tijela pjesme, u dva retka, ovakvu: ‘Tonkotu Maroeviću,/ u žežin od svijetega Lovrinca, 2017’:

U nadi da u sjenci ispod grana

što mešpula ih širi, ipak neće

vjetar što iz tkò zna kojeg kraja kreće

(ne noseći spas što naša tramuntana

u obilju nam daje svakog dana)

taj posljednji ostatak naše sreće

spalit vrućim dahom, te da nam veće

neugode pretrpit neće strana

oštru okrenuta naše Šiberije,

nego da nam duh oćutit će mira,

veselja opet, smijeha – alegrije

čak – sjest ćemo dok burin blagi puše,

i sanjat da sve dok bude papira,

sonet pokoji narast će iz duše.

‘Sonet po kalduri’ je, ako gledamo datum njegova nastanka, i napisan po kalduri i to takvoj da joj ni najstariji žitelji Staroga Grada u sjećanju teško mogu naći ravne. Dan uoči svijetega Lovrinca je bio najvreliji dan ovoga inače pretoplog ljeta i vrhunac dvadesetodnevne žege i jare nebeske zvijezde s imenom Sunce. Posveta Bujićeva Maroeviću u žežin sadrži i nešto što bi se moglo zvati fonološka varka: ona sadržajno nema ništa sa žegom i žeženjem, ima samo fonetski. U žežin je hvarski derivat venetizma a digiuno (‘u post’, ‘uoči praznika’). Znak je majstorstva autorova što je upotrebio izraz koji ‘radi na dva kanala’: ‘u žežin’ čitaoca koji je pročitao naslov prvo ‘povuče’ na žegu (i mene je povukao, priznajem), a poruku će ‘ubrati’ tek onaj koji je ‘izvorni govornik’, te je još i poliglotski dostatno opremljen, i oprezan. Cio Bujićev sonet, na planu izraza je iskaz koji, od vrućine, djeluje kao amblem: u nadi da vrućina – koja sve što postoji grije i usijava – ‘ipak neće’ još i vrelim vjetrom spaliti utočište u sjenci mešpuline krošnje, ‘taj posljednji ostatak naše sreće’. To nadežno stanje duše, tema je cijelog ovog soneta, ufanje da će žega minuti i da će se duše vratiti miru, pokojoj radosti ovoga svijeta i pokojem sonetu izraslom iz njih. Bojan Bujić u ‘sonetu po kalduri’ ne opisuje kalduru, kao što to čini, recimo, jedinstveni sonettista rimski Giuseppe Gioacchino Belli (Uff! che bbafa d’inferno! che callaccia!), ne, Bujićeva kaldura je slika pribježišta od nje u hlad starogrojske mešpule (drugdje je nešpula), misao na vjetar tramuntanu ‘taj posljednji ostatak naše sreće’ i na povratak miru i radosti ‘dok burin blagi puše’, u kojem će ‘dok bude papira’ iz duše soneti uzmoći da rastu.

Tako bi ‘Sonet po kalduri’ Bojana Bujića mogao stajati sam za se, posvećen Tonkotu Maroeviću. Ali on nije samo sam za se: on je sastavljen u odgovor na onaj prvi, Maroevićev sonet, koji je Bujić prepisao i postavio ispred svoga soneta na onom listu. On je, dakle, sonetto di corrispondenza, iste sheme i rima istih s onima u Maroevića: jedanaesterci s rimama ABBA-ABBAǁCDC-EDE! Svoj je sonet Maroević napisao prošle godine i čitao ga na književnom susretu Faropis na trgu Škor u Starom Gradu. Objavio ga još nije (nije objavljen ni Bujićev), evo ga objavljujemo ovdje, koji dan nakon što mu je stigao odgovor. Naslov mu je ‘Vjetrulja’, a između njega i tijela pjesme stoji Maroevićeva posveta: Bojanu Bujiću. Ovo je sonet:

Puše i puše, puše sa svih strana

izmiljevši iz Eolove vreće,

jedan po jedan vjetar u svijet kreće

levanat, oštro, garbin, tramuntana.

Vjetrulja je i dalje razigrana,

pulenat s burom nikad srest se neće,

maestral prije juga u zrak kreće

i izmjenjuju se vjetri svakog dana.

Imena lijepa te nestašne serije

ne djeluju k’o prijetnja, već te dira

što spis o vjetru stiže iz Šiberije,

U kojoj uvijek hladuje, uvijek puše,

gdje miluje te ćuh nježnog Sibira,

a dopire duboko do dna duše.

Naslov pjesme upućuje na meteorološki termin vjetrulja, koji označava spravu za mjerenje smjera vjetra, a u pomorskoj navigaciji označava prikaz horizonta podijeljenog najčešće na 32 odsječka, svaki od po 11,25°, na kojem su ucrtani pravci glavnih vjetrova. U pozadini Maroevićeva soneta stoji jedan neobičan i lijep spis Bojana Bujića o vjetrovima. Spis ima ukupno 24 stranice, od toga su četiri ‘korice’. Spis je naslovljen latinski Ventorum tabula ac descriptio, a autorovo je ime ispod naslova: Boiani Bujic/Pseudo-Pharensis/opusculum novissimum, a mjesto izdanja je Oxford: Oxonii/MMVI. Na zadnjoj stranici korica stoji oznaka na talijanskom: Edizioni di Siberia MMXII.

Spis o vjetrovima objavljen je kao samizdat Bojana Bujića, složen slogom garamond. Šteta je što ta sveščica Bujićeva, koja je sonetnog protomajstora Maroevića nadahnula da napiše ‘Vjetrulju’, nije objavljena javno, jer je toliko korisna i toliko potrebna da bi je valjalo uvrstiti u školske priručnike. U njoj su opušteno i razumljivo, a kompetentno i s ljubavlju opisana svojstva vjetrova i lelujavost njihovih imena u narodima i kod pjesnika. To je putovanje kroz svijet mediteranski, kroz jezike grčki, latinski, provansalski, arapski, hebrejski. Imao sam sreću da mi Bojan Bujić pokloni tu svoju knjižicu (on je zove sveščić), i prvo i dopunjeno izdanje, a i jednu verziju za engleskog čitaoca.

Sad Šiberija. To je južni dio grada Starog Grada, kroz koji prolazi istoimena ulica. U toj je ulici kuća Bojana Bujića i njegove supruge, profesorice klavira Alison Bujić. U toj je kući šezdesetih godina živio Danko Angjelinović, pjesnik i prevodilac soneta. Naziv Šiberija je plod dalmatinske argucije: dolazi od Siberija, Sibir. Ta ulica ‘oštru okrenuta’, to jest prema jugu (oštro je ponašeni vjetar austro) zimi je hladnija od drugih dijelova grada, a ljeti je od njih svježija, i u njoj je vrućina podnošljivija. U Bujićevu sonetu je Šiberija ono nadežno mjesto gdje će duh opet zapasti mir, veselje i smijeh, a u onome Maroevićevu stvar je radosna što spis o vjetrima stiže upravo iz Šiberije, gdje stoluje ‘ćuh nježnog Sibira’. Tonko Maroević je rastao u Šiberiji, pa je i sa uspomena iz djetinjstva kompetentan za sud o njenom ćuhu. Danas su kuće Bujića i Maroevića udaljene 170 koraka jedna od druge. Za Šiberiju je vezana i jedna anegdota, kojoj je protagonista Bojan Bujić. On i supruga su, prije nekoliko godina, s računa u engleskoj banci prebacili nešto novca na jednu hrvatsku banku, e da njime pokriju troškove ljetovanja na Hvaru. Engleski bankarski kompjuter je, svakako zato što Bujićeva adresa sadrži riječ Siberija, načinio svojevrstan alarm, pa je službenik engleske banke, u vrijeme kad su na snazi sankcije protiv Rusije, telefonom pozvao Bujića i rekao mu: ‘Gospodine Bujiću, Vi ste svoj novac prenijeli u Sibir?’

Bojan Bujić, na žalost, nije ime najpoznatije čitaocima ovoga lista. Rođen i rastao u Sarajevu (otac Branko, ekonomista, autor važne knjige ‘Teorija krize’, ubijen od ustaša u Jadovnom, majka Zorislava djevojačko Kovačević, porijeklom iz Starog Grada), po obrazovanju anglista i muzikolog, radni vijek je proveo kao univerzitetski profesor u Sarajevu, Cornellu, Readingu i Oxfordu, gdje je i sada kao Emeritus Fellow koledža Magdalen. Autor je relevantne knjige o Arnoldu Schoenbergu koju je objavio izdavač Phaidon Press. Sada radi na knjizi o zahtjevnom odnosu Schoenberga i Egona Wellesza. Uzimam slobodu da javim da me je pisac počastvovao time što mi je dao na čitanje dva duga poglavlja te zamašne knjige u rukopisu, o Welleszovim operama o Alkestidi i Bakhanticama, na tekst Huga von Hofmannsthala. Ta poglavlja i ona dva soneta za mene su bili najljepši kulturni događaj u Starom Gradu ovoga vrelog ljeta.

1/1