>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Spori soneti

Sonetna razmjena Tonka Maroevića i Bojana Bujića bila je na čudesan način spora, kao da ju je naručio pobornik sporosti u stvaranju Nietzsche, a da su je nadzirali Apolon i Hermija, bogovi sporosti. Jedan je nadzirao Tonkovu poliritmiju, a drugi Bojanovu politoniju

Iznenadna smrt Tonka Maroevića, 11. avgusta, učinila je da lijepa i spora starogrojska sonetna korespondencija između njega i Bojana Bujića bude prekinuta s napisanim sedmim sonetom, kojem je autor Bujić. Možda je Tonko Maroević već bio napisao svoj ‘odgovor’, možda, to ćemo saznati kad se bude načinio popis Tonkove književne ostavštine. Svakako bi Bojan Bujić bio dobio na ruke taj možebitni Maroevićev odgovor, ali Bojan Bujić, zbog virusne pandemije ovoga ljeta nije mogao doputovati iz Oxforda u Stari Grad, to jest Starigrad, kako ga je Tonko češće zvao.

Budući da je o prvim dvama sonetima iz prepiske Maroević-Bujić bilo riječi u ovoj rubrici (tekst ‘Sonetni dvojac’ iz prvog septembarskog broja 2017, dostupan i online), neka bude dopušteno da kažem koju riječ i o preostalih pet. Hoću da objavim i te sonete, zbog čega će prostor ove kolumne biti puniji stihova nego ikada dosad. Zahvalnost za dopuštenje da stihovi budu objavljeni dugujem Bojanu Bujiću i Ivi Grgić Maroević. Bojan Bujić je tu jedinstvenu prepisku nazvao Sonetni dialog iliti Soneti iz i od Šiberije, i priredio ih za svoje Edizioni di Siberija. Znam da je Tonkova namjera bila da te sonete, ‘kad ih bude još nekoliko’, objavi kao ciklus u nekoj budućoj zbirci. Šiberija je južni dio Starigrada, a ime ima po Sibiru, jer je zimi u Šiberiji hladnije, a ljeti svježije nego u drugim ulicama. Šiberija se zove i glavna ulica u tom dijelu, u kojoj Bojan Bujić ima kuću, a u jednoj od kuća Šiberije djetinjstvo je proveo Tonko Maroević. Ne može biti primjedbe na naziv Edizioni di Siberija.

Koji dan po Bujićevu sonetnom odgovoru naslovljenom ‘Sonet po kalduri’, avgusta 2017, Maroević je sastavio Bujiću odgovor u 14 stihova sa novim rimama ABBA-ABBAǁCDC-EDE, a opremio ga je naslovom ‘U arkadijskoj maniri’ te posvetom: Bojanu, sasvim odgovorno. Tijelo toga odgovora je ovo:

  Majstor sonetni ti si, nema spora,

dostojan da te i na Parnas prime,

jer vješto iste slijedio si rime

mog povoda, početnog pjesmotvora.

  Primjerenošću tvoga odgovora

tradiciju Trecenta čuvaš. Time

Šiberije rapsoda stičeš ime:

Angjelinović zavidjet ti mora.

  Ali uloga spretnog sonetista

za tebe usputna je, ona spada

tek u okvire našeg malog mista.

  Jer darovitost zadatak ti zada

u mjeri svijeta, dužnost humanista

da brine oko skladanja i sklada.

Bojan će Tonkotu, u istim rimama sastaviti odgovor u proljeće 2018, i dati mu naslov ‘Sonet o sonetu’:

  I ti već znaš da trujan’ja opora

onoga muče kog na Parnas prime,

jer velika je znanost složit’ rime

da teku rijekom dobrog stihotvora.

  Što svaki sonet formu imat mora,

već Trecentisti znali su da time

samo doći će do slave, te ime

svoje obasjat’ svjetlošću uzora.

  Al’ meni, kojem pero sonetista

u ruku tek k’o teret teški pada,

ne događa se često da sa lista

  praznog zabruje strune čistog sklada,

k’o tebi, meštre bolji, našeg mista:

pero ti je quella onorata spada.

Bujićev je sonet razumljiv, ali da bi se razumio posve, čitalac mora biti opremljeniji: trujanja opora iz prvog stiha upućuju na Hektorovićev izraz iz ‘Ribanja’, stih 9, za napore pjesničke, a meštre bolji je Danteovo miglior fabbro koji, ustima Guida Guinizzellija u 26. pjevanju ‘Čistilišta’, stih 117, označava provansalskog trubadura po imenu Arnaut Daniel, smještenoga u purgatoriju među one koji se zovu lussuriosi (puteno pohotni). Završna slika Bujićeva soneta o Maroevićevu peru kao ‘onoj časnoj sablji’ upućuje na 26. pjevanje Ariostova ‘Bijesnog Orlanda’, gdje se ta sablja spominje u slavu kralja Françoisa Prvoga, koji je njome usmrtio sablasnu neman Pohlepe.

Tonko će Bojanu u odgovor poslati svoj sonet, avgusta 2018. Pjesma je sastavljena od tri kvartine i jednog distiha s rimama ABBA-CDDC-EFFEǁGG, što je jedan od oblika šekspirskog soneta:

  Dijalog je sonetni poput mosta

što istom rimom obje strane veže,

al’ onome što uzvraća je teže

jer srokova mu istih nikad dosta.

  Šiberja je sonetište dično,

mjesto gdje me glas davnine zove,

a sadašnjosti prostor Bojanove,

no rime nam se slažu baš dolično.

  Spis je o vjetru iskru izazvao,

briga o Petru i dalje nas spaja

pa dijalog sonetni mora trajat

kad još mu je i Sinan kumovao.

  A prijatelju, kog i Oxford štuje

sonet šekspirskog tipa dolikuje.

Da je Šiberija (metrički stegnuto u Šiberja) sonetište dično, nije rekao Maroević olako. U Šiberiji je, u istoj kući koja sada pripada Bojanu Bujiću, šezdesetih godina živio književnik i prevodilac Danko Angjelinović, a njegovi su prevodilački podvizi ep ‘Bijesni Orlando’ Ariostov i ‘Soneti’ Williama Shakespearea. Spis o vjetru što je sonetnu ‘iskru izazvao’ jest Bujićeva knjižica o vjetrovima ‘Ventorum tabula ac descriptio’, Petar iz trećeg kvarteta je Hektorović, a Sinan je ovaj koji ovo piše, e jer je s radošću četiri godine pratio razvoj toga jedinstveno sporog work in progress dvojice sonetara. Prijatelj pak, kog i Oxford štuje je Bojan Bujić, po obrazovanju anglista i muzikolog, naučnik i autor koji je radni vijek proveo kao univerzitetski profesor u Sarajevu, Cornellu, Readingu i Oxfordu, ondje je i sada, Emeritus Fellow koledža Magdalen.

Sonetna prepiska dvojice Šiberijanaca se nastavila septembra 2018, kad je Maroević Bujiću, uz knjigu ‘Bijesni Orlando’ u prevodu Angjelinovića, predao i ovaj sonet:

  Znadem da knjiga posjeduješ dosta

na svim pismima, mnogim jezicima,

i unikati stoje među njima,

al rupa u sustavu ti preosta.

  Prilažem ti s veseljem jednog gosta

u knjižnicu, što dobar povod ima

da bude s drugim tvojim tomovima

u Starom Gradu: prijevod Ariosta.

  ‘Bijesnog Orlanda’ prepjev ja sam štio

u Šiberiji baš, pred mnogo ljeta,

a prevoditelj tu se naselio

  gdje ti stanuješ, pa bi bilo šteta

da ne budeš ulančan kao dio

humanističkog kontinuiteta.

Na taj će sonet Bojan poslati Tonkotu odgovor, u rano ljeto 2019, uz bilješku da mu kao dug za dva soneta odgovara jednim, sa istom rimom, ali ‘i na drugi način’, a čitalac će vidjeti da je ovaj sadržan u akrostihu Tonku Maroeviću:

Trudim se – ima tomu već podosta –

ovdje stih sročim, pa ondje; riječima

nevičan, odjednom mi se doima

kao da ih nadohvat ne preosta,

u bijegu su, bez traga i oprosta.

Marulu, Petru, Mavru – njima svima

avet nemira bješe pred očima,

rat i sablje zvek zbílja njima posta,

o kojoj svaki današnji poeta,

epove stare za sebe je štio,

vjerujuć da iz minulog su svijeta;

i sad, kad je nemir novi zaprijetio,

ćelavi Kairos prebrzo prošeta,

umaknu mi, te me je srok ostavio.

Ovo je, dakle, taj posljednji poznati prilog sonetne razmjene Maroević-Bujić za života Tonka Maroevića. Ta je razmjena bila na čudesan način spora, kao da ju je naručio pobornik sporosti u stvaranju Nietzsche, a da su je nadzirali Apolon i Hermija, bogovi sporosti. Jedan je nadzirao Tonkovu poliritmiju, a drugi Bojanovu politoniju. Kao da se negdje bio izgubio Kairos, onaj bog među bogovima, utjelovljenje povoljnog trenutka, onaj sa krilima na stopalima i britvom u ruci, sa čuperkom kose na glavi sprijeda, a ćelav straga, e da ga niko ne uhvati kad proleti.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2