S Aliciom Kennedy upoznala sam se kada mi je početkom 2022. godine poznanica proslijedila jedan njen newsletter. "Ovo će ti se svidjeti", poručila je. S pravom je procijenila da će mi odgovarati Kennedyjino preispitivanje društvenih mreža i prisutnosti na njima, algoritama i kuriranja vlastitog života kojemu smo sada svi, a pogotovo oni koji na bilo koji način kreiraju sadržaj – podložni. Jedina stvar koju mogu prodati sam ja sama, vrištala je tada Kennedy i bila je u pravu. Nakačila sam se i od tada sam vjerna obožavateljica nje i njenog izrazito popularnog newslettera "From the Desk of Alicia Kennedy" na kojega je pretplaćeno više od 32.000 čitateljica i čitateljica.
Kennedy u idućoj godini priprema redizajn, ali za sada su njeni eseji u kojima propituje razna pitanja od proizvodnje hrane do održivosti vlastitog poslovnog modela i dalje za čitatelje besplatni, dok se plaća za autoričine recepte. Amerikanka, koja sa suprugom živi u Portoriku, piše o hrani i politici, vegetarijanstvu, veganstvu, (ne)jedenju mesa i kuhanju. Budući da živi u Puerto Ricu, Kennedy često piše i o tome kako živi klimatsku budućnost. Uragani i slične nepogode, kao i siromaštvo, nestabilna elektrodistribucijska mreža, sve je to ondje dio svakodnevice. Ona kuha (i živi) vrlo jasno imajući u vidu probleme nestašice i redukcija vode, pa tada i nešto tako jednostavno kao što su kuhanje tjestenine i voda koja je za taj pothvat potrebna više nije samo puki kulinarski zadatak nakon kojeg se voda odbacuje. Njena knjiga stoga je napisana iz vizure osobe koja živi u državi koja se nalazi na čelu klimatskih promjena.
Kennedy je nekoć bila veganka koja je jedno kratko vrijeme držala i svoju vegansku pekaru u New Yorku. Sada konzumira meso, tj. kamenice (jer su održive), te mliječne proizvode i jaja koja nabavlja od lokalnih proizvođača, no još uvijek piše o životu i prehrani bez mesa. U svojoj knjizi "No Meat Required: The Cultural History and Culinary Future of Plant-Based Eating" (Nema potrebe za mesom: Kulturna povijest i kulinarska budućnost biljne prehrane) Kennedy daje pregled raznih supkultura i politika koje su definirale alternativne izvore hrane u Sjedinjenim Američkim Državama, od ranih eksperimenata u proizvodnji tempeha koji su se radili u komunama i veganskih pank kafića u 1970-ima, preko anarhističkih fanzina iz 1990-ih, do kuhara i pisaca koji danas rade na tzv. dekolonizaciji vegetarijanske hrane, jer u kapitalizmu često dolazi do kooptacije hrane autohtonih zajednica.
Radi se, tvrdi Kennedy, i o demokratizaciji biljne prehrane, jer se na takav tip prehrane, a posebno veganstvo, često (i nerijetko s punim pravom) gleda kao na svojevrsni elitizam kojega si samo rijetki mogu priuštiti. Kennedy pak smatra i ističe da svatko može jesti dobro i (relativno) jeftino te da priprema hrane čiji je naglasak na povrću nije i ne mora biti komplicirana. Ona pritom ova pitanje ne vidi kao odvojena od pitanja okoliša, klimatskih promjena i hrane, ali i pitanja uglavnom izrazito loših uvjeta rada u pogonima u kojima se meso proizvodi, kao i radne snage koja ga proizvodi (u SAD-u radi se uglavnom o migrantima). Govori i o ogromnoj količini plastičnog otpada koja se stvara, primjerice, dostavama hrane.
Autoričina "turneja" SAD-om u potrazi za prehranom koja ne uključuje meso počinje poznatom hit-knjigom "Diet for a small planet" (Prehrana za mali planet) autorice Frances Moore Lappé izdanom 1971. godine u kojoj autorica zagovara vegetarijansku prehranu kao rješenje za glad u svijetu. Kennedy knjigu završava raspravom o laboratorijski uzgojenom mesu te često "lažnim" tehnološkim rješenjima koja se nameću za klimatsku krizu, a da ništa stvarno ne mijenjaju i da ne preispituju određene obrasce ponašanja i konzumerizma.
Razgovor o klimatskim promjenama, kao i činjenica da će one morati dovesti, a ponegdje već dovode, do određenih promjena ponašanja i konzumiranja, mnogi često tumače kao klimatske mjere štednje. Uz sve što nam se gotovo svakodnevno oduzima, uz rastuću nesigurnost u svijetu, kao i inflaciju, promjene koje mnogi zagovaraju – primjerice prelazak na vegetarijansku ili vegansku prehranu – ljudima predstavljaju još jedno oduzimanje ili stezanje remena.
Ovaj put se radi o mesu, koje je (zbog marketinga i subvencija) za mnoge postalo prvi, pa gotovo i jedini, proteinski izbor i izvor. Stoga kao osvježenje stiže stav Alicie Kennedy kojim ona konzumente mesa ne osuđuje, već zapravo pokušava vratiti stari sjaj povrću i prikazati ga kao nešto vrijedno jela, a ne tek kao utilitarni, bezlični i bezokusni prilog jelu. Najveći doprinos njene knjige jest osvješćivanje da meso nije potrebno kako bi se okusilo obilje. Meso nije potrebno za kulinarski užitak.
Kennedy temi pristupa i iz aktivističkog rakursa. Ističe kako je industrijska proizvodnja mesa veliki izvor emisija koje doprinose globalnom zagrijavanju, stoga je njegova redovita i regularna konzumacija neodrživa. No velikom broju ljudi meso već dugo predstavlja sigurnost i prosperitet, kaže Kennedy, te jedenje mesa povezuje i s mačizmom, kao i s tradicijom američkih kauboja.
Njena knjiga pisana je primarno imajući u vidu kontekst Sjedinjenih Američkih Država, što autorica ponajbolje i poznaje. Zbog toga, ali i činjenice da spaja autobiografske elemente i često pitki – pa ponegdje i površni – novinarski stil, stječe se dojam da autorica ipak nije do kraja izbrusila argumente, ni odlučila u kojem smjeru u knjizi točno želi ići.
Svejedno, autoričina razmišljanja predstavljaju vrijedan doprinos povijesti veganstva i kontrakulture u SAD-u i daju obol drugačijem razmišljanju o (pre)hrani, kuhanju, povrću i mesu. Razmišljanju i gledanju na stvari koji nije isključivo i u obzir uzima razne perspektive i pozadine. Za skeptike uvijek je tu autoričin bilten u kojem ona svoje eseje i promišljanja i dalje nudi – besplatno.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
