>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Staklene košnice

Neki čovjek odlučio da vidi kako pčele grade med. I taj je čovjek imao sina staklara, i taj sin je imao staklarsku radnju u Peći. Zapovjedio on sinu da mu načini tri košnice od najboljeg i najtvrđega stakla. I sin mu načinio tri košnice od takvoga stakla, i u svakoj košnici načinio za saće prečage, od bijela javorova drveta

Kad su, prije sedam godina, za svjetskog prvenstva u Južnoj Africi stadioni za vrijeme utakmica zujali, mene je taj zvuk iz televizora podsjećao na naš uvljanik u proljeće. Na nekadašnji naš uvljanik, onaj kojega više nema, jer se selo raselilo, spalo na dvije kuće. Naš je uvljanik zujao u proljeće kao južnoafrički stadioni. A stadioni su zujali zato što su gledaoci puhali u trube koje se ondje zovu vuvuzele. To su plastične trompete bez rupa koje imaju ljevkast pisak, a puhanje u njih može doseći buku od 130 decibela. Znam, već sedam godina imam dvije u kući.

Vuvuzela je već dio i našeg leksika, znaju je navijači, treneri, igrači, a ušla je i u druge jezike. U Njemačkoj je njena upotreba na nekim stadionima čak zabranjena. Ima i zaštita od zvuka vuvuzele, tulazela ili vuvu-stopper, tamponi za uši. I oni su se proširili po svijetu. A riječi uvljanik nema nigdje napismeno. Nema je ‘Sandžački rječnik’ Dževada Begovića i njegove sestre Šefke Begović Ličina, nema je ‘Rječnik rožajskoga govora’ Ibrahima Hadžića, nema je ni u ‘Rječniku vasojevićkog govora’ Vuka Boričića Tivranskog. To je sve veliko čudo, jer je u krajevima čije govore ti rječnici bilježe riječ uvljanik i česta i leksički neutralna i njen sinonim pčelinjak nije joj ni blizu po upotrebnoj raširenosti. Nije bez čuda što ni rječnik jedne institucije u čijem je imenu važan pojam pčelinje zajednice, onaj Matice srpske, nema uvljanika. Ima leksem uljanik, što je pčelarnik, što je i uvljanik. Moram reći da nikad ni od koga nisam čuo da govori uljanik, a da misli na pčelarnik, slušao sam samo uvljanik, ne znam jesam li kad čuo pčelarnik. Uvljanik sam slušao cijelo djetinjstvo u Sandžaku, na Goliji, na Pešteri, u Bihoru, pa sam slušao na Zlataru i Zlatiboru, slušao sam je u Azanji, u Kučevu, u Kuršumliji. Prošao sam i kroz neko mjesto blizu Kostolca i jedan čovjek je, davno je bilo, negdje osamdesetih godina, spomenuo toponim Uvljanik. Nisam riječ čuo pogrešno, jer sam tražio da mi ponovi, pa kad mi ju je ponovio, pitao sam ga šta bi to značilo, a on mi je rekao: ‘Kako šta, zar ne znaš da je to bašta gde se drže košnice sa pčelama?’

Uvljanik je mjesto kojeg smo se u djetinjstvu bojali. To što se tamo nalazilo dosta meda, nas nije njemu privlačilo. Med smo, naravno, voljeli, ali ga nismo jeli bez briga. Koliko smo samo puta iz slatkog saća dobili zaostao pčelinji žalac u nepce ili u jezik! Sjećam se kako su meni i bratu bili otekli obrazi od tih žalaca. Nismo oči mogli otvoriti. Pa nam je majka donijela meda u neki tanjirić i rekla da oči umočimo u med i da pokušamo treptati. Onaj koji to treptanje nije pokušao, ne zna koja je to muka. Naš je uvljanik imao desetak košnica, ali da bi se iz košnice uzeo med, pčelu je trebalo ubiti. Mi nismo imali košnice đerzonke, one što imaju pokretne ramove, mi smo imali uglavnom trmke, pletene kupaste košnice, tek poneku četvrtstu daščastu košnicu. Naše su trmke bile neke oblijepljene blatom, neke su ličile na lubure, presvučene johovom ili smrčevom korom. Ubijanje pčele se činilo ili dimom s malo baruta, ili bi se iskopala rupa, pa se u njoj naložila vatra i kad bi ona proizvela dovoljno dima, plamen bi joj ugasili, a na onaj dim bi se nasadila trmka tako da on ide u pčele i saće. Pčele bi dim ošamutio, a pčelar bi ih ošamućene ili uginule uklanjao sa saća i ovo u velikoj tepsiji donosio u kuću.

Mi djeca nismo se mogli načuditi kako to opasno stvorenje pčela može praviti med. U julu i avgustu, kad se ima vremena i kad su dani dugi, znali bismo nadugo gledati pčele samice. Jedne su imale let ‘na osmice’, a druge su leteći ‘crtale srce’. I jedan i drugi taj let nam se činio i slučajan i besmislen, njihovo slijetanje na cvjetove nešto smislenije, ali da one, s četvoro krila i šest nogu, mogu proizvoditi najslađu stvar na svijetu, i to u trmkama koje su često oblijepljene balegom – e to nam nije ulazilo u glavu. Naš rođak Rahim, najamnik, čudesna jedna sudbina, cijeli život je proveo čuvajući tuđe ovce, znao je čudesno i pripovijedati. Kad smo ga upitali da nam kaže kako pčela pravi med, rekao je da to zna samo dragi Bog, to nama nije dano da znamo. Pa je dodao kako je nama ‘dosta i predosta’ što med od pčela uzimamo i što meda jedemo, a da saznamo kako se med pravi, toga se valja okaniti. Pa je ispričao, kako je u zemlji karadačkoj (danas znamo da je to Crna Gora), onamo negdje ispod Komova (a Komovi se vide s Golije po cio dan), neki čovjek odlučio da vidi kako pčele grade med. I taj je čovjek imao sina staklara, i taj sin je imao staklarsku radnju, tamo negdje u Peći. Zapovjedio on sinu da mu načini tri košnice od najboljeg i najtvrđega stakla. Tri je tražio da mu napravi košnice, e da ako se u nekoj nešto ne vidi dobro, onda će se u drugoj ili trećoj, mislio je, to vidjeti. I sin mu načinio tri košnice od takvoga stakla, i u svakoj košnici načinio za saće prečage, od bijela javorova drveta. A imao preko dvadeset košnica pčela, i sve te druge košnice bile među sobom jednake, oblijepljene balegama, pa se te balege osušile i spekle, i nije se unutra moglo vidjeti ništa.

I sad taj čovjek krenuo da gleda kako pčele u onima trima košnicama dolaze, kako rade i kako svaka svoj posao zna. I vidi se koja je tamo vladar, koje su pčele sluge, a koje su stražarice. Ostao on cio dan te gledao, od jutra do mraka oka s košnica nije micao, gledaj u jednu, pa u drugu, pa u košnicu treću. Došli i njegovi rođaci pa se i oni čudom čudili. Bili malo, pa otišli. A on ostao da još gleda, ali ne mogao baš da vidi kako se to unutra pravi med. Pa se primaknuo uz košnicu, naslonio nos na ono staklo i oči dobro ukrupnio. Njitrio tako do mraka, a kad se smračilo, krenuo kući. I kad bio pred kućom, počeo se zanositi, počeo gubiti dah, a kad bio na samom pragu kuće, zakoračio i pao tako da mu je glava bila u kući, a noge mu ostale izvan kuće. Stigla mu žena, stigla rodbina, ništa, ispala duša iz njega. Tu se skupilo cijelo selo, čuvali mrtvaca cijelu noć, pričali priče koje se pričaju kad se mrtvoga čuva u kući. Od tih priča najbliža rodbina pomalo oturi bol za umrlim. Sutra u podne ponijeli mrtvaca na groblje. I noseći ga na tabutu, prošli pored njegova uvljanika. Onamo sve košnice stoje, a onih triju od stakla nema. Nije ih ukrao niko, nije mogao ući, jer je uvljanik imao visoku ogradu i kapiju zaključanu, bio na rezi debeo katanac. Nestale same te košnice.

Otada više niko nikad i nigdje nije napravio košnicu od stakla. Samo od dasaka i od pruća. Ili od panjeva. Otada je ostala riječ da med nije dobro ne samo tražiti okom u staklenoj košnici, već da ga nikako nije dobro vidjeti ni u snu. Bolje je da ti noćna sova zahuče na drvetu pod prozorom nego da ti se med u snu javi.

Pa nam je Rahim pričao kako pčela ne haje ni za koga, kao da i ne poznaje nikoga od ljudi, ne poznaje ni pčelara. Neće da ima ništa s njime. Kako ne voli nijednu pomadu. I kako joj je najveći dušmanin medvjed. Rahim je riječ medvjed izgovarao kako je svijet govori ondje: medvet! I pričao nam kako se medvet nekad zvao medojet, pa su mu poslije turili u ime v, a maknuli oj. Svi drugi medvjeđi padeži u Sandžaku imaju d: medveda, medvedu. Mene je još u djetinjstvu osvojilo uvjerenje da je nepravedno što je v ušlo u riječ medojed, a iz nje istisnulo o, a ima dosta godina kako mi se čini da je to v uzeto iz riječi uvljanik, te ovu učinilo kljastom i za mene dalekom.

Krajem prošloga ljeta su se ove dvije riječi srele usred pustog sela u kojem je nekad živio najamnik Rahim. Moj rođak Smajo Gudžević, koju godinu stariji od mene, vozač kamiona, prošao cijelu Evropu i pola Azije, kad je otišao u penziju, nabavio tridesetak košnica pčela i napravio za njih uvljanik u bašti rodne kuće u Grabu. Smajo živi u Pazaru, i ljeti, u pravilu svakih desetak dana, iziđe da oposli košnice i pčele. Ali, kako je selo danas takvo da je u njemu lakše sresti vuka nego ovcu, jedan je medojed nanjušio Smajov uvljanik i u dva navrata mu pokrao silu meda, razbacavši i porazbijavši mu košnice, one lijepe s pokretnim ramovima, đerzonke. Kažem medojed, a tamo će svako reći mečka. Nisam tada bio u selu, te nisam vidio ni mečku ni pustoš u Smajovu uvljaniku. Nisam nikada vidio mečku u prirodi, ali sam bio prisutan više puta kad bi neko spomenuo mečku pred mojim rođakom Hasom Ćorovićem iz Suhog Dola (Haso se s mečkom u mladosti pohrvao na život i smrt, i bio na glasu zato što ju je ubio) pa sam vidio kako bi Haso sav zadrhtao i čuo kako povikne: ‘Strahoba je mečka jedna, u san se ne snila, ni ona ni med!’

1/1