Jedna rijeka, dvije obale, velike razlike: jedna je obala, ona u Bosni i Hercegovini, dio nacionalnog parka, a druga, ona u Hrvatskoj, izložena je devastaciji, zapuštenosti i zaboravu. Riječ je o rijeci Uni s čudesnim slapovima u gornjem toku, koji su 2008. u BiH stekli status nacionalnog parka. Budući da su u susjednoj državi njezine prirodne vrijednosti zaštićene, Una je okosnica privrednog razvoja zapadnog dijela Bosne koji godišnje posjeti i do 150.000 turista.

Otvaranjem graničnog prijelaza Martin Brod otvorile bi se turističke rute iz Nacionalnog parka Una u BiH prema izvoru Une u našoj Suvaji i Štrbačkom buku s hrvatske strane. Bile bi to fantastične pretpostavke za ozbiljan turizam – ističe Željko Obradović

Lijeva, hrvatska obala Une dio je jednog od najpasivnijih krajeva zemlje. Ličko Pounje skriva fascinantne prirodne destinacije, od najatraktivnijeg vodopada Une – Štrbačkog buka, za koji je BiH zajedno s kompleksom slapova i vodopada u Martin Brodu pokrenula inicijativu za uvrštavanja u UNESCO-ov Registar svjetske prirodne baštine, do vrela Une, najdubljeg istraženog krškog izvora u Dinaridima. Istočne padine Plješevice neistraženi su i prekrasni predjeli bogati tajanstvenim krškim spiljama, atraktivnim, ali i bezopasnim rafting rutama, biciklističkim stazama...

Bez obzira na prirodne ljepote Ličkog Pounja, koje su u blizini nekoliko nacionalnih parkova u Hrvatskoj – najbližeg Nacionalnog parka Plitvička jezera udaljenog 40 kilometara, Krke udaljene 60 kilometara i Sjevernog Velebita udaljenog 80 kilometara – taj kraj uopće nije zaštićen. Lokalna zajednica u Donjem Lapcu već godinama nastoji Ličko Pounje zaštititi kao park prirode, ali neuspješno.

- Najspektakularniji vodopad Une, Štrbački buk, za nas je mala Nijagara koji kao turistička destinacija nije registrirana ni na jednoj karti Hrvatske. Činjenica je da je NP Una proglašen u BiH na osnovu sedrenih naslaga. Una je zajednička, zajedničke su sedrene stijene, zašto je onda Una u BiH nacionalni park, a na ovoj našoj strani nije ništa? Pisali smo, molili naše Ministarstvo zaštite okoliša, slali požurnice, dopise, ali sve do tehničke vlade iz 2016. nismo dobili čak ni odgovor. Kada je stigao, odgovor je glasio da to nije u strateškom planu razvoja Hrvatske, koji bi se trebao mijenjati svake četiri godine, a zadnji put je mijenjan 2008. Svih ovih godina država je dokazala da nema sluha za našu inicijativu - govori načelnik Općine Donji Lapac Ilija Obradović i napominje da godinama provode infrastrukturne projekte kako bi se što više približili onome što trebaju imati turističke destinacije te da istok Like više nije u lošoj poziciji s kakvom ih se prije povezivalo.

Glas o prometnoj izoliranosti i dislociranosti Donjeg Lapca potječe iz vremena bivše države, kada su u ovom dijelu Like ceste između općinskih središta građene puno kasnije nego u ostatku Hrvatske, a lička sela dugo bila povezana tek makadamom. S tadašnjim centrom u Bihaću Donji Lapac je povezan tek 1976., do Knina je makadamski put vodio sve do 1989., a s Korenicom i Plitvičkim jezerima istok Like povezan je tek u novom mileniju.

Načelnik Donjeg Lapca Ilija Obradović i Mišo Delić (Foto: Jovica Drobnjak)

- Otvaranje ceste preko Bjelopolja i Frkašića prije 15 godina za nas je bio epohalan projekt i ulazak u novi vijek. U zadnje tri godine napravili smo velik iskorak u cestovnoj infrastrukturi. Uložili smo značajna sredstva u asfaltiranje 10 kilometara nerazvrstanih puteva, koji nikada nisu bili asfaltirani. Pod asfaltom još nije 20 kilometara nerazvrstanih cesta. Prioritetno je asfaltiranje sedam kilometara makadama do kuća koje su naseljene tokom cijele godine, za što već imamo pripremljenu dokumentaciju i očekujemo da će i ti putevi pod asfaltom biti najkasnije za dvije godine - ističe Ilija Obradović i dodaje da unatoč kontinuiranom napretku komunalne infrastrukture ne uspijevaju pokrenuti privrednu aktivnost još od ekonomske krize 2008.

- Nalazimo se tu gdje jesmo, jesmo ti koji jesmo. Za mnoge Hrvate Una izvire u Bosni. Bojim se da ta percepcija i neznanje nisu došli slučajno. Na Štrbačkom buku napravili smo i vidikovac, staze, ali kako nema prometa, daske su istrunule. Ulaganje bez ljudi je neisplativo. Vjerujem da od 150.000 turista godišnje u NP Una, 100.000 sigurno dolazi s Plitvica, koji lički dio Une organiziranim rutama zaobilaze. Reklamiramo BiH, a ne naš lički kraj. Ovdje ostaje sve mrtvo, a tamo se razvija - kaže Obradović i naglašava da institucionalnog interesa nema, pa tako čak ni donjolapačka osnovna škola na obližnjem Štrbačkom buku nikada nije organizirala školu u prirodi.

Cesta je jedan od najvažnijih faktora života – govori nam Mišo Delić dok korača svježim asfaltom koji je ovih dana stigao do njegove kuće. Kroz šalu kaže da mu se cipele još navikavaju na njega

Iako su lokalne vlasti asfaltirale kilometre i kilometre makadamskih puteva, taj dio istočne Like sve je dalje od blagodati 21. stoljeća, a pogotovo turističkog razvoja čije je osnove priroda osigurala. Putokaz do Štrbačkog buka nalazi se u Nebljusima i zakriven je granjem, a put koji vodi do buka tek je djelomično asfaltiran. Veći dio čini makadam koji lički snjegovi i kiše speru pa nastaju barijere koje zimi teško svladavaju i terenska vozila, a devastaciji pridonosi i nemilosrdna sječa bukovih stabala.

U blizini Štrbačkog buka nema parkirališta, a do samog slapa nije uređena ni staza. Dodatnu prepreku na tom putu predstavlja i znak za zabranu prilaza parcelama koje je, po mišljenju načelnika Obradovića, uzurpirala privatna osoba. Zbog toga jedini put vodi preko nekoć popularne "unske pruge" koja je zvanično zatvorena za promet, ali je šetnja njome ipak rizična jer s vremena na vrijeme prugom prođe teretni vlak iz Bihaća. Uz slapove su tek dvije klupe, ništa nalik kafiću, restoranu ili suvenirnici. Za razliku od kozjih puteva na lijevoj obali, na desnoj obali Štrbačkog buka u nacionalnom parku vide se uređene šetnice. Sve su to razlike koje mještane istočne Like itekako bole.

Željko Obradović, ugostitelj iz Doljana kraj Donjeg Lapca, kaže da je od presudne važnosti otvaranje malograničnog prijelaza Martin Brod, koji bi spojio dvije obale Une, odnosno omogućio turistički razvoj u zapuštenom gornjem Pounju s hrvatske strane.

- Ovaj dio Hrvatske hermetički je zatvoren prema susjednoj BiH. Od graničnog prijelaza Užljebić kod Bihaća pa do Strmice kod Knina, u duljini od 130 kilometara nema nijednog otvorenog graničnog prijelaza. Granični prijelaz Užljebić Bihaću služi da bismo mi iz Hrvatske tamo trošili novac u šopingu. Otvaranjem Martin Broda otvorile bi se turističke rute iz Nacionalnog parka Una u BiH prema izvoru Une u našoj Suvaji i Štrbačkom buku s hrvatske strane. Bile bi to fantastične pretpostavke za ozbiljan turizam. Od Martin Broda u nacionalnom parku, sela s najvećim kompleksom slapova na Uni, ukupno njih 124, izvor Une udaljen je samo 15 kilometara. Ali kako je granični prijelaz Martin Brod zatvoren, turisti od nacionalnog parka do izvora Une moraju prijeći čak 115 kilometara jer moraju ići naokolo, preko Kulen Vakufa, Bosanskog Petrovca, Bihaća, Užljebića, Donjeg Lapca, pa tek onda doći do Suvaje - objašnjava Željko Obradović, koji je jedan od pokretača turizma u povratničkim godinama.

- Bio sam veliki optimista prije nekih deset godina. Bilo je entuzijazma, bilo je ogromne energije i u jednom momentu sve je stalo. Sjećam se prošle godine kada je Andrej Plenković išao u Dubrovnik i rekao da nosi milijardu kuna. Kada bi se u ove krajeve uložilo samo 50 miliona kuna, mi bismo se preporodili i te bi se pare vratile. Svi političari koji nas predstavljaju, čast iznimkama, gledaju sebe. Neke od političara trebali bismo prvo namoliti da dođu do Štrbačkog buka i da vide o kakvoj se prirodnoj atrakciji radi. Zašto ne bi netko od njih doveo u ove naše krajeve poduzetnike iz Hrvatske, Srbije, Njemačke, Austrije, da ulože u ovu prirodu? Što ne dovedu ambasadore Norveške, Japana, kako bi vidjeli naše prirodne ljepote i kako je ovaj kraj planski zapušten? Ja sam već pitao neke ljudi da li je istočna Lika Hrvatska - govori Željko Obradović.

Nena Duraković (Foto: Jovica Drobnjak)

Na tvrdom, ličkom terenu pokušava opstati i četveročlana obitelj Duraković. S uzgojem ovaca počeli su prije deset godina. Tada su ih imali 20. Trenutno ih broje 150, a nagodinu bi na temelju dobivenog natječaja za potpore mladim poljoprivrednicima trebali svoje stado povećati na 200. Zadovoljni su jer od poljoprivrede mogu solidno živjeti i školovati djecu koja su se već orijentirala prema turizmu. Njihovi su pogledi uprti u budućnost, s vjerom u proglašenje parka prirode, što bi poboljšalo i plasman njihovih poljoprivrednih proizvoda. Durakovići ističu da bi brojni Ličani mogli svoje naslijeđene obiteljske kuće preurediti u turističke objekte, ali ponude nema jer nema ni gostiju.

- Kada je država totalno nijema i ne pokazuje nikakav interes za ovaj prostor, što onda da očekuje mali čovjek koji je puno puta gubio u životu i sada kada je nešto stekao, ne bi to više prokockao. Kod nas će još malo pa vukovi biti domaće životinje. Bit ćemo zoološki vrt u malom, a ne možemo biti park prirode. Parkovi prirode su i Biokovo, Velebit, Žumberak i Samoborsko gorje, zašto ne bi bili i naši Plješevica i Ličko Pounje? Naš kraj je surov, izazovan, a opet fantastičan i lijep. Ne znam koji bi kraj trebao biti pod zaštitom ako ne naš. Možda zbog toga što ovdje živi većinsko srpsko stanovništvo. Mislim da to više ne bi trebalo biti mjerilo - ističe Nena Duraković.

Jedan od poljoprivrednika iz donjolapačkog zaselka Mamca, Mišo Delić, do čije je kuće ovih dana stigao asfalt, također je svjestan važnosti mogućeg proglašenja gornjeg toka Une zaštićenim područjem, odnosno parkom prirode. Dok korača svježim asfaltom i kroz šalu govori da mu se cipele još navikavaju na njega, priča nam o prednostima i manama života u istočnoj Lici.

- Cesta je jedan od najvažnijih faktora života. Ova cesta vodi samo do četiri kuće i kada bi se računala ekonomska isplativost, ne bi je ni bilo, ne bismo ništa radili. Nama život ovdje ide unazad. Situacija je danas mnogo gora nego kada sam se 2004. vratio. U Donjem Lapcu bilo je čak 13 kafića, nezamislivo za današnje prilike. Mladi ljudi su vidjeli da su se pojedinci uhljebili i otišli su za kruhom, što dalje od ognjišta. Da država pomogne asfaltirati cestu do Štrbačkog buka, da se otvori granični prijelaz Martin Brod za motoriste, pješake i automobile, mi bismo imali bolje sutra. Po makadamu do Štrbačkog buka vidi se da interes državnih, ali i županijskih vlasti za ovaj djelić Hrvatske ne postoji. Ogroman plus za naš život ovdje bilo bi da naš Štrbački buk i izvor Une postanu barem park prirode - govori Delić.

Veliki zaljubljenik u Unu i ljepote Ličkog Pounja jest i Mićo Martinović, inače Kordunaš i osnivač donjolapačke udruge Una rafting, koja pokreće društveni i sportski život na lijevoj, potpuno neiskorištenoj obali jedinstvene i atraktivne rijeke Une.

- Da je Una s hrvatske strane park prirode, bili bismo na turističkoj karti Hrvatske, bolje vidljivi, a već bi i djeca u školi učila da je Una i hrvatska rijeka s izvorom u Lici. Svi mi Uni volimo tepati i nazivati je ljepoticom, jednom jedinom, ali za njene ljepote mali je interes i slaba reklama. Umjesto po prirodnim ljepotama, ovaj dio oko Une u hrvatskoj se javnosti percipira kao "pobunjenički kraj nastanjen Srbima". Da smo u Tirolu, Austriji, Italiji ili Švicarskoj, ovdje bi bile žičare i skijaške staze, a ne tuga i jad, bilo bi ovdje spektakularnije zimi nego ljeti, a zimi ovdje nema ni živog psa. Davno smo izgubili korak s vremenom. Samo Una ide naprijed. Una je dosad nadživjela sve, nadživjet će ona i sve naše ratove i mržnje i kada nas ne bude, sa svim našim traumama, ratovima i pokoljima, ona će i dalje potpuno spokojno teći - govori Martinović.