>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Svetica moli za golove

Kad jednoga dana blažena Irmã Dulce bude proglašena sveticom, nogometni klub Ypiranga neće tražiti svoga zaštitnika po spiskovima biblijskih svetaca i svetica, no će, i zvanično, a sve s vatikanskom potvrdom, svoga imati iz redova vlastitih navijača

Kao što se ne može odgonetnuti zašto grčki bogovi nisu marili konjsko meso kao žrtvu, tako se ne može lako odgonetnuti ni zašto se u slavenskim zemljama sportska društva mnogo češće no u neslavenskim imenuju po rijekama. Među njima je najviše fudbalskih klubova: Vardar, Wisla, Odra, Sutjeska, Drava, Dnipro, Moskva, Volga, Marica, Bregalnica, Morava, Drina, Krivaja, Bosna, da, i Rijeka. Stvar skoro cijela slavenska, a najviše jugoslavenska. U germanskim zemljama kao da je nema, u romanskim jedva, u Italiji nikako, u Francuskoj teško, u Portugalu, osim Rio Ave, isto. U Španiji je primjer Betis iz Sevilje, od latinskog Baetis, današnje arabofono Guadalquivir (Wadi Al-Kabīr, velika rijeka). U Urugvaju ima veliki klub, prva liga, po imenu Danubio, osnovali su ga emigranti iz bugarskog Podunavlja.

A u Brazilu, zemlji s najviše riječne vode na svijetu, jedva da ima klubova da se po kojoj rijeci imenuju. U drugoj ligi Amazonije ima klub Rio Negro iz Manausa, nazvan po najvećoj lijevoj pritoci Amazone. Klubova da nose ime po najvećoj na svijetu rijeci nisam uspio naći da ima. Ali u Brazilu ima najmanje deset nogometnih klubova s imenom jednog potoka: Ipiranga, pisana i Ypiranga. Riječ je iz indioskog jezika tupi, i znači crvena rijeka.

Ipiranga je potok (ili rječica), ukupne dužine devet kilometara, izvire u São Paulu, i odande ne teče prema Atlantiku, već prema tzv. unutrašnjosti. Uliva se u rijeku Tamandueteí, ova u Tietê, a Tietê se u veliku uliva rijeku Paraná. A ova u Atlantik dolje kod Buenos Airesa. Ne znam kad ću imati drugu priliku, pa se hvalim sada: vidio sam strašnu rijeku Paraná, u Brazilu, kod mjesta Mondo Novo.

Klubovi Ipiranga ili Ypiranga se ne zovu po onome potoku samo zato što je on potok ili rječica, već zato što je taj potok važan politički i patriotski: kraj njega je 7. septembra 1822. Dom Pedro proglasio nezavisnost Brazila od Portugala, pa potok ima mjesto i u prvom stihu brazilske himne (Ouviram do Ipiranga as margens plácidas). Od klubova imenjaka toga potoka posebno je zanimljiv onaj čije je sjedište hiljadu i po kilometara sjevernije od njegova toka, u Salvadoru, glavnom gradu savezne države Bahia. Esporte clube Ypiranga osnovan je 1906., prvak države Bahia bio je deset puta, sada je drugoligaš u prvenstvu iste države. Zlatne godine kluba su bile dvadesete i tridesete prošloga stoljeća. Tada je u klubu igrao slavan igrač po imenu Popó, za kojega se govori i piše da je bio klasa kao Pelé i kao Friedenreich. Popó je bio crnac, te je njegovo igranje bilo, danas bi se reklo, važan prilog za emancipaciju crnaca u brazilskoj republici. Poslije Ypirange crnce će u svoje igrače najprije uzimati klub Vasco da Gama iz Rija, a nakon toga će najvažniji put za integraciju crnaca u brazilsku kulturu biti onaj preko igranja fudbala.

Mnogi klubovi imaju za svoje zaštitnike svece, kao Flamengo što ima svetoga Judu Tadeja, u čije svetište mnogi navijači hodočaste i ostavljaju votivne predmete, najčešće majice i zastave klubova. Navijačka populacija je svu religijsku raznovrsnost Brazila unijela i u svoju vezanost za klubove. Tako je najpoznatija verzija brazilske afroreligioznosti candomblé dala izraz i sadržaj različitim ritualima navijačkog vjerja i sujevjerja. I u ritualima navijačkih zajednica zajedničko je vjerovanje u Orixása, neku vrstu panteona, koji ima moć nad tijelima kad u ritualu dostignu stanje transa. Bogomolje su terreiros, a nije rijedak slučaj da je u njima liturgijski jezik yoruba, čije je porijeklo u Nigeriji i na Beninu. Ovo posebno važi za Bahiju i Salvador.

Ali je religijski ritual najdarežljiviji bio prema jednoj navijačici izvan vjerske zajednice candomblé. Ona je katolkinja, rođena u Salvadoru, 26. maja 1914. kao Maria Rita de Souza Brito Lopes Pontes. Otac joj je bio zubar i univerzitetski profesor Augusto Lopes Pontes a majka Dulce Maria de Souza. Majka će umrijeti s dvadeset i šest godina, a prije no što će kćer navršiti sedam. Još od djetinjstva Maria Rita opsjednuta je idejom da pomaže sirotinji kakve je u Bahiji uvijek bilo na svakom koraku. U trinaestoj godini odlučuje da se posveti vjeri. U devetnaestoj odlazi u São Cristóvão, staru prestonicu države Sergipe i ulazi u kongregaciju sestara misionarki Bezgrešnog začeća Majke Božje. Ondje će primiti zavjet i dobiti ime Sestra Dulce (Irmã Dulce) po umrloj majci. Dvije godine kasnije biva postavljena za nastavnicu historije i geografije u ženskom zavodu, a 1936. osniva Radničku uniju države Bahia, udruženje koje će prerasti u Radnički klub 'Sveti Frane', prvo radničko udruženje te države. U četrdesetim i pedesetim godinama razvija veliku mrežu socijalne pomoći sirotinji, a 1959. osniva Socijalne ustanove Irmã Dulce i bolnicu Santo António sa 400 kreveta. Spisak i opis dobrih djela te dobre žene dug je, a mogu se naći u knjigama, npr. onoj s naslovom 'Irmã Dulce' koju je napisao Gaetano Passarelli.

Za svoju bezmjernu posvećenost siromašnima i bolesnima bila je kandidirana za Nobelovu nagradu 1988., ali je nije dobila. Papa Wojtyła (u mladim godinama golman!) posjetio ju je dvaput. Umrla je 13. marta 1992. u samostanu Santo Antônio, u Salvadoru, gdje je beatificirana 22. maja 2011.

Cijeloga života je bila odana navijačica Ypirange. To je naglašavala u mnogim javnim razgovorima. I to i da je u djetinjstvu igrala nogomet s dječacima na ulici, a da su joj najdraža uspomena bile nedjeljne utakmice Ypirange na Campo da Graça, prvom stadionu države Bahia s prostorom za navijače, za njih sedam hiljada. Onamo je najprije išla s ocem, a kasnije s dva brata i dvije sestre.

Prije Isusa, najveći idol male Marije Rite bio je spomenuti nogometaš Apolinário Santana, poznat kao Popó. Još su ga zvali 'Popó slavni' i 'Popó strašni'. Rođen 1902., taj je igrač dvadesetih i tridesetih godina bio najveća zvijezda bajanskoga fudbala. A mala zubareva kći je bila neka vrsta maskote kluba uz koji odavno ide epitet 'najvoljeniji' (o mais querido). Godine 1988., u razgovoru za TV Globo, Irmã Dulce će reći da joj je pri odlasku iz Bahije u Sergipe najbolnije bilo što su u Salvadoru ostali Ypiranga i veliki Popó. I pod starost je znala opisivati dva gola koje je njen idol dao Botafogu iz Salvadora za veliku pobjedu Ypirange.

Veliki Popó je život završio u siromaštvu. Ima svjedočenja da je viđan na stadionu kako prosi. Nisam uspio saznati kako mu je Irmã Dulce pomagala, a saznao sam da mu pomagala jeste. Umro je 1955., u 53. godini. U Salvadoru ima ulica s njegovim imenom: Rua de Apolinário Santana. Jedno drugo veliko ime, pisac Jorge Amado, i on veliki navijač Ypirange, napisao je u čudesnoj knjizi 'Bahia de Todos os Santos': 'U Bahiji nema nijedan klub čija se tradicija može mjeriti s Ypirangom, klubom u kojem je igrao Popó.'

Nakon proglašenja Sestre Dulce blaženom, igrači Ypirange su nekoliko puta prije svojih utakmica držali transparente na kojima zahvaljuju slavnoj navijačici za odanost i podršku, te tražili od Vatikana da je odmah proglasi svetom. Mnogi navijači su optužili Vatikan da je, odgađanjem proglašenja blažene za svetu, spriječio da se Ypiranga vrati u prvu ligu.

Kad jednoga dana blažena Irmã Dulce bude proglašena sveticom, nogometni klub Ypiranga iz 'crnog Rima' Salvadora neće tražiti svoga zaštitnika po spiskovima biblijskih svetaca i svetica, no će, i zvanično, a sve s vatikanskom potvrdom, svoga imati iz redova vlastitih navijača. A među ovima će valjda biti i još živih, koji su sa sveticom pili cafezinho bahiano i pričali o Ypirangi, kad je bila veliki klub.