>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Telefoni za u groblje

Svakoga jula sam u Grabu, i toga sam bio. Usred ljetne vrućine, u podne julsko, eto dva čovjeka zovu ispred vrata moje kuće. Zovnem ih da uđu, oni uđu, sjednu. Kažu, mi smo iz Telekoma, uvodimo telefone u kuće koje nemaju telefona

Bilo je u Jugoslaviji i loših stvari. Na primjer, dobivanje telefonske linije. Za običnog čovjeka, nepovezanog sa strukturama moći, telefon je često bivao nedostižan objekt. Milo Miranović, čaroban glumac i čovjek, požalio se više puta kako mu je telefon upropastio karijeru. Njegovo Jugoslovensko dramsko pozorište bi često dobilo neki tekst, pa bi taj tekst bio prihvaćen, našao bi se režiser, a kad bi se dijelile uloge, često bi se za neku kazalo kako bi bilo najbolje dati je Milu Miranoviću. Znam i potpisujem, bio je uobičajen rediteljev odgovor, ali kako da Milu dam ulogu, kad Milo nema telefon, kako da ga zovem na probe!

Milo Miranović je stanovao u ulici Generala Ždanova, blizu raskršća sa Birčaninovom, preko puta britanske ambasade. Kad je god pokušao da omekša poštanske moćnike, odgovor je bio da molilac stanuje baš na čvoru gdje je jako teško, gdje je nemoguće, provesti kablove i žice za telefon. Više puta je Milo, nakon našeg kasnovečernjeg fudbala na Crvenom krstu (ljevak, odličan igrač je bio Milo) poveo društvo kući, u stan koji nije mogao dobiti telefon. Pa smo znali po ponoći gledati kroz prozor u želji da dokučimo ukletost čvorišta koje je učinilo da našeg druga ne zapadne mnoga uloga, a bila bi ga zapala da je samo imao ono što se kasnije prozvalo fiksni telefon. Milo je telefon dobio neočekivano, nije se mogao načuditi kako, jer se ništa nije bilo promijenilo oko onoga đavoljeg čvora. Prvih dana nakon što se upisao u telefonske pretplatnike on je, duhovit kakav je bio, na pitanje šta radi, znao reći: ‘Čekam da sokoćalo zazvoni!’

Pa moj stariji brat Hazbo. On je radio u Njemačkoj, žena i djeca su bili u Pazaru. Godinama je pokušavao da dobije telefon u kuću, godinama je njegova žena išla nedjeljom na drugi kraj grada u kuću naše dobre hale Sanije i takvoga istog tetka Rasima, da s njihova telefona čuje svoga muža. I druge gastarbajterske familije su dolazile kod hale Sanije, da čuju one koji ih prehranjuju. Kad je njeno veličanstvo PTT odlučilo da se do kuće moga brata može povući žica, za to je morao platiti oko pet hiljada maraka. Plaćanje je išlo u ratama, a pošta je, i nakon uplate cijele svote, kasnila sa radovima barem dvije godine. Ali je porodična sreća bila veća od troška. Brat je, kad bi dolazio na odmor, pričao kako u Njemačkoj ta stvar košta samo 20 maraka i pošta ti, uz priključak, daje još i telefonski aparat. Mnogi mu nisu vjerovali.

A tek uvođenje telefona u moje rodno selo Grab! Sva sela od Pazara do pod Grab su ranih osamdesetih dobila telefonsku liniju. Od priključnog čvora Muhovo do sela Graba bilo je potrebno kilometar i šest stotina metara kabla. U Pazaru je neki šef s prezimenom Kamberović rekao da Grab ne može dobiti telefonsku liniju, zato, zato i zato. Ništa od svih njegovih zato nije bilo uvjerljivo, jer je jedna jedina kuća Točilovac, od Muhova na istom rastojanju kao Grab, na istoj visini s Grabom, na brijegu Šiljku naprama Graba dobila i liniju i broj. Nekoliko Gudževića je išlo na mobu da kopa kanal Točilovcima za telefonsku žicu. Moji su rođaci govorili kako se taj Kamberović upizmio na Grab, i ne da mu da se sveže sa svijetom. Jedan od njih je, nakon što ga je Kamberović više puta odbio, zamolio mene da odem do neumoljivoga šefa i raspitam se, umolim ga i tako dalje. Otišao sam, Kamberovića sam sreo na hodniku pošte, pozdravio ga i kazao mu rašta sam došao. On me nije udostojio ni punog minuta razgovora. Rekao je: ‘Grab ne može dobiti telefon, i tačka. Jesi li me dobro čuo?’ Jesam, vala Kamberoviću, no bih rad bio da čujem zašto Grab ne može, a Točilovci sa Šiljka mogu, do njih je žica od Muhova, da će biti i deset metara, duža no žica koja bi došla do Graba. Kamberović me pogledao nadmeno, ušao u svoju kancelariju i zatvorio vrata za sobom.

Prošlo dosta godina, Jugoslavija razvaljena, ostali od nje samo rep i rogovi, Grab iscurio u Pazar, u Sarajevo, u Njemačku, u Švajcarsku. I došla među godinama godina 2005, i u toj godini među mjesecima došao mjesec juli. Svakoga jula sam u Grabu, i toga sam bio. Usred ljetne vrućine, u podne julsko, eto dva čovjeka zovu ispred vrata moje kuće. Zovnem ih da uđu, oni uđu, sjednu. Kažu, mi smo iz Telekoma, uvodimo telefone u kuće koje nemaju telefona.

- Baš ste riješili da uvedete telefone u Grab?

- Baš jesmo. Imamo 40 brojeva za Grab. Neće nijedna kuća ostati bez telefona. I nije skup priključak: samo 200 eura. Ne plaćate preko toga ni dinar više, imamo kopač brz kao krtica, za deset dana sve bude gotovo.

- A znate li vi koliko Grab ima kuća?

- Koliko god da ih ima, nema ih 40, a toliko brojeva će svaku pokriti.

- Grab ima stalno naseljene tri kuće, a ova u kojoj ste četvrta je, i naseljena je samo u julu.

- Eto, vidiš da ima dosta brojeva.

- Ima, nije da nema. A šta ćete sa onih 36 brojeva viška?

- Oni su slobodni, može svaka kuća imati po više brojeva.

- E nemojte sad Gudževićima kvariti radost inflacijom brojeva, pustite ih da najprije uživaju u tom jednom broju. Ako ga zaista dobiju. A prije toga, pripazite da onome Kamberoviću ni riječ ne reknete prije no što kopač kanala iskopa jarak i žice budu razvedene u kuće.

- Nikakav Kamberović nema s ovom akcijom ništa. Telefone ćete stoposto dobiti, osim ako telefone nećete.

- Ama hoćemo telefone, no ne vjerujemo da ćemo ih dobiti. Kad ih za Jugoslavije nismo dobili, kako da vjerujemo Srbiji da će nam ih dati.

- Hoće, tvrda ti je besa i vjera! I nema ovo baš puno veze sa Jugoslavijom i Srbijom, više je to odnos PTT i Telekoma.

- E ako je tvrda vjera i besa, ne preostaje mi drugo, no da izrazim preliminarno vjerovanje i nadanje u istinitost vaše riječi. A da 36 telefonskih priključaka ne bi propalo, predlažem da ih uvedete Gudževićima u groblje. Ionako će kanal za kablove proći pokraj groblja.

- U groblje, kako to misliš?

- Lako, u 36 grobova uvedete telefon. U barem dva groba su ukopani i oni koji su na svoje uši čuli kad je Kamberović rekao da dok je on živ, Grab telefona dobiti neće. Ako se ukaže potreba, negdje možete i dvojnik uvesti.

- Neće to ići: nema više dvojnika, to je nekad bilo.

- A ima li uvođenja telefona u grobove?

- E nema ni toga! Ko bi plaćao račune?

- Mi živi. Mrtvi vjerovatno ne mogu zvati, nisu za to osposobljeni, pa bismo njih zvali mi živi. A plaća onaj koji je zvao, ako se šta nije promijenilo. Eto, a mi živi bismo nastojali da ne budu visoki ti računi. Osim ako Telekom te pozive ne bi smatrao međunarodnim. Samo bismo ponekad zovnuli da čujemo kako je tamo, iza fosforne zavjese.

- Hajde, ne idi predaleko. Kako ste dosad mogli bez telefona?

- Kako? Pa bili smo mimo sav svijet. Za svaki telefonski razgovor smo morali ići u Dugu Poljanu, 11 kilometara pješice, e da nam dobri upravitelj pošte Jovo dadne liniju, pa da zovemo u Pazar ili u Sjenicu ili u Beograd. U Tursku nismo ni pomišljali da zovemo, jer je bilo skupo.

- E sad kad dobijete telefon, moći ćete da zovete i u Tursku.

- Moći hoćemo, ali smjeti nećemo. I u Sarajevo, i u Skoplje i u Zagreb i u Ljubljanu zvati sad košta kao u Tursku. Eto što nas je dična PTT čekala ovolike godine.

- Dobro, to je bila PTT, ali ovo će selu omogućiti Telekom.

- Duboko sam impresioniran Telekomovom dobrotom. U vremenima složenim i zahtjevnim, kad mu pretplatnici u jatima otkazuju fiksne telefone, on nama velikodušno nudi da se svakodnevno čujemo sa rodbinom koju, kao i nas, muči daljina. Prepoznao je tu našu ljutu potrebu, danas kad rodbine imamo manje u tuzemstvu nego u inozemstvu i u podzemstvu.

1/1