Prošlog utorka u Galeriji Nova otvorena je izložba RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi. Odakle ideja za izložbu?
Ideja za izložbu nastala je u vrijeme dok sam pohađala radionicu "Aplauz ne plaća stanarinu" koju je organizirao kustoski kolektiv BLOK. Radionica se poklopila s mojim završetkom studija i spoznajom da mi studentski ugovor traje još samo tri mjeseca, a da su mi šanse da u tom roku pronađem posao u struci skoro pa nikakve. Na radionici sam se susrela s mladim ljudima iz različitih disciplina i taj susret me baš dobro protresao jer sam shvatila da problemi s kojima se suočavam nisu izolirani slučaj, već smo dio sistemskog problema zbog čega svi manje-više imamo jednaka iskustva što se tiče rada u kulturi. Hrpa mojih frendica i frendova, kao i kolegica i kolega zbog nemogućnosti pronalaska posla u struci već su otišli iz Hrvatske. U tom trenutku bio je raspisan natječaj za pilot-projekt NOVAci, koji je nastao u suradnji kustoskog kolektiva WHW i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade i tada sam shvatila da nemam što izgubiti ako prijavim koncept za izložbu o nevidljivom radu u kulturnom polju. Kroz izložbu sam htjela otvoriti problemska pitanja zbog kojih je umjetnički rad percipiran kao posao koji radite iz ljubavi, a ne za novac. Smatram da je toj percepciji pridonijelo i mistificiranje umjetničkog rada kao kreativne discipline za koju je nužan urođeni talent, a ne upornost i predanost. Nakon istraživanja teme, shvatila sam da je ideja za izložbu nadišla početni koncept jer prekarni radni uvjeti karakteriziraju sve više poslova i to ne samo u kulturnom polju.
Kako je teklo istraživanje?
Na početku istraživanja zanimao me lokalni kontekst, odnosno koji su se sve umjetnici/e u svom umjetničkom radu bavili temom nevidljivog rada. Inicijalni kustoski koncept uključivao je tri mlade kulturne radnice iz različitih polja koje, svaka iz svog kuta, problematiziraju nevidljivi rad. Prva je tekstilna dizajnerica i izvedbena umjetnica koja djeluje unutar discipline novog cirkusa ples na svili, Morana Radočaj. Nju je potraga za financijskom stabilnošću potpuno odvukla od istraživanja tekstila. Druga kulturna radnica je Klara Berdais koja je trenutno na diplomskom studiju novinarstva, a niz godina se amaterski bavi snimanjem. Kako to već ide na našoj nezavisnoj sceni, svako malo se dogodi da je netko žica da nešto snimi ali, naravno, bez novčane naknade. Treća u tom nizu je Dora Slakoper, studentica montaže na zagrebačkoj ADU. Prije upisivanja Akademije završila je francuski jezik i lingvistiku na Filozofskom fakultetu, a iskustvo rada u prevoditeljskoj firmi pokazalo se iznimno zahtjevno zbog gotovo pa izbrisane granice privatnog i poslovnog vremena. Zbog toga je za nisku naknadu radila od jutra do sutra. Nakon što je zaključila da se time ne želi više baviti upisala je montažu koja zauzima specifično (nevidljivo) mjesto u filmskoj industriji. Odlučila sam povezati njihove priče u koncept u kojem svaka od njih tematizira nevidljivost svojeg područja djelovanja: Morana nastavlja naglo prekinuto istraživanje u tekstilu, Klara snima proces istraživanja, a Dora je zaslužna za montiranje videa. Pritom u konceptu preispitujem i vlastiti nevidljivi rad jer je koncept krenuo od mene, ali je on (kao i niz drugih kustoskih poslova) također nevidljiv, pa ljudi nerijetko pitaju što kustosi rade. Nakon što sam pobijedila na natječaju započela sam razrađivati početni koncept pod mentorstvom kustosica Ane Kovačić i Lee Vene, a šestomjesečni rad je iznjedrio moju prvu autorsku izložbu.
A onda se u procesu kristalizirao i izbor radova za ovu izložbu. Koje ste umjetnike otkrili u daljnjem istraživanju?
Prvi rad koji sam otkrila bio je "Rad u kutiji" Vanje Babića, a dio je njegovog projekta "5 posto za umjetnost". Umjetnik je, naime, još za vrijeme studija radio različite poslove, a od svakog honorara bi odvojio pet posto za nastavak bavljenja umjetničkim radom. U prvoj fazi je osim toga i bilježio o kojem se angažmanu radilo, a potom je počeo stavljati novac u okvire kako bi onemogućio daljnju cirkulaciju novca. U drugoj fazi je kolažirao novac čime bi poništavao njegovu vrijednost, no asocijacije koje on budi bile su i dalje prisutne. Na kraju je izradio drvenu kutiju u kojoj su pomične pregrade kako bi posjetitelji bili u neposrednoj interakciji s umjetničkim radom. "Rad u kutiji" istovremeno je duhovit i potresan jer zapravo pokazuje kako jedan umjetnik živi. Na izložbi je moguće vidjeti i rad Marka Vojnića Gina "Bez naziva" iz 2009. godine koji u tehnici akrila na platnu iznosi vrlo jednostavnu rečenicu u kojoj se različite generacije mogu prepoznati. Njegov rad komunicira problem rada sa širom publikom, a ne samo s ekipom koja djeluje u kulturnom polju i upravo zbog toga sam odmah odlučila da je to rad koji mora pronaći svoje mjesto na izložbi. Umjetnicu Miju Maraković sam gotovo pa slučajno otkrila jer sam znala otprilike čime se bavi, ali nisam znala koliko je njen rad blizak temi koju istražujem. Ona je još 2016., dok je još bila na Akademiji, počela izrađivati umjetničke knjige, a cijeli proces je vrlo počeo vrlo spontano. Umjetnica je zbog nepovoljne financijske situacije koristila stare knjige kao zamjenu za slikarska platna. Istovremeno je bilježila svoje misli, ali i komunicirala sa sadržajem odbačenih knjiga, što je rezultiralo brojnim umjetničkim knjigama raznih formata. Zanimljivo mi je što njen rad zahtjeva od publike izdvajanje vremena koje nitko nema jer smo svi prezaposleni, no ako se potrudite odvojiti vrijeme, otkrit ćete gomilu zanimljivih informacija te upoznati njen tok misli od studentskih dana pa sve do ulaska na tržište rada. U postav izložbe uključila sam još jednu zanimljivu umjetnicu, Taru Ivanišević, koja je početkom 2020. u Galeriji Miroslav Kraljević imala samostalnu izložbu pod nazivom "Napravljeno – radni naslov za napraviti". U radu je predstavila sve segmente umjetničkog rada, ali je također kritički istraživala i sve prepreke na tom putu. Kad smo se našle da popričamo o njenom radu, rekla mi je da bi voljela nastaviti istraživati ovu temu te je rad "Putem" na neki način nastavak rada u kojem preispituje granicu privatnog i poslovnog u svijetu umjetnosti, otvara pitanje nedostatka prostora za rad, ali također postavlja pitanje što se uopće u njenom životu u gotovo dvije godine promijenilo otkako je nastao prvi video rad. Također, posjetitelji na izložbi mogu vidjeti rad "Arbajt" koji potpisuju Šimun Stankov, Una Štalcar-Furač i Espi Tomičić. Izvorno je riječ o plesnoj predstavi koja je prilagođena galerijskom prostoru. Arbajtovci preispituju problematiku romantiziranja rada u kazalištu koji se nerijetko trpa u kategoriju hobija, a ne rada za koji bi trebalo biti normalno zahtijevati novčanu naknadu. Upravo zbog toga uspoređuju odnos izvedbenih umjetnosti i rada na baušteli te ukazuju na brojne sličnosti u ovim naizgled oprečnim poslovima.
Što vam je pilot-projekt NOVAci donio osim ove izložbe?
Pilot-projekt NOVAci nudi mladim povjesničarkama i povjesničarima umjetnosti platformu na kojoj odmah po završetku studija mogu početi djelovati. U studijskom programu povijesti umjetnosti kronično nedostaje prakse pa na tržište rada ulazimo prilično nespremni. Premda smo zbog studijskog programa teorijski dobro potkovani, ipak nemamo pojma što se od nas očekuje u kustoskom poslu. Ideja projekta NOVAci je da pod višemjesečnim mentorstvom stječete praktično iskustvo, odnosno da realizirate izložbu od početnog koncepta do pisanja izvješća. Iznimno sam sretna što sam imala priliku učiti od iskusnijih kolegica što sve obuhvaća posao kustosice, a pritom sam imala svu slobodu da razradim koncept onako kako sam ga prvotno zamislila. Kustosice Ana Kovačić i Lea Vene pružile su mi veliku podršku u čitavom procesu i pomogle mi da izbrusim svaki detalj do razine kada sam stopostotno zadovoljna sa svim segmentima izložbe. Sretna sam što će i dogodine mladi povjesničari i povjesničarke umjetnosti imati priliku prijaviti svoje koncepte na natječaj projekta NOVAci te uz mentorstvo realizirati izložbu na samom početku svoje profesionalne karijere.
