Novosti

Kultura

Tena Štivičić: Moje nade su u ekologiji

Zagazila sam u fazu života kad pišem protestna pisma zastupnicima u parlamentu. Od lokalnih ekoloških pitanja do apeliranja za reforme zakona o izbjeglicama, azilantima, Istanbulskoj konvenciji i slično. Ne znam koliko postižem, ali možda ipak više nego da se zamatam u žuto-plavu zastavu

Large intervju tena stivicic

(foto Marko Lukunić/PIXSELL)

Renomiranost hrvatske dramske spisateljice Tene Štivičić i aktualnost njenih komada, koji se igraju u Hrvatskoj, u regiji i posvuda po svijetu, ne treba posebno isticati. Od ranih drama "Dvije" i "Nemreš pobjeć od nedjelje", preko komada "Krijesnice", "Sedam dana u Zagrebu", "Fragile" i drugih, sva uprizorenja njenih tekstova izazivala su posebnu pažnju publike i kritike i višestruko su nagrađivana. Takav uspjeh postigla je i njezina posljednja drama "64" koja je nedavno u ukoričenom izdanju predstavljena i u Zagrebu. S Tenom Štivičić, koja već dvije decenije živi u Velikoj Britaniji, razgovaramo o njezinom nervu za kompleksnu stvarnost u svemu što piše za kazalište i oko njega, o ženama, muškarcima i društvenim predrasudama u 21. vijeku, kao i o današnjem turobnom svijetu i načinu kako u njemu pronaći razlog, način i smisao vlastitog djelovanja.

Čitala sam o tome kako u londonskim bolnicama na hitnom prijemu obično prije dođu na red muškarci nego žene. Kao da su muškarci srednjovjekovni vitezovi koji nastavljaju borbu i s odsječenim udovima, a žene padaju u nesvijest kad vide pauka

Vaša drama "64" izvodi se u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu i beogradskom Ateljeu 212. Uz dosadašnje važne nagrade, beogradska izvedba dobila je nagradu publike na nedavno završenim Marulićevim danima u Splitu, kao i nagradu za najbolji suvremeni dramski tekst. Očekuje se i izvedba beogradske verzije na renomiranom Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Sigurno ste zadovoljni takvim uspjehom: kako objašnjavate toliki interes i oduševljenje za ove postave vašeg komada?

Uvijek me je, ako me zapravo pitate da nekako teoretski govorim o sebi, posebno zanimao trenutak u kojem živimo. Upravo ono specifično što čini trenutne životne okolnosti, kako se u njima snalazimo i pronalazimo. I prije nego što sam to znala definirati. I moji su prvi komadi bili pokušaj shvaćanja sebe unutar tih zadanosti. I ovaj komad je o tome, o jednom specifičnom trenutku u kojem smo se našli kao društvo, unutar teme partnerskog odnosa, roditeljstva, formiranja obiteljskih jedinica i rodnih uloga. Mnoge okolnosti suvremenog života, među kojima je ključna određena količina slobode koju žene danas imaju da se ostvaruju na razne načine, pa onda zbog toga odgađaju trudnoću, stvorile su situaciju u kojoj ljudi postaju roditelji mnogo kasnije u životu što, samo po sebi, baca novi pogled na čitavo iskustvo roditeljstva. Stvorile su i situaciju u kojoj se svaki sedmi par suočava s iskustvom potpomognute oplodnje. Neplodnost je osjetljiva tema o kojoj se priča manje nego što ona to zaslužuje i mislim da mnogi ljudi hrle čuti nešto o njoj i da zapravo vole gledati komade o stvarima koje nas se neposredno tiču. A ove predstave govore i o tom neposrednom iskustvu, a i mnogo šire o duhu našeg vremena.

U Zagrebu je nedavno predstavljena vaša drama "64". U vezi s temom kojom se bavite, pitanjem umjetne oplodnje i intimnim odnosima i dilemama u obitelji, na promociji knjige govorili ste i o problemu patrijarhalnosti u današnjem društvu. Koliko je ta patrijarhalnost danas prisutna, ispod opne individualnih prava izbora, jednakosti muškaraca i žena i ljudskih sloboda?

Ta opna je samo pitanje stajališta. Razmišljamo li o uvjetima života u apsolutnom ili relativnom smislu. Naravno da nam je bolje u relativnom smislu. U starom su Rimu muškarci mogli ubiti žensku novorođenčad, a da ne konzultiraju majku. Crkva je spalila nebrojene pametne, genijalne, drugačije, ranjive, bolesne i svakakve žene kao vještice. U Švicarskoj su još 1970. na izborima mogli glasati samo muškarci. Ali, ako pogledate današnje statistike o obiteljskom nasilju, femicidu, seksualnom uznemiravanju, razlici u plaćama, jasno je da ni danas ni na osnovnoj razini ne postoji ravnopravnost.

 

Žene se bore

Kako se danas suočiti s problemom patrijarhata?

Razmontirati patrijarhat značilo bi, kao prvo, uopće osvijestiti koliko smo u patrijarhalnu matricu uronjeni u svim sferama života. To je i političko, i seksualno, i vjersko, i ekonomsko i obiteljsko pitanje. Većina nas nije ni svjesna koliko smo žrtve implicitne pristranosti. Pada mi na pamet jedan od nebrojenih primjera. Prije koju godina čitala sam članak o tome kako u londonskim bolnicama na hitnom prijemu obično prije dođu na red muškarci nego žene. Pretpostavka je da žene više "drame", a da muškarci više trpe te se njihove pritužbe brže i ozbiljnije shvaćaju. Kao da su muškarci srednjovjekovni vitezovi koji, kao u montipajtonovom skeču, nastavljaju borbu i s odsječenim udovima, a žene padaju u nesvijest kad vide pauka. A budimo iskreni, u stvarnosti je upravo suprotno. Ta mizogina pretpostavka je ne samo uvredljiva nego, u ovom slučaju, i po život opasna. Postoji jedno istraživanje koje kaže da mame brže reagiraju na plač muških nego ženskih beba. Zamislite to. Koliko su nam neke stvari duboko pohranjene. Kako se iz toga izdići, pogotovo kao društvo, a ne samo kao pojedinačne jedinke izbezumljene od takvih saznanja? Vjerujem da se na mnogo načina žene svuda u svijetu svakodnevno bore, svakodnevno nastoje. A, da ne budem nepoštena, i poneki muškarac.

Neplodnost je osjetljiva tema o kojoj se priča manje nego što ona to zaslužuje i mislim da mnogi ljudi hrle čuti nešto o njoj i da zapravo vole gledati komade o stvarima koje nas se neposredno tiču

Vaša prethodna drama "Tri zime" izvedena je u Engleskoj, a kasnije i u zagrebačkom HNK-u i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. S obzirom na to da govori o tri generacije žena u Zagrebu, prije i poslije Drugog svjetskog rata do danas, ona je kod nas doživljena, uz veliko uzbuđenje, kao "drama našeg života". Kako je reagirala britanska, odnosno inozemna publika? U čemu su sličnosti ili razlike u odnosu na naše prilike?

Komad "Tri zime" izveden je i u Njemačkoj u nekoliko produkcija, u Estoniji, Sloveniji, Švedskoj, Albaniji, Irskoj i Japanu. Sljedeće godine očekujem i izvedbu u bečkom Burgtheateru. Razlika je upravo u tome što na jednoj, relativno uzevši, bitnoj razini izostaje taj efekt poistovjećivanja, taj zbog kojeg je na ovim našim prostorima drama dočekana s toliko uzbuđenja. Ali postoje neke druge razine na kojima je to poistovjećivanje moguće kao i sa svim literarnim djelima koja uspiju prebaciti preko granica svoje domaće kulture. Možda je upravo najzanimljivije to čuđenje – kako li će tamo neki Englezi ili Japanci doživjeti događaje iz jedne opskurne male zemlje koja nikog ne zanima, kao da nismo svi pripadnici iste vrste, kao da se svi neprestano ne batrgamo u istim nemogućim uvjetima ljudskog postojanja.

Za londonsko kazališta Arcola napisali ste dramu "Ljubav i apokalipsa" ("Love and Apocalypse"). Naslov djeluje krajnje aktualno. Kakva je ljubav moguća kada se sve oko nas ruši?

Naslov je možda malo više metaforičan od vašeg pitanja. Ljubav je uvijek moguća. I uvijek neophodna. Svijet se rušio već mnogo puta. Da nema ljubavi već bi se davno urušio.

Rat u Ukrajini nas je sve potpuno pomeo i slomio. Kao da je sve drugo postalo manje važno. Kako se u svemu tome snalazite s obzirom na nerv spisateljice i osobe osjetljive na sitne detalje i krupne potrese?

Imala sam sretno i prilično stabilno djetinjstvo. Unutar takvog djetinjstva u mene su se silno snažno utisnule neke ideje. Ukratko, da je svijet na putu napretka, slobode, ravnopravnosti, sekularizma, umrežavanja i premrežavanja u svrhu dobra. Od moje četrnaeste godine naovamo sve oko mene demantira takva očekivanja pa je, očito, krajnje vrijeme da se prestanem čuditi. Preseljenje u Veliku Britaniju za mene je, u svakom smislu, bio jedan veliki potres, iako je to bila moja strastvena želja. Iskustvo prepuštenosti samoj sebi u potpuno stranoj sredini koja na strance, pogotovo moje provenijencije, gleda skeptično i podozrivo nešto je što se duboko utisne. Vjerujem da tu sjenu prepoznajem na licima drugih koji su ga doživjeli. Odonda sam jako svjesna sudbina progonjenih i već godinama o tome pišem, boreći se povremeno sa sumnjama o uzaludnosti pisanja, a pogotovo u trenucima kao što je ovaj sada.

 

Razbijanje floskula

Kako je moguće danas snaći se u oluji kontradiktornih informacija i ultimativnih stavova u odnosu na ono što se oko nas događa?

Nije se moguće snaći. Tko misli da se snalazi ili je glup, ili laže sebi ili laže nama. Kao i s mnogim drugim stvarima ne bismo trebali biti prepušteni samima sebi da se snalazimo. Neki dan je Obama održao govor o potrebi za regulacijom poslovanja big tech kompanija i o tome koliko je zlokoban učinak epidemije dezinformacija. Kao pojedinci smo, čini mi se, u tome bespomoćni. Moj mali otpor, koji je dvojben, jest veliki zazor od društvenih mreža. Nikad nisam imala profil ni na Facebooku, ni na Twitteru, ni na Instagramu, što mi svakako ide na štetu, ali me istodobno i štiti.

Rekli ste u jednom razgovoru da kazalište za koje pišete komade treba da "potiče na razmišljanje i postavlja pitanja i ostavlja neki trag koji je trajan". O čemu i na koji način ste motivirani da danas pišete?

To je uvijek ta ista želja koju imam i kao spisateljica i kao osoba. Uvijek razbijati i preispitivati floskule. To je nekad pitanje malograđanskih floskula, dogmi svake vrste, predrasuda o drugima, naslijeđenih, nikad izazivanih općih mjesta. Neplodnost je tabu tema, barem u ovom društvu. To je nešto što mnogi skrivaju, jer što je društvo patrijarhalnije to je ideja da se žena ne ostvari kao majka neprihvatljivija. Majčinstvo, u raznim oblicima, iskustvima, u različitim kompleksnim tonalitetima također je relativno nova tema, što je zaista paradoks, duboko povezan s mačističkom poviješću literature. Osim toga, živimo u vremenu oluje informacija i stavova pa je epistemološka kriza, kao neki nadvirus koji nas je sve inficirao, tema koju nije moguće zanemariti.

Svijet se za vrijeme korone zatvorio, a danas se potpuno raspao na neprijateljske tabore. U kojoj niši čovjek treba tražiti svoj identitet?

Nastojim se zaštititi od te ideje, koja mi se čini suludom, da se nekako pozicioniram u odnosu na cijeli svijet. A to jest zamka u koju nas uvlači "information overload" koji je sigurno jedan od top pet problema današnjice. Radije čitam knjige nego portale. Nastojim energiju usmjeravati u pothvate za koje mislim da mogu polučiti kakav takav rezultat. Prihvatila sam impuls koji sam dugo odbacivala, a to je da sam zagazila u fazu života kad pišem protestna pisma zastupnicima u parlamentu. Od lokalnih ekoloških pitanja do apeliranja za reforme zakona o izbjeglicama, azilantima, Istanbulskoj konvenciji i slično. Nedavno sam ustanovila da kod mog lokalnog zastupnika postoji folder "pritužbe Tene Štivičić". Ne znam koliko postižem, ali možda ipak više nego da se zamatam u žuto-plavu zastavu ili da počinjem koktel White Russian nazivati White Ukrainian, što sam primijetila prije dva-tri tjedna u jednom berlinskom baru.

Film "Sjećaš li se Dolly Bell?" započinje rečenicom "Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem", a završava pitanjem "Hoće li u ovom gradu ikada sunce zasjati kako treba?" Gdje se nalaze vaše nade, za vas i vama bliske ljude u neveselom svijetu u kojem živimo?

U ekologiji.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više