Naša renomirana dramska spisateljica Tena Štivičić započela je svoj profesionalni put u Zagrebu ranih dvijetisućitih dramama ‘Dvije’ i ‘Nemreš pobjeć od nedjelje’, a pažnju evropskih kazališta stekla je komadom ‘Fragile’ o novim balkanskim izbjeglicama u bijelom svijetu. Već godinama živi u Engleskoj, odnosno u Škotskoj, gdje je stekla respektabilan profesionalni status. Njezina novija drama ‘Tri zime’ izvodi se s uspjehom ne samo u Zagrebu i Novom Sadu nego i u sijaset teatara širom svijeta. Danas je u svom domu u Glasgowu prisiljena dijeliti iskustvo prisilne izolacije s milijunima ljudi širom planeta.

Svuda na svijetu u ovoj karanteni najveći dio brige o djeci, starijima i kućanstvu preuzimaju žene. U projekciji budućnosti u kojoj bi se sve više poslova obavljalo na daljinu i od kuće, to će tako, po svoj prilici, ostati

U kojoj fazi profesionalnog rada su vas zatekli prvi dani pandemije i karantene?

Snimanje jednog kratkog filma s Brankom Katić u glavnoj ulozi bilo je u planu za nekoliko dana nakon što je počela izolacija. Dvije moje nove drame trebale su biti premijerno izvedene u dva kazališta u Londonu, jedna u rujnu, jedna u listopadu. To je sve trenutno pod velikim upitnikom. Sljedeću dramu koju sam upravo bila počela pisati stavila sam na led zbog neizvjesnosti sezone, ali i zbog nemogućih uvjeta za rad u izolaciji. Pripremali smo i snimanje jednog dugometražnog filma u Hrvatskoj, po mojem scenariju, i to se na istom ledu hladi.

Egzistencijalni potres

Kazališna scena u Engleskoj tradicionalno je prilično bogata. Kako je ona reagirala na činjenicu da njihovi teatri, neka vrsta kulturnog ponosa, ne rade?

S obzirom na to da su epidemiološke brojke u Velikoj Britaniji vrlo visoke, a da je velik dio kazališnog života koncentriran u Londonu, veliko je pitanje kad će se opet početi održavati izvedbe. Kazališta ovdje mnogo više ovise o prodaji karata i komercijalnom uspjehu, a manje se uzdaju u državne potpore pa je ovako dugo razdoblje mraka pogubno. Prije nekoliko dana Shakespeareov teatar, Globe, najavio je da bez veće i hitne potpore neće preživjeti. Svaki dan izlaze novi vapaji. U kritičnoj situaciji su i velike institucije koje dobivaju velike dotacije, poput National Theatrea i Royal Shakespeare Companyja, a što će biti s manjima koje potpuno ovise o publici, tko zna? To će imati velike posljedice za sva zanimanja u kazališnoj oblasti jer je ovdje minimalan broj ljudi iz kreativnih branši stalno zaposlen u kazalištima. Ogroman je broj slobodnjaka koji idu od projekta do projekta. To je akutni egzistencijalni potres, ali i dugoročna prijetnja.

U kulturi i umjetnosti svuda u svijetu događa se neka vrsta novog snalaženja i prestrojavanja aktivnosti. Kako to izgleda u okolini u kojoj vi živite i radite?

U prvoj instanci počeli su neki mali kreativni projekti koji su odgovor na izolaciju i trenutno stanje, kao i na to što, recimo, zovemo novom normalnošću. I ja radim jednu takvu malu scenu za National Theatre of Scotland i BBC. Trenutno se mnogo truda ulaže u preseljenje u digitalnu sferu, ali tu je puno upitnika i zamki. I tu najbolje prolaze oni s najboljim resursima i tehničkom podrškom, da ne govorim o tome da nisu svi umjetnici ni vični ni sposobni proizvoditi sadržaj online niti je ta platforma adekvatna za svaki glas. U svakom slučaju, budućnost u kojoj je fizička distanca postala normala i u kojoj društvo zazire od većih okupljanja u zatvorenim prostorima pogubna je za kazališnu umjetnost.

Za mene koja sam se rodila u zemlji koja je bila u Europi i koja se Europljankom osjećam cijeli život, da nakon svih svinjarija devedesetih, pa emigracije i ganjanja pasoša i statusa, opet završim izvan Europe, osobna je ironija neočekivanih razmjera

Previše loših vijesti…

Osim toga, svuda na svijetu u ovoj karanteni koja je obustavila sve oblike podrške i pomoći izvan osnovne obiteljske zajednice, najveći dio brige o djeci, starijima i kućanstvu preuzimaju žene. U projekciji budućnosti u kojoj bi se sve više poslova obavljalo na daljinu i od kuće, to će tako, po svoj prilici, ostati. Sve ankete pokazuju da muškarci u prosjeku debelo precjenjuju svoj doprinos tim obavezana, a podcjenjuju količinu vremena koju im žene posvećuju. To je velika prijetnja količini i kvaliteti sadržaja, ne samo umjetničkog, koji žene proizvode baš kad se ta vaga počela izjednačavati.

I ljudski stavovi su se, čini se, promijenili: kao da postoji neka unutarnja mentalno-psihološka bujica među ljudima, od paničnih misli o kataklizmi do novog, gotovo religioznog optimizma. Imate li želju da, inspirirani tim grčem širom planeta, napišete dramu ili nešto slično?

Danas nema toga tko ne zaziva ovaj ili onaj stručni glas kako bi podržao bilo koju tezu koja mu ide na ruku. Ako misliš da se svi trebamo što prije vratiti na posao, u škole, u vrtiće, na more, turizam, putovanja itd., eto dokaza da korona i nije tako zarazna kako se mislilo i da se ne može prenijeti preko namirnica i sl. Ako misliš da je prerano i da nas vlada kani žrtvovati zarad ekonomije, eto dokaza da korona ubija i djecu i mlade i da nas čeka novi val itd. Zanimljivo je kako u neizvjesnosti i strahu pronalazimo utjehu u pravedničkom gnjevu i koliko smo uvjereni da smo u pravu kad se odlučimo za jedan kurs. Ta se drama sama piše. Međutim, zbog prirode ove krize drama je jedina pisana forma koja se čini uzaludnom, barem trenutno.

Što u ovoj situaciji preostaje dramskom piscu ili spisateljici?

Snimanje televizijskih serija i filmova, formi koje zahtijevaju veliku mašineriju i trenutno su potpuno obustavljene, opet će krenuti jer njihova konzumacija ne ovisi o živim grupama ljudi u zatvorenom prostoru. Dramski pisci i inače koketiraju s filmom i televizijom ako su u stanju napraviti taj zanatski skok (pa i ako nisu), posebno jer se od televizije, za razliku od teatra, da i živjeti. Sad će to valjda postati i jedini džoker. Mene, srećom, ionako trenutno najviše zanima televizija i za televiziju razmatram pokoju ideju koja bi reflektirala novo vrijeme. Prvi put u životu privlače me ideje utopija. Osim toga, pišem povremeno dnevnik ‘Samoizolacija s Anjom’, koji objavljujem na mojem blogu (tenastivicic.com/blog/) i koji sam prvenstveno počela pisati kako bih pronalazila komično unutar karantenske jeze.

Već dugo živite u Engleskoj, odnosno u Škotskoj. Prije više od deset godina u razgovoru za Feral Tribune rekli ste nam da je zapadno društvo nehumano, a hrvatsko klaustrofobično. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo na objema stranama?

Nakon ovoliko godina kvalificiranija sam da govorim o društvu u kojem živim. Trenutno, valjda, svatko svoje društvo sudi po tome kako se ono snašlo u ovim uvjetima korone. Živimo u vremenu nepojmljivih paradoksa. S jedne strane, svakodnevni se život oslanja na velik broj kompleksnih i sofisticiranih mehanizama, sve se nešto usložnjava. Izgleda jedino da su ljudi koje biramo da nas vode krajnje jednostavno sklopljeni. Imala bih više povjerenja da me kroz ovu korona-krizu vode likovi serije ‘Da, ministre’ nego aktualni kabinet, čiji je Boris Johnson eklatantni primjer. Pretpostavljam da je opće poznato kako je tragično neuspješna britanska strategija borbe protiv epidemije.

U kakvoj su političkoj vezi koronavirus i Brexit?

Korona se nadovezala na višegodišnji pakao Brexita koji je već rastjerao nebritansko stanovništvo i višegodišnju vladavinu konzervativne stranke, koja bi privatizirala sve pa i najvredniju instituciju socijalne države, javno zdravstvo, koja je sad, usred ove krize, na koljenima, upravo zbog nedostatka nemilih imigranata, a koji već dugo čine velik broj potrebnog osoblja. Dakle, deset godina konzervativne vlade nije učinilo ovo društvo humanijim, baš suprotno. No trenutno živim u Škotskoj, pa iako u principu nikad nisam bila za razbijanje na nacionalne zajednice, ipak me malo tješi da je prva ministrica Škotske Nicola Sturgeon rijetko suvisla osoba. Uz to, moram reći da je proces aplikacije i dobivanja financijske potpore za velik broj samozaposlenih koje je udarila ova kriza brz, efikasan i impresivno jednostavan. Ima institucija i procesa u ovoj zemlji na koje se ipak moguće osloniti.

Iskustva izolacije

Pozicija apatrida bila je dugo vremena vaša spisateljska tema i neka vrsta ličnog osjećanja. Kako je danas?

S vremenom je ta pozicija poprimila mirnije tonove, iako ne mogu reći da je ikad sasvim odsutna. S jedne strane, godine, neka druga, zrelija životna faza donose više staloženosti i u tom aspektu života. S druge strane, živjeti u zemlji Brexita znači neprekidno žvakati pojmove nepripadanja, ksenofobije, drugosti itd. Unutar privatne sfere čovjek nađe istomišljenike i njih je, za moj ukus, najviše u sredini kakva je London. U profesionalnom smislu nema nikakve sumnje da za nekoga s teško izgovorivim slavenskim imenom nije oportuno vrijeme i da se drugost osjeća stalno. Povrh svega, za mene koja sam se rodila u zemlji koja je bila u Europi i koja se Europljankom osjećam cijeli život, da nakon svih svinjarija devedesetih, pa emigracije i ganjanja pasoša i statusa, opet završim izvan Europe, osobna je ironija neočekivanih razmjera.

Sudjelujete u projektu ‘Scenes for Survival’ (‘Prizori opstanka’) za National Theatre of Scotland, ali i u projektu pisanja monodrama u Hrvatskoj pod nazivom Monovid-19, koji se bavi iskustvom izolacije. Kako se opstanak u karanteni, iz različitih uglova, vama čini?

Nikad do sada u mom životnom vijeku nismo doživjeli ovako proširenu kolektivnu traumu. Naša balkanska trauma, doduše dublja i mučnija, bila je tek lokalna. Povrh toga, nikad je nismo doživjeli u okolnostima ovakve tehnološke povezanosti. Dakle, sad svi proživljavamo jednu zajedničku traumu i određena porcija strepnje je svima zajednička. No nakon toga, iskustva izolacije su bezbrojna i međusobno se drastično razlikuju. Za neke je ovo vrijeme introspekcije i osmišljanja nekih novih izričaja koji bi bili adekvatni svijetu koji eksponencijalno brže i više postoji online. Za razliku od pukog premještanja postojećih izričaja u digitalnu sferu. Za druge, mnoge, praktički sve roditelje s malom djecom, ovo je vrijeme umora, preopterećenosti, žongliranja zadataka bez presedana i anksioznosti oko budućnosti. Bojim se i da je, uz neku vrstu nove solidarnosti, ipak prisutna i stara kompetitivnost i da je ona dodatni oblik stresa za one koji nemaju ni trenutka predaha. A da ne govorim o bezbrojnim užasima poput izolacije s nasilnicima ili nemogućnosti da budeš s nekim bliskim tko umire. Generalno me strah udaljavanja od žive zajednice i oslanjanja sve više, pa i isključivo, na virtualne glasove. Posebno mi se to čini opasnim smjerom za djecu koja tek formiraju međuljudske odnose i sustav vrijednosti.

Čini se da neprestano hvatamo sebe kako danas ne možemo zamisliti situacije od jučer (kazališne premijere, plaže pune turista, Nove godine na prepunom trgu…), odnosno kako će te scene izgledati sutra. Zaista, hoće li, ‘kad ovo prođe’, sve biti isto kao i lani?

Razgovaramo krajem svibnja. U Škotskoj još uvijek traje potpuni lockdown. Vrtići i škole navodno će početi s postupnim otvaranjem tek sredinom kolovoza. Već sad vladaju veliko nezadovoljstvo i bijes prema ovom licemjernom kabinetu koji nam propisuje pravila života. Očekuje se od svih koji to mogu da rade od kuće, iako ti koji rade od kuće nemaju pravo ni na kakvu pomoć oko brige o djeci. Ljudi su premoreni, iscrpljeni, zbunjeni, prestrašeni, razočarani. Već je 36.000 mrtvih, to je službena brojka, iako je 60.000 excess deaths, dakle 60.000 više mrtvih u istom vremenskom razdoblju nego što bi se inače očekivalo. Svi čekaju neki oblik predaha. Može li to stvoriti kritičnu masu koja će zahtijevati opipljive promjene? Nadam se. Nadam se da je barem ovom sastavu vlade odzvonilo, ali te koji nemaju moralnu vertikalu obično je najteže slomiti.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.