I naravno da mi je na ekranu onda iskočila neka klinka iz Slavonije koja lipsynca uz Jalu Brata i Bubu Corellija – "mala se zaljubila, aaa, njen me pogled ubija" – dok kadrom dominira nehajno obješena crna majica HOS-a s natpisom "Za dom spremni". To se jednostavno moralo dogoditi. TikTokov algoritam ionako zna što me zanima prije nego što to shvatim sam, a pošto sam već neko vrijeme pokušavao dokučiti tajnu hashtaga #OstMullen, ovog puta nije imao težak zadatak.

Doduše, #OstMullen je sada već masovan desničarski trend koji krajnje ozbiljno komentiraju analitičari po njemačkim novinama i televizijama, za razliku od mlađahne slavonske wannabe ustašice koju kod nas nitko ne komentira. Ali dobro, nije ovo prvi put da nešto sporije hvatamo priključak s trendovima iz Njemačke...

Nego, Ostmullen. Mullen je seksistički naziv za žene, nešto što zvuči gore od "ženska" i samo malo bolje od riječi koju ovdje neću napisati, a odnosi se posebno na djevojke iz provincije. Ost- je tu, naravno, zbog istočne Njemačke, pouzdane utvrde postfašista iz Alternative für Deutschland, trenutno druge najsnažnije parlamentarne partije.

Ostmulle je, ukratko, seksistička uvreda kakvu bi, recimo, neki Berlinčanin mogao dobaciti nekoj djevojci iz Chemnitza ili Dresdena. Samo što su djevojke iz Chemnitza i Dresdena tu uvredu spremno preuzele, pa su od nje napravile ono što tako često naprave podređene skupine: vlastito oružje.

Prava snaga ekstremno desne politike počinje tamo gdje politika prestaje: u zoni ikonografije, estetike, uzbudljivog osjećaja subverzije. Njemački trend #OstMullen sofisticirani je primjer toga kako se sve i koliko ta subverzija može razviti

I tako, pod hashtagom #OstMullen sada TikTokom i Muskovom platformom X paradira armija tinejdžerki, pojačana pokojom starijom djevojkom, pjevušeći uz stihove desničarskih bendova. Popularan izbor su, recimo, Böhse Onkelz, koji su se još 80-ih proslavili underground hitovima "Türken raus" ("Turci van") i "Deutschland den Deutschen" ("Njemačka Nijemcima").

Ima i ekstremnijih primjera. A ima i nevinih songova, kao što je "L'amour toujours" talijanskog DJ-a Gigija D'Agostina, samo što uz nju idu izmijenjeni stihovi: "Njemačka Nijemcima, stranci van!" Dominantna estetika: slatki osmijesi i beauty filteri, namješteni TikTok seksipil, makeup iz tutoriala.

Brojne tetovaže i nešto malobrojniji piercevi, omiljene marke desne supkulture kao što su Helly Hansen i Alpha Industries, prepoznatljivi politički signali poput emojija s likom orla. I jasno, sva ona očekivana popratna desničarska ikonografija, u rasponu od velikih njemačkih zastava okačenih na zidovima soba do sasvim eksplicitnih neonacističkih znakova. "Nešto između treš-estetike i TikTok-pobune", lijepo stvar sažima novinar portala Nius Marc Sierzputowski.

Nije ovo, dakle, samo stvar kulturne reaproprijacije, nego i otvorene rebelije. Ostmullen su zaigrane, ali i zajebane. Ili barem žele ostaviti takav dojam. Dobar dio njih utaboren je na tribinama Dynamo Dresdena, Energie Cottbusa i ostalih istočnonjemačkih nogometnih klubova, zajedno s ekstremno desnim ultrasima. "Ne poznajem nijednu Ostmulle iz zdrave obitelji", kaže popularna desna publicistkinja Ellen Kositza. "U biografijama mojih Ostmullen su domovi za napuštenu djecu, abortusi, psihijatrijske klinike, nasilne veze..." Street cred, reklo bi se.

Valjda je zato čitav trend postao tako zanimljiv mainstream medijima: ove djevojke su potpuna suprotnost ulozi kakvu ženama obično namjenjuje desnica, a sažima je drugi poznat trend s društvenih mreža, onaj koji se širi pod parolom #Tradwifes. Za razliku od mirnih, poslušnih, tradicionalnih kućanica, Ostmullen su glasne, autoironične, borbene i – prije svega – emancipirane. Mnogo su toga, ukratko, na što je tradicionalno polagala pravo ljevica.

Selfie s AfD-ovom naljepnicom (Foto: TikTok)

Dobro, a ima li iza online pobune i popularnog hashtaga još i nekog suvislijeg političkog sadržaja? Evo što kaže Sierzputowski: "Nema klasičnog diskursa, nema partijskog programa, samo meme i vajb. Politika kao pop kultura, identitet kao scenski lik. One nisu intelektualna avangarda, nego emocionalna predvodnica. One ne govore argumentima, nego slikama. Njihov jezik je filter, njihov argument je outfit. U tome leži njihova moć – i njihova opasnost. Jer one su izraz vremena u kojem se politika sve manje definira sadržajem, a sve više estetikom, stavom i opredjeljenjem."

Nekome s ljevice brzo će pasti na pamet Walter Benjamin i njegova davna pouka o "estetizaciji politike" kao ključnoj strategiji fašizma. Netko s desnice, pretpostavljam, radije će posegnuti za površnim čitanjem Antonija Gramscija i njegove pripovijesti o preuzimanju kulturne hegemonije. U oba slučaja, očito je da svajpamo prostorom ispražnjenim od politike. Istovremeno, čini se, politički itekako opasnim.

Ali kakve sve to skupa ima veze s nama? Nije da nema. Doduše, ona slavonska obožavateljica Jale Brata i Bube Corellija nije dio nikakvog TikTok trenda niti se djevojke iz istočne Hrvatske, te pouzdane utvrde desnice, okupljaju pod autoironičnim hashtagom kako bi se narugale liberalnom mainstreamu Zagreba. Ni na sjeveru Maksimira i Poljuda, tamo gdje ordiniraju BBB i Torcida, praktično nema ženskih sekcija.

Ali opet, nije novoustoličena zvijezda mog feeda pritom ni iznimka: pod hashtagom #ZDS, primjerice, možete na brojnim profilima, bez ikakvih problema, naići na istu HOS-ovsku insigniju, otvoreno ustašku ikonografiju, kojekakve neonacističke poskočice... A kad smo već kod ZDS-a, onda ćemo, logično, produžiti do Thompsona: on je, bez dileme, ovdašnja verzija Böhse Onkelz i sličnih bendova, proslavljen još davnih godina underground hitovima poput "Jasenovac i Gradiška Stara".

Politika definirana estetikom (Foto: TikTok)

I praćen, provjerite i to, čitavom armijom mlađahnih TikTok obožavateljica. Neobično slična je i njihova inscenacija subverzije, plesanje na rubu "prihvatljivog" domoljublja i neprihvatljivog ekstremizma, a ta je subverzija podjednako paradoksalna u Njemačkoj i u Hrvatskoj: ondje je AfD izrastao u drugu najsnažniju partiju, ovdje očekujemo pola milijuna ljudi na Thompsonovom koncertu, a opet su i jedni i drugi uvjereni da sudjeluju u nečem opasnom, provokativnom i zabranjenom.

Šifra tog paradoksa mogla bi počivati u onome o čemu govori novinar portala Nius: u politici koja se sve manje definira sadržajem, a sve više estetikom, opredjeljenjem i stavom. Jer kada se ekstremna desnica približi demokratskoj vlasti ili čak dođe na nju, njene političke operacije ionako završe potpunim debaklom.

Na kraju krajeva – to jest na početku početaka – još su se Franjo Tuđman i Ivo Sanader ovdje bez većih poteškoća obračunavali s onim čudnovatim raslinjem pravaških stranaka. Kasnije je Tomislav Karamarko osvojio izbore samo da bi u fotelju premijera posjeo anonimnog menadžera farmaceutske korporacije koji jedva natuca hrvatski, pa su onda obojica zbog Karamarkove korupcijske afere ekspresno sletjeli s vlasti.

Domovinski pokret se ugradio u aktualnu vladajuću koaliciju i odmah potom raspao na dva tabora koji se sada nabacuju optužbama zbog kupovine luksuznih stanova, dok im podrška prema anketama pada do nivoa statističke greške. Ukratko, čim ekstremna desnica kod nas doista dođe u priliku da vodi politiku, ona se razotkriva u mizeriji svojih privatnih interesa i ideologije svedene na mržnju prema Srbima, imaginarnim komunistima ili, po novom, bjelosvjetskim wokerima.

Ali zato prava snaga ekstremno desne politike počinje tamo gdje politika prestaje: u zoni ikonografije, estetike, uzbudljivog osjećaja subverzije. Njemački trend #OstMullen sofisticirani je primjer toga kako se sve i koliko ta subverzija može razviti, s kakvom lakoćom preuzima tradicionalne obrasce ljevice i kako podriva čak i klasične desničarske rodne uloge.

Kod nas smo, za to vrijeme, ipak još uvijek osuđeni na starog dobrog Thompsona. Ali dobro, rekli smo već, nije ovo prvi put da nešto sporije hvatamo priključak s trendovima iz Njemačke... Kasnili smo tako i 1941. godine, pa smo svejedno uhvatili korak.