Javno zdravstvo nikad nije bilo u gorem stanju i težoj poziciji, a treba nam više nego ikad. Pored njegove enormne zaduženosti, ono zbog raznih drugih objektivnih i subjektivnih ograničenja ne može ispunjavati svoju punu redovnu funkciju. Ne samo da prijeti nestašica određenih ključnih lijekova. Iz prakse je isključena, tj. do neizvjesnoga daljnjeg odgođena široka lepeza usluga dijagnostičkih, terapijskih, operativnih. Nijedan od tih problema ipak nije došao tek s pandemijom. Ni kvarni međunarodni odnosi nisu takvi postali zbog globalne nestašice cjepiva. Oni su je prvo omogućili, zatim pojačali.

Probajmo sav taj kompleks mana i zapreka svesti na pregledan model općedruštvenog neuspjeha, jer drukčije ne možemo protiv njega. O tome ovdje ionako pišemo godinama, a i ovoj krizi nedavno se navršila godina dana. Umjesto prigodne čestitke, tom prilikom uočili smo jedno britko očitanje kliničke slike koje će nam poslužiti za natuknicu.

AstraZeneca nije na tržište izašla s diskretno nižom cijenom. Njezina je unaprijed postavljena kao višestruko manja od ostalih, i to joj je definitivno moralo presuditi

Neurolog dr. Anton Glasnović s Medicinskog fakulteta u Zagrebu izrekao ga je u formi ultimativnog poziva. Ne možemo bez društvene proizvodnje cjepiva, kao i ukidanja patenata na ona postojeća za Covid-19. A da bismo ih proizvodili, treba nam infrastruktura koju smo uništili, npr. Imunološki zavod. No hrvatski mediji gotovo unisono su ignorirali Glasnovića zbog toga, jasno, što je istupio kao član Radničke fronte. Ipak, od izrečenih zahtjeva neće moći dugoročno pobjeći, jer drugo rješenje ne postoji. Dok tržište vodi igru, njegovi efekti u krizi jesu baš ovo što proživljavamo. Bauk planske ekonomije kruži Hrvatskom i svijetom. Zasad pak u praksi je planska samo stalna devastacija resursa, ali nipošto bez perspektive.

- Hrvatski se zdravstveni sustav planskim zanemarivanjem, sličnim onome za vrijeme privatizacije industrije 1990-ih, nalazi na koljenima i čeka da ga "spase" privatnici i na njemu se obogate. Slično se bogaćenje na svjetskoj razini događa ovih dana i na cjepivima koja, iako su neophodna za obuzdavanje pandemije te iako predstavljaju osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na zdravlje, služe tim tvrtkama za enormne zarade - rekao nam je o tome Glasnović.

- Nažalost, kao i po pitanju veledrogerija u kojemu su ljudski životi i zdravlje ostavljeni na milost i nemilost privatnim tvrtkama, tako odgovornost za sve one koji su umrli i koji će još umrijeti u ovoj pandemiji snose jednakom mjerom i Vlada Republike Hrvatske i privatne kompanije koje proizvode cjepiva i koje ih prodaju boljem ponuđaču, a ne raspodjeljuju ravnomjerno onima kojima je potrebno - mišljenje je Antona Glasnovića.

Jučer sam s jednom kolegicom razgovarala o pitanju veledrogerija. Nju muči sljedeće: jeftinije bi nam bilo da imamo neprofitnu, državnu veledrogeriju ali, veli ona, to je onda povratak u socijalizam! – kaže Karmen Lončarek

Na ovome mjestu potrebno je dodati nešto o kontekstu nestašice cjepiva, i globalne krize u distribuciji toga koliko ga ima. Da su privatne farmaceutske kompanije natjerane politički na ustupanje patenata za otkrivena cjepiva, ono bi se u dovoljnoj količini proizvodilo generički diljem svijeta. Stotine bi tisuća života bilo spašeno, a privrede bi se brže oporavile. To više nije nikakva tajna ni mudrost, ali politička vodstva, osobito najjačih zemalja, fatalno su sljubljena s krupnim kapitalom. U protivnom bi barem zatražila patente na ime javnog novca koji je uložen u istraživanje za razvoj cjepiva. Za to ilustrativan primjer je fama oko cjepiva AstraZeneca.

Svi znamo što se predbacuje tome cjepivu, pa se sjetimo veoma slične afere s prokazivanjem trgovačkog lanca Lidl, onomad kad je tek dolazio u RH. Tjednima su nam najveći mediji utjerivali strah u kosti njime, a u akciji je prednjačio Jutarnji list. Hrvatska javnost bila je zgrožena lancem u kojem blagajnice trpe grozne uvjete rada, dok se firma i na širem tržištu drži predatorski. Onda je Lidl ipak stigao, da bi se otkrilo kako je kampanja protiv njega nekako najviše odgovarala Agrokoru i Konzumu. Ipak su oni držali primat u zlostavljanju radnika u tom sektoru, kao i sektora samog. Takva privilegija ne pušta se lako konkurenciji s, inače, diskretno nižim cijenama.

AstraZeneca nije na tržište cjepiva protiv koronavirusa izašla s diskretno nižom cijenom. Njezina je unaprijed postavljena kao višestruko manja od ostalih, i to joj je definitivno moralo presuditi. Našli su joj i ozloglasili manu koja do dandanas nije uvjerljivo dokazana, ali je uvjerljivo polučila svoj propagandni cilj. Sve zato što su znanstvenici s Oxforda, i drugi njima pridruženi, razvoj cjepiva uvjetovali neprofitnom prodajom. Trebao je to biti narodni lijek za manje imućne zemlje svijeta, a takav izazov kapital nije otrpio.

Odgovornost za umrle snose Vlada RH i privatne kompanije – Anton Glasnović (Foto: Robert Anić/PIXSELL)

Detalji o toj priči mogu se kod nas pregledati na portalu Faktograf. Mi se pak vratimo na domaće merkantilne prilike, ne više u vezi s Lidlom, nego pretpostavljenim ideal(istič)nim horizontom. Savršenija varijanta Imunološkog zavoda, u nekom boljem paralelnom univerzumu, mogla se održati s mogućnošću razvoja vlastitih cjepiva. Ako više ne postoji nikakav zavod, ne bismo društvenu proizvodnju cjepiva mogli pokrenuti ni uz poklonjenu nam recepturu. Infrastruktura, prema tome, sljedeći je gorući problem. Nema koječega do jučer postojećeg ili tek započetog. Spomenuta je opet nedovršena zagrebačka Sveučilišna bolnica, prezrena kao da je riječ o nekakvom Bakićevu spomeniku. Pliva nije više ni sjena onoga nekadašnjeg giganta, osim što je privatizirana. Ne pravimo više ni malo složenija medicinska pomagala, o lijekovima da se ne govori.

No itekako se govori, mada prvenstveno u svjetlu duga prema veledrogerijama koji uporno raste. Možda se i zato posljednjih dana u visokim medicinskim krugovima šuška o skoroj smjeni ministra zdravstva Vilija Beroša. Stoput je mogao nasaditi široke društvene slojeve po raznim osnovama, ne i pustiti da mu se financijska kriza izlije preko sektorskih rubova. Ipak, kadrovski aspekt zdravstvenih i širih nedaća ovaj put nam nije u fokusu, niti bi situaciju mogla spasiti ikakva pojedinačna menadžerska akvizicija. Dajmo riječ ponovno Glasnoviću.

- U kapitalističkom sustavu u kojemu se Hrvatska nalazi ovaj problem nije moguće riješiti jer je sva proizvodnja usmjerena privatnom profitu, a ne javnom interesu. Korjenito rješenje je demokratski socijalizam. No i u ovom su sustavu mogući kakvi-takvi zahvati, poput uspostave društvenih ili državnih tvrtki koje će raditi na načelu javnog dobra. U konkretnom slučaju moguće je oživljavanje Imunološkog zavoda, državnih ili društvenih veledrogerija, kao i osnivanje državnih farmaceutskih kompanija. U međunarodnom kontekstu, svako bi patentiranje lijeka, pa tako i cjepiva, i zarada na njemu tad bili nedopustivi preko granice isplate adekvatnih plaća radnicima koji su ga razvijali - kaže ovaj liječnik.

Uostalom, i premijer Andrej Plenković jesenas je istrčao, povodom prethodne dužničke krize spram veledrogerija, sa sličnom idejom. O razlozima Vladine šutnje potom opet možemo prenijeti samo šuškanje iz već spomenutih kuloara. Antitržišni impuls sasječen je voljom lobija privatnih veledrogerija kojima ovakvi odnosi ustvari savršeno pašu.

Naposljetku, u vezi s tržištem nije samo pitanje uvoza i distribucije lijekova, nego i ukupna problematika zdravstva. Da ne zaboravimo: država zdravstvu konstantno duguje milijarde kuna koje mu zakonski pripadaju iz trošarina. Nadalje, budući da je komercijalnom rezonu prepušten i velik dio primarne zdravstvene zaštite, tim je zahtjevnije spasiti ostale segmente sektora. Povrh svega je i medicinsko osoblje izrazito snažno pozicionirano na međunarodnoj burzi rada.

Bolnice su nam pritom restrukturirane kao uvelike zasebna poduzeća. U najvećima čak međusobno konkuriraju, u poslovnom pogledu, pojedini njihovi dijelovi. Zdravstvu se, po svoj prilici, dogodilo isto što i drugim velikim javnim sustavima. Na istovjetan način je proboju kapitala izvrgnut visokoškolski sektor, kao i sustav mirovinskog osiguranja. Pobornici takvih javnih politika uvijek će se u svojoj argumentaciji pozvati na razvijene zemlje globalnog (sjevero)zapada. No propušta nam se objasniti da takvo funkcioniranje u globaliziranom kontekstu odgovara ponajprije njima. I to samo dok im ne zatrebaju druge metode, a mi ostali bivamo prepušteni mijeni višeg interesa.

"Socijalistička rješenja" bila bi spasonosna za hrvatski kapitalizam – Karmen Lončarek (Foto: Robert Anić/PIXSELL)

Nikad to nije bilo očitije ni grotesknije negoli je danas. Najutjecajnije kapitalističke sile jednostavno su politički suspendirale tržište cjepiva čim im je to ekonomski bilo neophodno. One to čine inače svaki put kad nešto slično zatreba tamo koncentriranom kapitalu u bilo kojem sektoru, ali malokad ovako primjetno. Nemoguće je očekivati da odavde možemo djelovati protiv te profiterske pošasti na globalnom planu. No moramo poduzeti koliko god možemo na lokalnom, a štošta smo još uvijek u mogućnosti. Ako svejedno ne učinimo ništa, kao što i dalje ne činimo, slobodno očekujmo nepovratno proklizavanje u dublju agoniju.

O svemu tome za mišljenje smo priupitali i dr. Karmen Lončarek, pročelnicu Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka i profesoricu riječkog Medicinskog fakulteta. Ona je u proteklih godinu dana u Novostima više puta precizno ukazivala na teško stanje javnog zdravstva. Tako i sad.

- Pandemija nije stvorila nijedan novi problem, samo je postojeće učinila vidljivijima. Također, nijedan problem u našem zdravstvu nije ekskluzivan, već se samo prelijeva iz drugih sfera stvarnosti: odljev kadrova, zastarjela i zapuštena infrastruktura, slabo upravljanje, nedostatak strateškog planiranja i razvojnih ideja – sve to jednako vrijedi i za školstvo, agrar ili kulturu. Štoviše, vrijedi i za druge zemlje oko nas - kaže Lončarek.

Usput podsjeća na to da se npr. britanski nacionalni zdravstveni sustav krši pod pritiskom privatizacije zdravstvenog osiguranja. Bolnice su im trošne, a zdravstveni radnici preopterećeni i potplaćeni. Jednako su im loše prošle bivše državne željeznice i njihovi korisnici. Hrvatskoj to nije bilo dovoljno mračno upozorenje, e da se ne bi upuštala u vlastite avanture s privatizacijama velikih sustava.

- Dakako, tu je i strah od sablasti socijalizma. Jučer sam s jednom kolegicom razgovarala o pitanju veledrogerija. Nju muči sljedeće: jeftinije bi nam bilo da imamo neprofitnu, državnu veledrogeriju ali, veli ona, to je onda povratak u socijalizam! Pljuske koje je EU dobila od proizvođača cjepiva bile su veoma poučne i uskoro možemo očekivati njihov odgovor na takve dileme. To jest, otvaranje državne proizvodnje i razvoja cjepiva u zemljama Unije, ma koliko to zaudaralo na socijalizam. Države moraju štititi svoje strateške resurse, a zdravlje građana je strateški itekako važno. Primjerice, već drugu godinu zaredom imamo male poduzetnike u turizmu, pritisnute kreditima za apartmane koji sad zjape prazni. Da smo imali vlastitu proizvodnju cjepiva, spasili bismo turističku sezonu. Paradoksalno, neka "socijalistička rješenja" bila bi spasonosna za hrvatski kapitalizam - poentira Lončarek.

Određena perspektiva, dakle, nudi se kroz moguću progresivnu reakciju Europske unije, ovako pritjerane uza zid. No pasivno iščekivanje Hrvatske na briselsku inicijativu ostavlja nas u poziciji daleko od vlastitog političkog subjektiviteta. Tako inertni nećemo znati iskoristiti prednosti boljih javnih politika ni onda kad jednom budu amenovane. I tad ćemo se držati mimikrije, vječito podređeni, nikad emancipirani. Stoga je bjelodano da iskorak ne mogu poduzeti tek pojedini liječnici. Ova problematika uvelike nadilazi njihov sektor, kao i djelokrug ozloglašenih lijevih stranaka, pa je i za otpor nužna aktivna suradnja mnogobrojnih društvenih aktera. Zasad je nema na vidiku, a znat će se ako se ukaže.