>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Tonka Maleković: Prema zločinu se trebamo naučiti odnositi zdravo

Ne možemo ‘izliječiti’ zločin, ali se možda prema njemu možemo i trebamo naučiti zdravo odnositi, što ima smisla na mjestu poput Dotrščine, koje je osim masovnog stradanja prošlo i masovni zaborav i brisanje, kaže vizualna umjetnica Tonka Maleković

Nedavno je povodom Svjetskog dana mira u zagrebačkom spomen parku Dotrščina održana umjetnička akcija ‘Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema’ vizualne umjetnice Tonke Maleković, u okviru koje su učesnici od grana i ostalih priručnih materijala gradili konstrukcije posvećene nekoj od 7.000 žrtava ustaškog terora koje su na tom mjestu pogubljene od 1941. do 1945. godine. Svako od učesnika izabrao je neko od imena ili se mogao odlučiti za NN, odnosno neidentificiranu žrtvu i posvetio mu svoj rad urezujući i ime žrtve na konstrukcijama koje su bile vrlo raznolike i maštovite. Rad Tonke Maleković izabran je na javnom natječaju koji je raspisao Virtualni muzej Dotrščina koji vodi Saša Šimpraga.

Koja je osnovna zamisao vašeg rada i kako je zapravo nastala ideja?

Na ideju me potaknulo promatranje ljudi u jednoj park-šumi u Kölnu za vrijeme lockdowna. S obzirom da su ljudi odjednom imali višak slobodnog vremena i da su dječja igrališta bila zatvorena, ta je park-šuma bila puna obitelji s djecom koje su gradile ‘tipije’ (indijanski šator, tu se misli na kostur – op-aut.) od granja pronađenog na tlu. Kako sam i ja imala više slobodnog vremena, svaki sam dan odlazila na vožnju biciklom i mapirala te tvorevine GPS aplikacijom. Uskoro sam primijetila novi svojevrsni šumski urbanizam na mapi jer sam na njenom užem području u mjesec dana zabilježila preko 120 takvih tvorevina. Ta nova matrica nastala iz krize, praktički nevidljiva dok ju ne mapiraš, postala mi je užasno zanimljiva jer se u njoj mogao vidjeti neki optimističan znak i putokaz kako možemo re-izmisliti našu svakodnevicu, intenzivirati odnose s ljudima koji su nam bliski, važni, iznaći nove kreativne forme.

Sviđa mi se energetski naboj koji takve prakse i primjeri nose. Možda bi bilo banalno i naivno reći da prenoseći takvu aktivnost na mjesto zločina i ugradnjom u komemorativni čin želim primijeniti neki ‘potencijal ozdravljenja’ na mjesto stradanja, jer to naravno nije moguće. Ne možemo dakako ‘izliječiti’ zločin, ali se možda prema njemu možemo i trebamo naučiti zdravo odnositi. To ima smisla na mjestu poput Dotrščine koje je osim masovnog stradanja prošlo i masovni zaborav i brisanje. Hoću reći, htjela sam uliti dio te zdrave, optimistične i kreativne energije u komemorativni čin kao neku ispriku i nadu u ono dobro u nama, a što se često otkriva u kriznim situacijama, u odnosima prema ljudima i vrijednostima do kojih nam je stalo i možda na taj način pobuditi suosjećanje i svijest o temi koja nije laka, ali je važna.

Koliko su nekadašnja stratišta ili mjesta masovnih pogibija, kao što je Dotrščina, povoljne lokacije za umjetničke instalacije i radove?

Svakako da postoji korist te vrste, a ta su mjesta i za same umjetnike važan izazov. Svi mi imamo teme i fenomene koji nas kao umjetnike osobito zanimaju, ali su često od subjektivnog značaja. Na ovaj način možemo dati još jedan konkretan doprinos zajednici. Naravno, tema te mora pokretati i prostorno-specifični način rada mora ti biti blizak, pa je onda priča i umjetnički izazovna. Kako i inače radim prostorno specifične radove koji često uključuju zajednicu ili se bave nekim urbanim i društvenim fenomenima, za mene je natječaj Virtualnog Muzeja Dotrščina (VMD) bio vrlo prirodan. Natječaji ovakvog tipa ne samo da se bave društveno odgovornim radom, u ovom slučaju poticanjem razvoja zdrave kulture sjećanja što u Hrvatskoj više gotovo da ne postoji, već i samom umjetniku omogućuju angažman na način da se bavi važnom društvenom temom i pomogne njenom osvješćivanju u javnosti, umjesto da možda za vlastitu egzistenciju stvara neki tržišni predmet. Meni je ovo prvo puno bliže i draže i iznimno cijenim nastojanja ljudi poput kustosa VMD-a Saše Šimprage da uspostavi takvu praksu, odnosno sinergiju opisanog.

S obzirom da radite u Kölnu, kakav je odnos prema sintezi stratišta i umjetnosti u Njemačkoj?

Neusporediv s onim u Hrvatskoj. Nijemci se već par desetaka godina vrlo osviješteno i odgovorno bave kulturom sjećanja i to se naravno vidi, kako u društvenom, tako i u fizičkom javnom prostoru. Ne smijemo zaboraviti da smo mi u Hrvatskoj u međuvremenu imali još jedan rat i da je zbog svježine trauma 90-tih ljudima nekad teško smjestiti stvari na svoje mjesto, pa to politika spretno koristi za vlastite manipulacije.

Sjajnih primjera u Njemačkoj ima uistinu nebrojeno i umjesto da sad ispisujem listu, koja bi bila poduža, zadržat ću se na ove dvije park-šume koje su i u projektu povezane jer sam iskustvo iz kölnske prenijela na zagrebačku. I mogu samo reći da se nadam da ćemo uskoro i takvu dobru praksu moći ‘prenijeti’ i kad se radi o kulturi sjećanja i suočavanja s mračnim stranama vlastite prošlosti. Naime, u jednom dijelu park-šume u Kölnu nalazio se za vrijeme Drugog svjetskog rata sabirni logor Muengersdorf. Danas se na lokaciji na više mjesta nalaze suvremene informativne ploče s tlocrtima mjesta, QR kodovima i podacima o povijesti lokacije-logora. One su međusobno povezane stazom od crvene cigle i ta crvena linija zapravo povezuje i dvije lokacije logora. Na jednom kraju, gdje su bile barake, nalaze se danas gradski vrtovi koji čuvaju konture nekadašnjih baraka, kao ‘praznina’ unutar šume, a na drugom kraju linije-staze u stazi je monumentalni željezni zid, interaktivni spomenik Simona Ungersa, na kojem posjetitelji mogu ostavljati predmete, cvijeće i slično. Mislim da je to jako dobro rješenje koje kombinira monumentalnu javnu plastiku, ali i maksimalno informativne ploče koje anticipiraju primjenu suvremene digitalne tehnologije kojom je moguć pristup ka još više informacija. Značajno je i suptilno krajobrazno rješenje koje se stapa s postojećom funkcijom lokacije, odnosno zadire u prostor, ali se istovremeno integrira u njegovu sadašnju funkciju, čuvajući osnovne konture i podsjećajući što se na tom mjestu u prošlosti dogodilo.

Je li biti umjetnica u Njemačkoj lakše ili teže nego u Hrvatskoj?

Teško na drugačiji način. Više je mogućnosti, više sredstava, više institucionalne podrške, postoji i tržište koje dosta uvjetuje produkciju, generalni interes javnosti je veći i bolja je percepcija, ali za nekomercijalne pozicije i umjetnike čiji se rad ne bazira na proizvodnji objekata je podjednako teško.

1/1