>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Top i pištolj

Ti znaš da je kod nas ljero – nesretnik i jado. E ljero je bio i taj Puškin i taj, kako reče, Ljermontov. Oni su obadvojica ljerani, izgubi mladost na ludost. Meho Eminović je dobro reko kad je reko da su mnogi u Rusiji tuđom rukom počinjeli samoubistvo

Oni koji žive sa mnom znaju da mi je jedne godine, u kući mojih roditelja u mom rodnom selu, iz jednog engleskog rječnika ispao isječak novina sa slikom dva pištolja i da je moj amidža Džibo Gudžević uzeo s poda taj isječak i gledajući na njemu sliku poveo sa mnom razgovor, koji želim da sačuvam od zaborava:

- Sinovče Sinane, šta su ovi pištolji?

- Amidža Džibo, to šta su ti pištolji, malo je duža priča. Ne znam imaš li vremena da ti je pričam.

- Ti znaš da mi Gudževići za oružje vazda imamo vremena. Za pištolje, osim tebe i tvoga oca, a moga brata Alja, ne znam koji Gudžević nije meraklija. A sad je još i zima, pa imamo vremena i za priču.

- E ja ti meraklija nisam ni za pištolje ni za drugo oružje.

- E pa zato mi je i čudno što ti iz knjige ispadaju pištolji.

- Amidža, to su pištolji davni, čuveni su po jednom mejdanu, čuvaju se u jednom muzeju u Francuskoj, a čuveni su po tome što je iz jednoga od njih ubijen jedan veliki ruski pjesnik. Imam nekoliko knjiga toga pjesnika, ja ti toga pjesnika i te njegove pjesme jako volim, pa sam i tu sliku izrezao iz novina i eto, stavio je među listove ove knjige.

- A kako je velik taj Rus? Je li čuven i u naše krajeve? Uči li se po školama o njemu?

- Uči se, uči, po školama svakako, i kod nas, i po cijelom svijetu, a u Rusiji se uči i po školama i po kućama i po kafanama. I kod nas njegovih pjesama ima i izvan škole: na primjer ona ‘Pogledaj me Anadolko’, ona što je uz turski bendžo pjeva Rečko Međedović: nju je ispjevao taj pjesnik, pa su onda ovi naši pjesmi malo dodavali, malo oduzimali, očerupali su je poprilično, ali onaj koji zna ko ju je ispjevao, i u takvoj može prepoznati kakva je bila. A mogu ti reći da se takav pjesnik ne sreće lako u svijetu. A poginuo sa 37 godina! Napisao je i jedan roman kao pjesmu, pa je pisao pripovijetke, a pisao je i pjesme uz Kur’an. Tome je pjesniku bilo ime Aleksandar, a prezime mu je bilo Puškin.

- Bez šale se prezivao Puškin?

- Bez šale – Puškin!

- Aman, ucrno mu prezime: Puškin, a poginuo od pištolja! Eto, jači bio pištolj od puške!

- Ali, amidža, kad već tako zborimo, gore od toga je što na ruskom riječ puška ne znači puška, no znači top.

- Eto taman tako, nije zlo no je gore, jači pištolj no top! Bio je neđe na Pešteri neki krojač pa se pobio s nekim kovačem, pa prebio krojač kovača, pa su jedno vrijeme Pešterci pričali da su jače jedne šnajderske makase no kovački čekić i nakovanj.

- Taj Puškin se samo prezivao tako. Njegovi stari su pravili topove, pa im je zanat dao prezime. A on sam nije bio nikakav oružnik ni majstor za topove, bio je pjesnik i za nas nepojmljivo slobodan čovjek u carskoj Rusiji. Bio je osjetljiv, a još plahe ćudi, mi kažemo velika huja, ali je bio i petlja, rado je izazivao na mejdan. Ja mislim da nije bio kavgadžija, izazivao je onoga koji bi ga opanjkao. Takvih je bilo dosta, pa ih je dosta izazvao, a neki su izazivali njega.

- A kako nije bio kavgadžija, kad je izazivao na kavgu?

- To je bilo tako, takav vakat i takav zeman, amidža. Bilo je vrijeme takvo i u vremenu neka moda da su ljudi, a najviše oni od malo veće kulture, čim bi se malo žešće podžapali riječima, znali izazvati jedan drugoga na dvoboj.

- Pa ja razumijem da se ljudi pošakaju i pohrvaju, pa i da se pobiju šakama i pesnicama, ali brate, zakavgati pištoljima je poskupa kavga. Čini mi se da su ti Rusi ama nedovedeni u pamet: izazoveš čoeka da se gađate pištoljima! Kavga pištoljima, aman! Znaš dobro da je koštala života i tvoga vrsnika našega Safeta, gledao si sam kako je bilo. A znaš kako je pištolj učinio jeftinom glavu Nasu Malićeviću, išao si u školu s njim. Nijesam čuo da neki drugi narod, osim Rusa, ima običaj da dvojica ljudi po dogovoru izađu na polje, pištolje u šake, te jedan stani ovde, drugi stani onde, a onda: tah ‒ toh! Meho Eminović, svojta tvoje majke, on je bio još dijete kad je Crvena armija, pred sam kraj rata, prošla preko Pešteri, i otac ga je dao na školovanje u Rusiju, on je pričao da su ruski oficiri znali izazvat jedan drugoga na mejdan pištoljima.

- Amidža moj, Rusi su se u pištoljske mejdane uključili najkasnije! Prije njih su stvar u običaj uveli Talijani, pa Francuzi, pa Španci. Ali je kod Rusa šteta iz tih mejdana ispala bogme visoka da je dostigla pa i prestigla onu kod drugih naroda. Osim toga, ovaj je pjesnik Puškin poginuo od ruke francuskog oficira koji je služio na dvoru u Petrogradu, današnjem Lenjingradu.

- A kako se zavadio Puškin sa oficirom francuskim?

- Francuski oficir je malo pogubio glavu za lijepom ženom Puškinovom. I počeo je opanjkavati Puškina da je rogonja. I sve došlo do Puškina, i Puškin je bio blizak dvoru vladarskom, i Puškin izazove na dvoboj Francuza. Ali se Francuz oženi sestrom žene Puškinove, i Puškin otkaže zakazani mejdan. Ali opanjkavanje ne prestane, i nakon nekoliko hefti, opet se zakijameti, i Puškin napiše žestoko pismo očuhu toga oficira, pa oficir izazove na dvoboj Puškina.

- Aman, pašonog pašonoga!? Aman, kreneš da braniš svoj obraz, a završiš tako što ti na obraz naspu crne zemlje!

- Taman tako. I pašonog Francuz puca prvi i pogodi pašonoga Rusa u kuk, i pogođeni se sruši u snijeg. No se nekako davraniše, krene da uzme pištolj koji mu je ispao iz ruke, ali je snijeg ušao u njegovu cijev, te on zatraži drugi pištolj, i sekundant njegov mu dade drugi pištolj, jer su mejdandžije imali pravo na po dva pištolja za mejdan, i okine on onako ranjen te pogodi u ruku Francuza, kažu da je koštano dugme na Francuzovoj bluzi odbilo metak u njegovu desnu ruku. Onda su Puškina odvezli kući, tamo je mučio i krvario, te je i umro. E tako je taj njegov pašonog svojim pucnjem u trbuh Puškinov načinio u Rusiji takvu žalost da još nije prošla.

- I šta je bilo sa pašonogom Francuzom?

- On je prognan iz Rusije, otišao je u Francusku, poveo je i ženu, sestru Puškinovice i živio je 83 godine. Bio je politički glavešina kod Napoleona. Umro je kad je naš Tito imao tri godine. A žena mu je umrla rano, nakon porođaja s četvrtim djetetom, te nije u Francuskoj živjela ni sedam godina. Ostavila je četvoro siročadi.

- A nesretna Puškinovica, šta je s njom bilo?

- I nesretna Puškinovica je ostala sa četvoro djece: dva sina i dvije kćeri. I Puškinov otac je ostao sirot, bez sina. I mlađi brat i starija sestra su ostali sirote, bez brata. Jedino nije ostala sirotica Puškinova majka. Umrla je nepunu godinu prije sina. Ali je ožalošćenih bilo po cijeloj Rusiji, i danas ih je na milione. Eto, Puškin.

- A vidim, bogomi, sinovče da si i ti žalostan. Prođi se žalosti, jadan ne bio, čuvaj se za žalosti koje će tebe u vijeku trefiti, kad ti počnu umirati ovi najbliži. Te će ti žalosti biti toliko grke da će ti žalost za tijem Puškinom biti slatka prema njima. A on je tražio smrt, toliki mejdani, toliki pištolji, živo je čudo da je i dočekao trides i sedam godina. Sad znam što čuvaš sliku pištolja.

- Ali, amidža, ovi isti pištolji su zamalo ubili još jednoga ruskog pjesnika. I taj je išao na pištoljski mejdan. I poginuo je i on, ali od drugog pištolja. Taj poginuli se zvao Ljermontov.

- E bolje i tačnije bi bilo da se zvao Ljeromontov! Ti znaš da je kod nas ljero – nesretnik i jado. E ljero je bio i taj Puškin i taj, kako reče, Ljermontov. Oni su obadvojica ljerani, izgubi mladost na ludost. Meho Eminović je dobro reko kad je reko da su mnogi u Rusiji tuđom rukom počinjeli samoubistvo.

1/2