>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Za Lada Tomičića

Puškinisti su utvrdili da je ‘momak mili, momak nježni’, kome se obraća Puškin, Pavel Vjazemski, sin kneza Pjotra Andrejeviča Vjazemskog. Vjazemski otac se posljednje godine Puškinova života od Puškina udaljio i prestao s njime govoriti. Došao je da Puškina vidi na odru. To je ostavilo prostora za razne hipoteze

Iz Bosne me zove Lado Tomičić, i baci me u nenadan posao. Kaže, kako si mogao da pišeš o onim pištoljima od kojih je nastradao Puškin, a da ona dva stiha na kraju teksta ostaviš na ruskom i ne prevedeš ih nikako. Kažem mu da iznad stihova stoji šta je u njima, pa mu pojačam da je moja kolumna ograničene dužine i širine, a da su ti stihovi završni od jedne pjesme što ima osam stihova, a zahtjevni su i ponegdje prezahtjevni, itd. Neka su, kaže Tomičić, baš me zanima ta pjesma, i deder ti njih prevedi i napiši zašto su zahtjevni. Hoću, Lado, ali ako pristaneš da te spomenem. Spomeni me, time ćeš me počastvovati. Pa evo, Lado: tražio si, a sad ćeš vidjeti šta si dobio.

Pjesmu je Puškin napisao 1835, za života nije štampana, a objavio ju je Žukovski, četiri godine nakon Puškinove smrti. Pjesma nosi naslov Подражание арабскому, što bi značilo Na arapsku ili Oponašanje arapskoga (načina, izvornika):

Отрок милый, отрок нежный,

Не стыдись, навек ты мой;

Тот же в нас огонь мятежный,

Жизнью мы живем одной.

Не боюся я насмешек:

Мы сдвоились меж собой,

Мы точь-в-точь двойной орешек

Под единой скорлупой.

Prevesti bi se pjesma dala ovako:

Momče mili, momče nježni,

Ne srami se, vazda moj,

Isti prkos-plam nas žeže,

Moj je život život tvoj.

Podsmjeha se ja ne bojim:

Udvojeni, mi smo spoj,

Mi smo tačno orah dvojni

Jedna nam je ljuska krov.

U tekstu o pištoljima napisao sam da sam ‘ona dva pištolja u jednom snu vidio kao dvije polutke oraha u jednoj korubi. Okidač za san znam, i on nije ni na kakvom pištolju, već u čarobnoj ljubavnoj Puškinovoj pjesmi po uzoru na Saadija’, i naveo ona dva završna stiha. Mislim da znam i ‘okidač’ za zahtjev Lada Tomičića da mu prevedem pjesmu: to je ‘čarobna ljubavna pjesma’ kako sam označio ovu Puškinovu oktavu. Za mene je ona to odavno, i ništa se ni sad neće promijeniti. Međutim, ta je ‘ljubavnost’ zahtjevna stvar.

Pjesnik, ili kako hermeneutičari govore, pjesnički subjekt, obraća se muškarcu. Na ruskom riječ отрок (naglasak na prvom o) označava momka u prvoj mladosti, stručnjaci kažu uzrasta do oko šesnaest godina. Otrok na slovenačkom (naglasak na drugom o) znači ‘dijete’, ono što je u njemačkom Kind. Ne mogu se sjetiti da Prešeren Juliji Primicovi kaže igdje otrok, ali Goethe kaže Christiane Vulpius liebes Kind, ili Krleža Beli: drago dijete. Ali pjesnički subjekt, dakle sam Puškin, ne ostavlja te dvojbe, on se obraća mladiću, momčiću. Puškinisti su utvrdili da je ‘momak mili, momak nježni’ Pavel Vjazemski, sin kneza Pjotra Andrejeviča Vjazemskog, velikog pjesnika s kojim je Puškin bio jako blizak sredinom tridesetih godina. Vjazemski otac se posljednje godine Puškinova života od Puškina udaljio i prestao s njime govoriti. Došao je da Puškina vidi tek na odru. To je ostavilo prostora za razne hipoteze, najviše se šuškalo o Puškinovoj prikrivenoj homoseksualnoj sklonosti prema Pavelu.

Sam Pavel Vjazemski u zapisima objavljenim osamdesetih godina 19. stoljeća, svjedoči o Puškinovom ogorčenju i razočaranosti u žene, pa mladiću savjetuje da se ženama nabacuje drsko i bezobzirno, a sve začinjuje čuvenim izrekama Nicolasa Chamforta, ali o bilo kakvoj homoseksualnosti ne piše ništa. Lav Klеjn (Лев Клейн) u golemoj studiji o sodomiji i homoseksualnosti čuvenih ljudi u Rusiji, kaže kako bi spominjanje možebitnih homoseksualnih stvari u iskustvu Pavelovu s Puškinom, ugledu Vjazemskog nanijelo veliku štetu u Rusiji. Sačuvana je vesela pjesmica savjeta Puškinovih mladome Pavelu:

Душа моя Павел,

Держись моих правил:

Люби то-то, то-то,

Не делай того-то.

Кажись, это ясно.

Прощай, мой прекрасный.

Ono što najviše raspiruje maštu onih što Puškina sumnjiče za homoseksualne sklonosti ili barem za homoerotizam u ovoj pjesmi jeste sintagma огонь мятежный, oganj pobunjenički. U mom prevodu stoji prkos-plam, to je moglo stati u osmerac. U mjerodavnom Rječniku Puškinova jezika (Словарь языка Пушкина) pod redakcijom Vinogradova, nema ovoga mjesta (vidi treći tom str. 686), a мятежный je kod Puškina i jezik i glas i mnogo koja druga stvar i pojava sva tri roda.

Valja reći da je ova pjesma tu i tamo izazivala nelagodu kod prosvjetnih vlasti. Tako je u SSSR-u bilo pokušaja da se pjesnički subjekt pretvori u ženski, te su prva dva stiha u nekim udžbenicima glasila: Отрок милый, отрок нежный, / Я твоя, навек ты мой.

Zanimljivo je tumačenje nekih puškinista o naslovu pjesme. Nema dokaza da se prvih šest stihova, dakle onih koji ‘mirišu homoseksualno’, odnose na neki arapski izvornik. Metar pjesme, trohejski tetrametar sa rimama ABABCBCB, Puškin primjenjuje u pravilu kad pjeva o egzotičnim temama. Ono što se nesumnjivo referira na neko djelo drugoga pisca jesu upravo dva završna stiha. U pozadini stoji jedna priča iz ‘Đulistana’ pjesnika Saadija:

Pamtim kako smo nekada ja i moj drug živjeli u slozi, kao dva oraha u istoj ljusci. I onda se desilo da smo se morali razdvojiti. Poslije nekog vremena moj se drug vrati i krene da me prekorijeva: ‘Za sve ovo vrijeme nisi mi poslao nikakva glasnika.’ Ja mu odgovorim: ‘Bio bih zavidan da lik glasnika bude obasjan tvojom ljepotom, kad sam ja nje lišen.’

To je osma priča petog poglavlja naslovljenog ‘O ljubavi i mladosti’. Dva oraha u istoj ljusci (под единой скорлупой) Puškin je mogao preuzeti od Saadija. U nekim prevodima umjesto orah stoji badem, a slika nije posve jednostavna: ne znamo radi li se, naime, o dvjema polovinama istog ploda, ili o dvojnom plodu, orahu, tj. bademu, to jest o dva oraščića ‘blizanca’, kakvi se mogu naći, ja mislim češće u plodovima badem-drveta, nego orah-drveta.

O tome nisam našao radova ni komentara. Ali, zašto Puškin naslovljava svoju pjesmu podražavanjem arapskog načina, kad je Saadi iz Širaza Persijanac, a ‘Đulistan’ je sastavio na persijskom? Meni se čini da je naslov Puškinova igra da odvuče poglede ‘potprozoraša’ u beskonačni svijet arapske poezije, neka ondje traže šta naći neće.

I Saadi je, tu relevantnih radova ne nedostaje, imao homoseksualnih sklonosti. U Iranu njegova vremena, u segregaciji muškinje od ženskinje, uobičajena je bila stvar da muškarci imaju jedne mladiće za ljubav, a druge za prijateljstva. U ‘Đulistanu’, velikoj zbirci anegdota, nalazimo samo jednu iz bračnog života, ovu:

Umrla nekom čovjeku žena, mlada bila i lijepa, a u kući mu ostala ružna i oronula punica e da čuva miraz nesretnog udovca. Ovome su dodijali razgovori sa njom, te nije znao kamo da od nje utekne. Jednom mu je došlo nekoliko prijatelja u posjetu, te ga je jedan upitao: ‘Kako ti je živjeti bez voljene žene?’ Upitani je odgovorio: ‘To što ne viđam svoju ženu, manje mi je teško nego što joj gledam majku!’

A Puškin? Iz onoga što mi je došlo do ruku i očiju, teško da se može reći da je bio homoseksualac. Da je imao homoerotskih sklonosti, to ide i s njegovom prirodom i kulturom, i divljački snažnim osjećajem svijeta. Zna se da je bio tolerantan prema homoseksualnosti svojih znanaca. Njegov katalog od 113 žena s kojima je imao ljubavne veze, čini ga samo za sedam recki daleko od Giacoma Casanove.

I tako dalje, druže Lado. Ja sam završne stihove ove pjesme uvijek doživljavao kao ljubavne, kojiput sam ih znao i kazati ponekom dragom biću, i muškom i ženskom. Za mene su i oni i cijela pjesma ljubavni. A imaj na umu još da sam ja dvojček, blizanac, i to jednojajni. Brat moj Osman umro je kad je imao osam mjeseci ovoga svijeta. Moja majka Zejna pričala mi je da smo se rodili ‘u jednu košulju, ka’ dva lješnika u jednu korubu’.

1/2