Black Country, New Road: For the First Time (Ninja Tune, 2021.)
Svatko tko poznaje mehanizme britanskog glazbenog tiska bit će u startu oprezan kad je u pitanju kreiranje mišljenja o tamošnjim mladim gitarističkim bendovima. No nakon dva rana, vrlo zapažena singla, dugoočekivani debi londonskog septeta Black Country, New Road "For the First Time" u potpunosti opravdava sav hype. Gitarska scena britansko-irskog otočja posljednjih godina doživljava novi val kreativnosti kroz bendove naslonjene na postpunk nasljeđe poput Shamea, Idlesa, ali i nepredvidljivije, eklektičnije pojave poput Squid ili Black Midi. Black Country, New Road spadaju u ovu potonju kategoriju. Njihova glazba opire se lakoj kategorizaciji, a najjednostavnije bi je bilo opisati kao iznimno ambicioznu. Kroz svega šest stvari, ovaj bend sastavljen od ljudi u ranim dvadesetima uspijeva proći kroz zavidan broj različitih elemenata od math rocka, postpunka i postrocka do jazza, moderne klasike i klezmera. Energični, sarkastični vokal Isaaca Wooda je ljepilo; Wood se ne boji povišenog patosa ni u vokalnoj izvedbi ni u tekstualnom pristupu. Neprekidno miješajući jasne narative i apsurdističke onelinere, sjajno se uklapa u dinamičnu, nepredvidljivu prirodu pjesama. Potencijal pjesama poput "Sunglasses" i "Athens, France" nadograđen je ovdje impresivnom završnicom pjesme "Opus" koja zvuči kao da su Swans upali na nastup Bregovićevog Orkestra za vjenčanja i sprovode.
TV Priest: Uppers (Sub Pop, 2021.)
Kad vam u jednom trenu frontman hladno poruči kako "vjerojatno nije imao originalnu ideju u životu", a u drugom "sve što mogu jest pričati", onda vam je jasno da je u pitanju bend svjestan vlastite derivativnosti. TV Priest sviraju vrlo bazični postpunk čiji zvuk odaje da su svjesni svojih ograničenja. Ono što ih izdvaja jest samokritični, cinični pristup frontmana Charlieja Drinkwatera čije opservacije podsjećaju pomalo na Jamesa Murphyja iz LCD Soundsystema ili Eddieja Argosa iz Art Bruta. Drinkwater se neprekidno referira na popularnu kulturu i aktualnu društvenu klimu, ali uvijek zvuči prizemljeno i svjetovno. Time postiže konverzacijski osjećaj svojih tekstova, što je jako važno za ovakvu, namjerno polemičnu glazbu. Osnovani 2019., TV Priest su dosad održali samo jedan živi nastup, no ne sumnjam u njihov status koncertne atrakcije jednom kad se koncerti ponovno budu održavali. Svoj izvedenosti i ironiji unatoč, ovo je bend kao stvoren za zagušljive klubove, znojne festivalske nastupe i zborno urlanje.
Sarah Mary Chadwick: Me and Ennui Are Friends, Baby (Ba Da Bing, 2020.)
Australska kantautorica Sarah Mary Chadwick na ovom albumu zvuči toliko nefiltrirano, otvoreno i ranjivo da slušatelja namjerno stavlja u voajerski položaj. Gotovo je neizbježno "Me and Ennui Are Friends, Baby" promatrati u kontekstu novijih pretjerano detaljiziranih intimističkih ostvarenja, bilo da se radi o albumima poput "The Crow Looked At Me" Mt. Eerie ili seriji "Fleabag" Phoebe Waller-Bridge. No dok većina takvih ostvarenja pažljivim stilskim odabirima usmjerava ispovjedne trenutke u estetiku koja intimnu bol predstavlja kao umjetnički projekt, Sarah Mary Chadwick njeguje ogoljeni lo-fi pristup koji je Sophie Kemp na Pitchforku precizno i duhovito opisala kao "Adele radi obrade Daniela Johnstona". Oslonjena samo na klavir i glas, Sarah Mary Chadwick uvijek uspijeva zvučati koherentno, koliko god pjesme pokrivaju neugodne teme poput teških odnosa s roditeljima, promiskuiteta, depresije i slično. Chadwick je sjajna pripovjedačica, sposobna istovremeno stvoriti upečatljivu atmosferu i zapanjiti tekstualnim detaljem. U tom smislu, "Me and Ennui Are Friends, Baby" podjednako je album kao i zbirka kratkih priča i definitivno nije za svakoga. No oni koje zanima drugačiji, hrabriji i drskiji kantautorski pristup trebali bi ga poslušati.
