Proučavajući strastveno matematiku i fiziku, uz čitanje Julesa Verna, ruski znanstvenik Konstantin Ciolkovski krajem 19. stoljeća izračunao je temelje raketne tehnike i skicirao ono što će kasnije postati svemirskim postajama. Zanesen impozantnošću tada novokonstruiranog Eiffelova tornja u Parizu, 1895. u knjizi "Snovi o Zemlji i nebu" pretpostavio je mogućnost svemirskog lifta koji bi sezao u geosinkronu orbitu Zemlje, u kojoj je objektima potrebno jednako vrijeme da okruže Zemlju koliko i Zemlji da se okrene oko svoje osi.
Skoro 130 godina kasnije, pokušavajući smanjiti troškove prijenosa opreme i ljudi sa Zemlje, niz znanstvenih timova diljem svijeta otisnuo se u potragu za mogućnostima njegove izgradnje. No za realizaciju mosta u Zemljinu orbitu potreban je materijal koji će biti ne samo otporan na okrutne uvjete Zemljine atmosfere nego i na neprestano gomilajuće smeće u svemiru koje putuje brzinom i od 14 km/s. I čvršća krhotina veličine jednog milimetara koja dosegne brzinu veću od 4 km/s može uništiti cijeli raketni projektil, a kamoli kabel. Čak i kada bi se, primjerice, proizvela tolika količina grafena, materijala deset puta čvršćeg od čelika, najvjerojatnijeg kandidata za izradu kabela, jednom kada bi svemirski lift dosegnuo orbitu, skoro bi svakodnevno trebao izbjegavati potencijalno katastrofalne sudare s komadima razorene tehnologije i odbačenih satelita.
U Zemljinoj je orbiti trenutno 34.000 objekata većih od 10 centimetara, 900.000 objekata do jednog centimetra i 128 milijuna objekata veličine između centimetra i milimetra
Prema podacima Europske svemirske agencije iz 2023., u Zemljinoj je orbiti trenutno 34.000 objekata većih od 10 centimetara, 900.000 objekata do jednog centimetra i 128 milijuna objekata veličine između centimetra i milimetra. Od lansiranja prvoga umjetnog satelita Sputnjika 1 u oktobru 1957. godine, koji je nakon nekih 1440 kruženja sagorio 1958. godine, Zemljina se orbita u samo par desetljeća pretvorila u nepregledno odlagalište smeća bez prethodno uspostavljenoga plana kako ga spriječiti ili reducirati.
Među milijunima krhotina, komadi su lansiranih raketa, prvi američki umjetni satelit Vanguard 1, kutija alata koju je izgubila austronautkinja Heide Stefanyshyn-Piper 2008. dok je popravljala solarni panel na svemirskoj postaji, kao i serija ruskih vojnih satelita Zenit, koji teže i po nekoliko tona. Neko vrijeme svemirom je plutala i bijela termalna rukavica Eda Whitea, odlebdjela za vrijeme misije Gemini 4 1965. godine, u međuvremenu izgorjela u atmosferi. Napučenost Zemljine orbite raznoraznim predmetima dovodi do stalnih kolizija u kojima dolazi do njihove daljnje fragmentacije, što predstavlja ozbiljnu prijetnju svemirskoj infrastrukturi. O njoj zadnjih par desetljeća sve značajnije ovisi organizacija temeljnih potreba i aktivnosti na Zemlji, od medicine do agrikulture.
U laboratorijima Međunarodne svemirske postaje tim za proučavanje neutronskih zvijezda (NICER, Neutron Star Interior Composition ExploreR) razvio je generator rendgenskih zraka koji je moguće u nanosekundama precizno pokrenuti i ugasiti, na što bi se nadogradila kompjuterska tomografska tehnologija (CT), korištena u dijagnostici tumora, povreda unutarnjih organa, infekcija i krvarenja. Uz smanjenje razine izloženosti pacijenata radijaciji, nadomjestili bi se danas skupi i teško pokretni tomografski aparati, nedostupni u skoro dvije trećine svijeta. ECOSTRESS tehnologija (ECOsystem Spaceborne Thermal Radiometer Experiment on Space Station), s visokorezolutnim prostornovremenskim prikazima, mjeri gubitak vode u porama biljaka, zahvaćajući u varijacijama suhoću tla, pronalazeći izvore vode i modelirajući smjerove i oblike klimatskih promjena.
U laboratorijima Postaje razvijaju se lijekovi za melanom i rak pluća, sintetizira umjetna krv za veterinarsku transfuziju i unapređuju metode ultrazvuka. NASA bilježi da je Postaja od 1999. do danas manevrirala da izbjegne oko 32 udara svemirskog otpada. U junu 2021. pogođena je jedna od robotskih ruku Postaje, a u novembru iste godine jedva je izmaknula jednoj od 3500 krhotina disfunkcionalnog kineskog meterološkog satelita, na kojem je Kina testirala antisatelitsko oružje 2007. Staklo Postaje oštećeno je nakon što ga je okrznuo komad zakorjele boje 2016. godine. Europska svemirska agencija (ESA) procjenjuje da je svega četiri posto svemirske tehnologije funkcionalno, 65 posto čine rakete i povezani materijali, dok 32 posto objekata neaktivno pluta po orbiti.
Većina trenutno dostupnih i predloženih modela redukcije i uklanjanja svemirskog otpada ne uspijeva ni zagrebati u količinu nakupljenog smeća, koje će se do 2030. učetverostručiti
U 2022. godini odaslano je više satelita u svemir nego ikada. Korporacija Elona Muska SpaceX namjerava u nadolazećih par desetljeća odaslati čak 42 000 satelita zagušujući, unatoč nepreglednosti svemira, ograničen resurs niže Zemljine orbite, a na sličnom su tragu i engleska korporacija OneWeb, kineski Hongyan, kanadski Telesat i Amazon s projektom Kuiper. Ekonomska vrijednost niže Zemljine orbite u maloj je udaljenosti od Zemljine površine koja omogućava najmanju potrošnju energije u pozicioniranju satelita. Megakonstelacije satelita, kao što je Starlink SpaceX-a, namijenjene su širokopojasnom internetu, kako kompanije ističu, donoseći ga na ruralna i manje razvijena područja. Kapital potreban za izgradnju i održavanje megakonstelacije Musk ne izdvaja brinući o ljudima u nekom zabačenom selu u Alabami, Egiptu ili Hrvatskoj, nego razmatrajući megakonstelaciju kao dio plana za kolonijalizaciju svemira i moguću eksploataciju resursa na drugim planetima. Tu Musk nije bio daleko od ruskog kozmizma, filozofije u kojoj je Ciolkovski iscrtavajući tehnologiju budućnosti zamišljao mogućnost svemirskih putovanja i vanzemaljskog života za ljude. Iscrpljujući Zemljinu ekosferu, kao i s europskim kolonijalnim osvajanjima u prvotnoj akumulaciji, porobljavanjem ljudi i prirode, kapitalizam traga za načinima na koje može progutati još tla i ruda.
Nacionalne države, nekada SAD i Rusija, a danas i Kina, Indija, Argentina i niz drugih država, svojim svemirskim programima nastoje protegnuti interese nacija i kapitala i u Zemljinu orbitu. U suradnji sa SpaceX-om, NASA-in Artemis program, kako Agencija navodi u svom strateškom planu iz 2022., teži "zadržavanju američkog vodstva u svemiru, uspostavljanju trajne prisutnosti na Mjesecu i oko njega i tabanju puta prema Marsu i drugim planetima", podcrtavajući potrebu za "poticanjem komercijalnih aktivnosti". Otpad generiran kolonijalnim odnosno vojnim i komercijalnim aktivnostima ometa i njihov nastavak, što čini da se multinacionalne kompanije uključuju i u promišljanje modela njegova uklanjanja. Problem zato nije samo što s otpadom nego kako uopće spriječiti njegov nastanak i promijeniti razumijevanje svemirskoga okoliša i uvjete funkcioniranja u njemu. Svemir kao prostor svih živih bića, mikroorganizama, biljki i životinja, ljudi i planeta valja istrgnuti kao opće dobro iz domene nacionalnih država i privatnih interesa.
Većina trenutno dostupnih i predloženih modela redukcije i uklanjanja svemirskog otpada ne uspijeva ni zagrebati u količinu nakupljenog smeća, za koje se procjenjuje da će se čak učetverostručiti do 2030. godine. Ti se modeli uglavnom odnose na nadzor i praćenje cjelovitih predmeta ili većih krhotina, što danas rade i Europska svemirska agencija i NASA, kako bi na vrijeme anticipirale moguće međusobne kolizije komada otpada ili udare o Zemlju. Agencije i korporacije okreću se i programiranju satelita za manevre izbjegavanja eksplozivnih sudara koji bi mogli dovesti do njihove daljnje fragmentacije i pogoršati postojeću situaciju. Još 1978. godine Donald J. Kessler i Burton G. Cour-Palais objasnili su što bi se moglo dogoditi ako se kolizije ne spriječe i usitnjavanje otpada dosegne veće razmjere: svaka krhotina prijeti generiranju novih krhotina, što može prerasti u gusti pojas svemirskoga otpada koji će obujmiti Zemlju i onemogućiti bilo kakve aktivnosti oko nje. Ta nadiruća budućnost ako se nešto ne poduzme, i to skoro, poznata je u literaturi kao Kesslerov scenarij ili Kesslerov sindrom. Sitniji komadi svemirskoga otpada zbog svoje veličine nisu ni na radaru NASA-e ili ESA-e ni privatnih kompanijama uključenih u nadzor, a energetski trošak potreban za izbjegavajuće manevre prevodi se u tisuće dolara za svaku takvu akciju.
Lansiranje Muskovog SpaceX Falcona 2021. (Foto: Joe Burbank/NEWSCOM/PIXSELL)
Jedna od isticanijih preporuka u razrješavanju problema svemirskoga otpada njegovo je povlačenje natrag u Zemljinu atmosferu, gdje bi u toplini trenja trebao sagorjeti, kao što se zbilo i s Whiteovom rukavicom. Kako tek pokoji satelit ili otrgnuti komad rakete, relativno prema razmjerima otpada, samostalno nađe put u Zemljinu atmosferu, konstruiraju se i posebni oblici tehnologije koji bi trebali služiti kao svojevrsni čistači Zemljine orbite, grabeći veće komade otpada i potežući ga u atmosferu. ESA u suradnji sa švedskim startupom ClearSpaceom 2025. godine planira misiju hvatanja i povlačenja svemirskog otpada u atmosferu, a eksperimentira se i s mrežama, robotskim rukama i laserima koji bi usmjeravali putanju otpada. Satelit RemoveDEBRIS 2018. godine uspio je simulirati jedno takvo preuzimanje otpada. Iako se države i korporacije otimaju za mjesto u orbiti, odricanje od odgovornosti za svemirski otpad dovodi do toga da se skupa tehnologija i u tome zadatku može samo ograničeno koristiti. Pri povlačenju svemirskoga otpada u Zemljinu atmosferu dolazi i do proizvodnje aluminijeva oksida, što rezultira mogućim oštećenjima ozonskoga omotača.
Kako se sateliti i ostatak svemirskoga otpada ne mogu reciklirati, odnedavno se promišlja, ostajući za sada samo u teorijskim i eksperimentalnim razradama, i mogućnost izrade svemirske tehnologije koja bi se mogla ponovno upotrijebiti ili preraditi na licu mjesta. ESA-in istraživački projekt OMAR (On-orbit Manufacturing Assembly and Recycling) uspostavljen je kako bi razmotrio arhitekturu takvih satelita, kao i proceduru ekološki održive transformacije otpada u svemiru. Istraživanje reciklabilnosti korištenih tehnologija, anticipira ESA-in znanstveni tim, moglo bi uputiti i na proizvodnju goriva i organskih materijala kojima bi se zadovoljile potrebe austronauta i budućih misija, bez konstantne upućenosti na zemaljske resurse i proizvodnju. Dislociranje proizvodnje sa sobom povlači niz pitanja pretresanih na Zemlji, ali koja će opet trebati biti sagledana iz novih kutova. Pitanje je što će to značiti za organizaciju ljudskoga rada i ubrzavanje kolonijalizacije koju propovijeda Musk.
Kao što je potrebno zbrinjavanje otpada, bilo plastike u kućanstvima ili u oceanima, bilo disfunkcionalnih i odbačenih satelita u svemiru, nasušno je nužno i promišljanje odakle i zašto dolazi. Ciolkovski u svojoj znanstvenofantastičnoj pripovijetci "On the Moon" (s maštom koja se ne da sputati znanstvenim formama) naznačuje da "nema ničega na svijetu što čovjek ne može početi nezainteresirano promatrati jednom kada se na to navikne", ali sposobnost sanjanja i zamišljanja je to što nas drži podalje od navike. Zvjezdano nebo koje postaje sve teže dostupno promatračima zbog svjetlosnog onečišćenja, kojem doprinosi i zagađenost svemirskim otpadom, posljednje je utočište za sanjanje i domišljanje, nepristajanje na to kako društveni odnosi trenutno izgledaju. Borba za taj prostor, prema svemiru i u svemiru, neke drugačije snove o zemlji i nebu, tek treba biti smisleno kontekstualizirana u pokrete za ekološku i ekonomsku pravdu.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
