>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Tuđman u tri pisma

Zbog karaktera svojeg režima, Franjo Tuđman ne može biti smatran ocem moderne hrvatske demokracije. Stvarna demokratizacija je, baš kao što su još u rujnu 1993. konstatirali Slavko Goldstein i supotpisnici otvorenog pisma Tuđmanu, mogla početi tek nakon njegovog silaska s vlasti, a kako se on nije dao maknuti, započela je tek njegovom smrću

Nedavno objavljena knjiga Slavka Goldsteina ‘Proslovi za bolju zemlju’, koju su u izdanju zagrebačke Frakture uredili novinar Boris Pavelić i povjesničar Ivo Goldstein, Slavkov sin, među tridesetak Goldsteinovih tekstova pisanih od mladalačkih dana sve do njegove smrti 2017. godine, donosi i tri u kojima se on javno obraća Franji Tuđmanu. Prvi od tih tekstova pisan je u formi apela, druga dva bila su izravno označena kao otvorena pisma.

Prvo pismo

Prvi tekst objavljen je 1. veljače 1993. u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom ‘Tihi pogreb slobodnog novinarstva u Hrvatskoj’. Goldstein ga piše u vrijeme provođenja mutne pretvorbeno-privatizacijske operacije kojom će Slobodna Dalmacija, tada još pod slobodarskom uredničkom politikom Joška Kulušića i s tiražom većom od sto tisuća primjeraka, na koncu završiti u pandžama HDZ-ovog tajkuna Miroslava Kutle, kao list skršenog novinarskog duha i popljačkane imovine. Operacija se još provodi, samog Kulte još ni nema u tom tekstu, ali Goldstein ga započinje pasusom koji ne ostavlja dvojbi o krajnjem cilju operacije:

‘Ovih dana pred našim očima umire slobodno novinarstvo u Hrvatskoj. Pogreb se obavlja uz smjernu šutnju kulturnih i političkih ustanova i gotovo cjelokupne javnosti. Providnim privredno-pravnim makinacijama uništava se nezavisni položaj Slobodne Dalmacije, posljednje javne tribine u Hrvatskoj na čijim smo stranicama svakodnevno nalazili cijeli spektar raznolikih mišljenja vodećih nezavisnih novinara i javnih radnika. Od danas, kroz nekoliko mjeseci kad nakon oktroiranog načina pretvorbe u Slobodnoj Dalmaciji zavlada nova uprava, sadašnji živopisni spektar svest će se na jednu boju, bezizražajno sivu koja će zamorno dominirati televizijom, radijem i cjelokupnom dnevnom štampom u Hrvatskoj.’

Goldstein nema dvojbi o cilju operacije jer Slobodna Dalmacija nije prvi veliki medij koji je režim Franje Tuđmana slomio, već jedan od rijetkih koji se održao sve do početka 1993. Smjerna šutnja ustanova i javnosti o kojoj govori već je široko uspostavljena. Padom Slobodne Dalmacije u ruke režima, jasno mu je, i ona će biti ugušena. ‘Stoga gušenje slobode u Slobodnoj Dalmaciji znači gušenje hrvatske demokracije u njenim zamecima, što u krajnjoj konzekvenci modernog razvijenog svijeta znači propast Hrvatske kao države’, upozorava Goldstein i u nastavku teksta upućuje apel ljudima iz vrha vlasti i Tuđmanovog okruženja. Javno poziva Josipa Manolića, Ivana Aralicu, Juru Radića i Hrvoja Šarinića, s kojima je tih tjedana u više navrata o tome i privatno razgovarao, da upotrijebe svoj utjecaj kako bi se Slobodnoj Dalmaciji omogućilo da ostane slobodna. Apelira na hrvatske kulturne i znanstvene ustanove te na profesionalna udruženja da dignu svoj glas protesta, poziva javnog pravobranitelja da ispita zakonitost rješenja i druge sumnjive dokumentacije o pretvorbi splitske novinske kuće. No znajući da ljudi i institucije kojima se obraća u tadašnjoj Hrvatskoj nemaju stvarnu političku moć, jer je ona već patološki koncentrirana u samo jednom čovjeku, na kraju apelira na Franju Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske.

‘Nije dobro ni za Vas ni za Hrvatsku, što toliku količinu odluka donosite Vi osobno, ali to je činjenica koju ne možemo mimoići’, započinje Goldstein svoje obraćanje Tuđmanu, kao da se i sam ispričava što živi u zemlji u kojoj je potrebno moliti vladara za milost. U dva kratka pasusa na kraju tog svojeg teksta, poručuje Tuđmanu da kroz nekoliko mjeseci neće više nigdje u novinama moći pročitati nepovoljne ocjene svojih političkih koncepcija i postupaka, kao ni kritičke primjedbe o svojoj ličnosti. ‘Čitat ćete samo pohvale, često ulizivački neukusne, a ponekad i stidljive zamjerke o nevažnim pojedinostima’, opisuje mu Goldstein ono što već vlada u drugim hrvatskim medijima. ‘Zar je moguće da to želite?’ pita ga sasvim naivno, onako naivno kako djeluje razum kada je sukobljen s golim nasiljem.

Goldstein podsjeća Tuđmana na mišljenja o slobodi tiska koja mu je iznosio u razgovorima početkom 1989. godine, kada su se obojica zalagala za demokratizaciju Jugoslavije. ‘Zar je moguće da ste promijenili mišljenje samo zato jer sloboda kritike može biti usmjerena prema Vama?’ pita ga još jednom, pa tekst završava porukom: ‘Imajte na umu da ni Vi ni itko drugi na svijetu naprosto ne može uspješno vladati zemljom ako nije izložen slobodnoj kritici svih odluka i postupaka. Pokažite u tom pogledu državničku odlučnost, spriječite smrt nezavisnog tiska u Hrvatskoj.’

Apel, kao što je poznato, nije imao učinka. Njegova je vrijednost, a možda je Goldstein to imao u vidu kada ga je pisao, u jasnom imenovanju odgovornih za ‘gušenje hrvatske demokracije u njenim zamecima’. Tuđmanovom voljom Slobodna Dalmacija skršena je narednih mjeseci upravo onako kako je to ocrtao Goldstein. Gaženje štrajka novinara i njena pretvorba značili su pretvaranje u još jedno režimsko glasilo. Veliki Joško Kulušić povukao se najprije u mirovinu, ne zato što mu je bilo do mirovanja, jer koju godinu kasnije pokrenuo je nezavisni list u čijoj je redakciji, za radnim stolom, dočekao smrt. Količina slobode koja je ranije u njegovoj Slobodnoj Dalmaciji vladala našla je svoj izraz u osnivanju Feral Tribunea, koji je koncem 1993. pokrenula skupina bivših novinara Slobodne i koji će se ubrzo i sam naći pod kontinuiranim udarom režima.

‘Nije dobro ni za Vas ni za Hrvatsku, što toliku količinu odluka donosite Vi osobno, ali to je činjenica koju ne možemo mimoići’, započinje Goldstein svoje obraćanje Tuđmanu, kao da se i sam ispričava što živi u zemlji u kojoj je potrebno moliti vladara za milost

Drugo pismo

Drugo od tri izravna obraćanja Tuđmanu, uvrštena u ‘Proslove za bolju zemlju’, objavljeno je u časopisu za kulturu demokracije Erasmus što ga je sam Goldstein sa suradnicima pokrenuo u Zagrebu u travnju 1993. kako bi otvorio prostor za slobodno mišljenje nakon što je ono izgnano iz većine hrvatskih medija. Riječ je o kolektivno potpisanom otvorenom pismu pod naslovom ‘Vrijeme je za odlazak’ od 20. rujna 1993. Potpisani su, abecednim redom, bili Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec. Od Goldsteinova teksta u Slobodnoj Dalmaciji u veljači te godine do mjeseca rujna autoritarnost režima toliko je uznapredovala da potpisnici sada već traže od Tuđmana da odstupi s vlasti i time omogući početak stvarnog procesa demokratizacije. Pismo je popis režimskih grijeha u osam točaka, s Tuđmanovom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine u prvom planu. Angažman Hrvatske u ratu protiv muslimana u BiH, navode potpisnici, sramoti Hrvatsku pred cijelim civiliziranim svijetom, ostavlja na cjedilu većinu Hrvata u BiH i vodi u propast njenog multikulturnog identiteta. Tuđmana prozivaju zbog njegovih upornih pokušaja da probleme Bosne i Srba u Hrvatskoj rješava u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem, ‘usprkos uzastopnom iskustvu da je baš on najperfidniji i najzloćudniji partner, s kojim se ništa dobra ne može riješiti’.

Slijedi opis unutrašnje politike Tuđmanovog režima koji je opasno zagazio na putu prema fašizmu. ‘Vašim autoritarnim stilom upravljanja i netrpeljivošću prema drukčijem mišljenju unazađena je hrvatska demokracija u njenim začecima, osakaćene su kompetencije Sabora i vlade, ograničena sloboda medija, degradirana institucija opozicije i višestranačkog sistema.’ Tuđmanu se spočitava da je u ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolio invaziju ‘ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke’ zbog čega njegove povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i ‘nedovoljno ublažavaju mnogobrojne pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju hrvatske države’. Za tu se ocjenu pružaju i drugi argumenti, pa se dodaje da se pod pokroviteljstvom Tuđmanovog HDZ-a vrši jednostranačka politizacija vojske, policije i gospodarstva, uz toleranciju bezočnog bogaćenja privilegirane oligarhije.

Nakon što su iznijeli dijagnozu, potpisnici nude lijek: promjenu politike i ljudi koji politiku vode. ‘Samo nova politika i novi ljudi mogu Hrvatskoj povratiti izgubljeni kredibilitet u svijetu i kod kuće.’ Traže vođenje nedvojbeno jasne mirotvorne politike, uz dosljedno poštivanje prava nacionalnih manjina u praksi, kojom bi novo hrvatsko vodstvo moglo postepeno početi vraćati povjerenje i u otrgnutim hrvatskim krajevima s većinskim srpskim stanovništvom. Smatraju da je Hrvatskoj potrebno formiranje jake vlade s nedvojbeno suverenom demokratskom i miroljubivom orijentacijom, za što je preduvjet Tuđmanovo povlačenje i svođenje kompetencija predsjednika države na one kakve postoje u zemljama razvijene parlamentarne demokracije. ‘Time počinje stvarni proces demokratizacije i ozdravljenja države Hrvatske, bude se nade i otvaraju perspektive za budućnost i smireno se u normalnom roku mogu pripremati novi izbori i nužne ustavne promjene’, zaključuju na kraju pisma.

Treće pismo

Tuđman, naravno, nije odstupio. Djelovao je do kraja života upravo suprotno i nastavio kršiti sve otpore koji su stajali na putu sve većem gomilanju moći u njegovim rukama. Svoj treći tekst uvršten u ‘Proslove za bolju zemlju’, pod naslovom ‘Otvoreno pismo Franji Tuđmanu’, Goldstein objavljuje 30. siječnja 1996. u Feral Tribuneu, nakon što je Tuđman, iskoristivši ratnu pobjedu, prekrojio izborni sustav po mjeri HDZ-a i na prijevremenim parlamentarnim izborima zabetonirao svoje svevlašće. Treće je pismo najosobnije jer se Goldstein obraća Tuđmanu zbog njegove ideje da ‘treba preurediti Memorijalno područje Jasenovac u Spomen-područje hrvatskih ratnih žrtava’, ideje po kojoj bi se u Jasenovac prenijele kosti ubijenih ustaša, tako da na zajedničkom grobištu leže kraj kostiju onih koje su ustaše poubijali. Zbog toga je Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj već uputila Tuđmanu dva upozoravajuća pisma na koja on nije odgovorio. Toj monstruoznoj ideji Goldstein se više ne suprotstavlja samo apeliranjem na Tuđmana, jer već zna da apeli kod njega ne daju rezultata. Slavko Goldstein nabraja u tom otvorenom pismu svoje mrtve, čije kosti leže na području Jasenovca. Popis je dugačak: ‘U Jasenovcu su 1942. i 1943. godine ubijeni pripadnici uže obitelji mojeg pokojnog oca (koji je ubijen 1941. godine u Jadovnu): moj djed Aron Goldstein (68 godina), baka Adolfa Goldstein rođena Reich (65), stric Oto Goldstein (47), njegova supruga Greta (39), njihov sin Darko (8), moja tetka Alma Goldstein udana Rosenberg (39), njen suprug Aleksandar Rosenberg (43), njihov sin Feliks (12), moja tetka Berta Goldstein (37).’ Goldstein sada najavljuje Tuđmanu da će, ako zaista počne provoditi svoju namjeru, kod nadležnih pravosudnih organa pokrenuti postupak protiv njega kao inicijatora i naredbodavca zbog oskvrnjivanja spomen-obilježja i groblja. ‘Pozvat ću se pri tome na članak 240, stavak 2. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, prema tekstu objavljenom u Narodnim novinama broj 32/93. od 17. 4. 1993. godine, gdje su za takvo krivično djelo predviđene vrlo oštre kazne’, poručuje mu, podcrtavajući citiranjem zakona ne samo moralnu izopačenost nego i kriminalnu narav Tuđmanovih zamisli.

Slavko Goldstein sanjao je slobodno društvo, vjerujući da ga je nakon raspada jednopartijskog jugoslavenskog sustava moguće izgraditi u višestranačkoj Hrvatskoj. Franjo Tuđman nije imao taj san. Njega je zanimala vlast

Goldsteinova pisma pokazuju što današnja Hrvatska baštini od Tuđmana. Današnje revizionističko ‘prekapanje’ Jasenovca naslijeđe je Tuđmanove politike. Nesnošljivost prema srpskoj nacionalnoj manjini kojoj svjedočimo također je dio tog naslijeđa. Današnja invazija ‘ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanja povijesti, šovinističkih istupa i postupaka’, o čemu su u rujnu 1993. govorili supotpisnici otvorenog pisma, naslijeđe je Franje Tuđmana. Današnji položaj Hrvata u BiH i propast njenog multikulturnog identiteta, naslijeđe je Franje Tuđmana. Današnje autoritarne tendencije i netrpeljivost prema drukčijem mišljenju, današnja disfunkcionalnost državnog aparata i javnih sustava, današnja kontrola vlasti nad javnom radiotelevizijom, današnji utjecaj Crkve i radikalnih veteranskih struktura, današnja korupcija, današnja koncentracija bogatstva u rukama malobrojnih, današnje osiromašenje širokih slojeva, naslijeđe su politike Franje Tuđmana, za čijega života nikada nije nastupio period liberalizacije. Od trećeg Goldsteinova pisma iz siječnja 1996. do Tuđmanove smrti u prosincu 1999. režim je samo postajao sve autoritarniji i krući.

Totalitarni um

Kada Goldstein u svojem tekstu iz veljače 1993. u Slobodnoj Dalmaciji podsjeća Tuđmana na njihove razgovore o demokratizaciji i slobodi iz 1989. godine, iz njegovog se tona osjeća kako je Tuđman i onda u tome bio više deklarativan, a manje uvjeren. No i to što je 1989. iskazivao kao svoje mišljenje i svoj stav, Franjo Tuđman je iznevjerio po dolasku na vlast. Goldstein je te 1989. godine bio važan čovjek na demokratskoj sceni, osnivač i prvi predsjednik HSLS-a, prve nove hrvatske stranke. Šest godina mlađi od Tuđmana, kao mladi partizan i komunist, nositelj ordena za hrabrost, rano se nakon Drugog svjetskog rata, dok je Tuđman gradio oficirsku i funkcionersku karijeru, razočarao postupcima novog režima, čije je modernizacijske uspjehe cijenio, ali je, uz jasnu opreku prema krajnjem zlu fašizma, u svojim tekstovima isticao njegov autoritarni karakter, nazivajući ga i totalitarnim. Nije u socijalizmu gulio na robiji, ali je znao što to znači, jer je njegova kasnija supruga Vera Stanković kao studentica početkom 50-ih zbog jedne šale završila na Golom otoku. Nije bio nacionalist ni kao Židov ni kao Hrvat, držao je da nacionalni pokreti i u Izraelu i u Hrvatskoj čine krivo ako za svoj cilj nemaju razvoj slobodnog društva ravnopravnih građana svih nacionalnosti. Nije ni u jednom pogledu bio ekstremist, ali bio je čovjek od čvrstih uvjerenja, bio je kao novinar, umjetnik, intelektualac i izdavač angažiran na demokratizaciji Jugoslavije, njegov je uporni i usmjereni rad stalno izazivao režim, bio je zbog toga smijenjen s čela velike izdavačke kuće koju je sam podigao, od početka 1960-ih sve do 1990. pratile su ga tajne službe i o njemu sastavile debeli dosje. Ni u jednom trenutku nisu s njime uspjele uspostaviti nikakvu suradnju, nije bilo moguće poljuljati njegov integritet.

Takav Slavko Goldstein sanjao je slobodno društvo, vjerujući da ga je nakon raspada jednopartijskog jugoslavenskog sustava moguće izgraditi u višestranačkoj Hrvatskoj. Franjo Tuđman nije imao taj san. Njega je zanimala vlast i on je u hrvatskom nacionalnom pokretu vidio priliku da je se domogne. Bio je opsjednut hrvatskim nacionalnim pitanjem, daleko više nego što se zanimao za pitanja slobode i demokracije. Kada je na valu nacionalnog pokreta konačno zasjeo na vlast, cijeli njegov predsjednički mandat bio je ispunjen nezasitnom žudnjom za gomilanjem moći. Nije mu je ni u jednom trenutku bilo dosta, ni prema unutra, gdje je koliko god je mogao pokoravao i slamao institucije, medije i opozicijske stranke, ni prema van, gdje su njegove teritorijalne pretenzije u Bosni i Hercegovini bile izraz te žudnje da vlada što silnije, nad što širim teritorijem i što većim stanovništvom.

Ako je u drugom, poratnom dijelu Tuđmanova mandata, u kojem je jedina svijetla točka bila međunarodnim nalogom provedena mirna reintegracija Podunavlja, i bilo nekih proplamsaja slobode u društvu i medijima, onda do toga nije došlo njegovom voljom, već, kako su pokazali masovni građanski i sindikalni prosvjedi koncem 1996. i početkom 1998., zbog postojanja otpora i sve većeg buđenja protiv neslobode, nepravde, bezakonja, nasilja, pljačke, korupcije i bijede. Narod se počeo dizati protiv vladara i Hrvatska je potkraj njegova života nestrpljivo čekala da Tuđman ode, da njegova stranka preda vlast. Pod Tuđmanovom vlašću, otkriveno je nakon njegove smrti, uhođeno je 126 novinara i još 530 drugih hrvatskih građana, sindikalnih vođa, opozicijskih političara i uglednih javnih radnika. Službe koje su to činile u jugoslavenskom režimu, nastavile su to činiti i u Tuđmanovom režimu. Pod njegovom vlašću se i izvan ratnih područja, da ni ne spominjemo što se sve događalo u njima, u velikim urbanim sredinama ubijalo, mučilo i proganjalo ljude, puno gore nego u posljednjih 40 godina ozloglašenog jugoslavenskog socijalizma.

Franjo Tuđman zbog svega toga ne može biti smatran ocem moderne hrvatske demokracije. Stvarna demokratizacija je, baš kao što su još u rujnu 1993. konstatirali Slavko Goldstein i supotpisnici otvorenog pisma, mogla početi tek nakon njegovog silaska s vlasti, a kako se on nije dao maknuti, započela je tek njegovom smrću. Od početka 2000. naovamo u Hrvatskoj se razvijaju liberalna demokracija i pluralističko društvo. To ide polako i uz brojne teškoće, ali se kreće, društvo je u stalnom previranju i pokazuje žilavost da održava proces. Periodi u kojima se stvari kreću unatrag izazivaju bojazan, ali ne od povratka u totalitarni socijalizam, kako ga je vidio Goldstein. Izazivaju bojazan od povratka u Tuđmanovo vrijeme koje je opasno smrdjelo na fašizam, čijim je značajkama, slijedimo li čuveni esej Umberta Eca o vječnom fašizmu, i više nego dovoljno obilovalo. Slavko Goldstein, koji je u ranoj mladosti stupio u partizansku borbu protiv ustaškog fašizma, pozne je godine svojeg života posvetio borbi protiv proustaškog revizionizma i fašizacije koju je Tuđmanov režim ostavio današnjoj demokratskoj Hrvatskoj u naslijeđe.

Svaka periodizacija novije hrvatske političke povijesti koja to ne uzima u obzir, sadrži u sebi afirmaciju Tuđmanovog autoritarnog nacionalističkog sustava i njegovih zlodjela. Nakon sloma jednopartijskog socijalizma deset godina od Titove smrti, Hrvatska je od 1990. do konca 1999. imala režim Franje Tuđmana koji prestaje njegovom smrću i smjenom HDZ-a s vlasti tri tjedna kasnije. Zatim počinje demokratizacija. Njen idejni nositelj nije bio Tuđman, već su to bili njegovi oponenti, ljudi poput Slavka Goldsteina i niza drugih političara, intelektualaca, javnih radnika, aktivista za ljudska prava i nezavisnih novinara, ljudi koje je Tuđmanov režim baš zbog tog angažmana uhodio i proganjao.

Oni koji danas podjednako i bez isticanja razlika osuđuju ‘dva totalitarizma’, misleći pritom na ustaški fašizam i jugoslavenski komunizam, a slave Franju Tuđmana kao mjeru sviju stvari i podižu mu spomenike, ne samo da time izjednačavaju dva sistema koja se ideološki i po zlodjelima ni približno ne mogu sravniti, nego pokazuju da su u svojoj osudi totalitarizma kao takvog više deklarativni, a manje uvjereni. Dok god sintagma ‘režim Franje Tuđmana 1990. – 1999.’ ne postane opće mjesto u javnoj komunikaciji, dok god se period Tuđmanove vladavine tako ne sagleda, u Hrvatskoj će biti totalitarnog uma.

1/3