Predsjednik Rusije Vladimir Putin nastavlja ostvarivati ono protiv čega se bori, konkretno širenje NATO-a prema Rusiji i pojačanje prisutnosti Sjevernoatlantskog saveza na ruskoj granici. Ni tri mjeseca nakon što je započeo napad na Ukrajinu postigao je nešto što se donedavno činilo nemogućim – Švedska i Finska žarko žele postati članicama NATO-a. U obje nordijske države završeni su, veoma brzo i uz do prije tri mjeseca nezamislivu podršku javnosti, politički procesi koji su u srijedu rezultirali podnošenjem zahtjeva za članstvom. Dvije države djeluju simultano, a predvodnice tog procesu su premijerke Magdalena Andersson (Švedska) i Sanna Marin (Finska), obje socijaldemokratkinje.
Eventualno članstvo u NATO-u korjenito će promijeniti vanjskopolitičku poziciju dvije nordijske države. Finska je sedam desetljeća bila poznata kao vojno neutralna država čiji se status opisivao pojmom "finlandizacija". Taj pojam, pojednostavljeno, označava vojno neutralnu zemlju kojoj je tu neutralnost zapravo nametnuo od nje moćniji susjed (konkretno Sovjetski Savez), a zauzvrat se taj moćni susjed ne petlja u unutarnju i vanjsku politiku i društveno-političko uređenje te zemlje. Švedska je više od dva stoljeća profitirala od svoje neutralnosti. Ne onoliko koliko je od neutralnosti profitirala Švicarska, ali u velikoj mjeri jest. Iako su obje zemlje sudjelovale u vojnim vježbama NATO-a u posljednjih tridesetak godina, njihov mogući novi status značit će i njihovu drugačiju poziciju u međunarodnoj areni.
Erdoganova prijetnja mnogo je moćnija od Milanovićeve koja je primarno za domaću upotrebu. Finska i Švedska najavile su da će u Ankaru poslati svoje delegacije, no Erdogan je poručio da nema razloga da ikoga šalju
Finska bi trebala postati šesta članica NATO-a koja je na granici Rusije (to su još Norveška, Poljska, Litva, Latvija i Estonija), a njena 1.300 kilometara duga granična linija s Rusijom tu će liniju NATO-a i najprostranije države svijeta udvostručiti. Moskva je nervozno reagirala već i na samu najavu mogućnosti učlanjena spomenute dvije države u Sjevernoatlantski savez, a nervoza je primjetnija u slučaju Finske. Ne bi li situaciju po sebe dodatno pogoršala i ubrzala odluke u Stockholmu i Helsinkiju, ruska je politika svako malo spominjala vlastiti nuklearni arsenal na Baltiku, spominjala je da ulazak u NATO ne bi prošao nekažnjeno, govorilo se o sankcijama. I prve sankcije već su uvedene. U ponedjeljak je Rusija prestala Finskoj isporučivati električnu energiju, navodno zbog problema s plaćanjem. Za Finsku, koja iz ruskih izvora namiruje deset posto elektroenergetskih potreba, prestanak isporuke ne bi trebao biti nesavladiv problem. Može se očekivati i prestanak isporuke plina Finskoj. Ta zemlja gotovo u potpunosti svoje potrebe za plinom namiruje u Rusiji, ali kako na plin otpada tek pet posto finske energetske bilance, jasno je da ta prijetnja nije osobito snažna.
Najveći problem za novo širenje NATO-a u ovome je trenutku veoma važna članica saveza – Turska. U Moskvi mora da su jako zadovoljni stavom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koji je odlučno protiv finskog i švedskog ulaska u Sjevernoatlantski savez. Turski predsjednik tvrdi da se ne smije počiniti greška kakvu je Savez počinio kada je u članstvo primio Grčku (primljenu 18. veljače 1952. godine, istoga dana kada i Turska). Ono što Erdogan zamjera nordijskim zemljama jest to da su one de facto sponzori međunarodnog terorizma i kao takve ne smiju biti članice Saveza koji je prije dvadesetak godina svoj razlog postojanja tražio u nečemu što je tadašnji američki predsjednik George W. Bush nazvao "rat protiv terora".
Erdoganova prijetnja mnogo je moćnija od Milanovićeve koja je primarno za domaću upotrebu. On doista može zaustaviti ulazak te dvije države u NATO. Sredinom prošlog tjedna bio je odlučno protiv, zatim se koncem tjedna činilo da je malo omekšao, da bi početkom ovoga tjedna zauzeo još čvršći stav. Finska i Švedska najavile su da će u Ankaru poslati svoje delegacije na razgovor s Erdoganom, on je poručio da nema razloga da ikoga šalju.
Turska je iznimno važna članica NATO-a. Ona uvelike kontrolira južno, pogotovo jugoistočno krilo NATO-a. S Rusijom (i ne samo s njom) dijeli Crno more. Graniči s Iranom, ali i s veoma nestabilnim i ratovima razrovanim Bliskim istokom. Istodobno, Erdogan već barem deset godina vodi politiku emancipacije Turske od Sjedinjenih Američkih Država koje su joj desetljećima bile tutor kako u vanjskoj tako i u unutarnjoj politici. Ta se emancipacija manifestira u periodičnom, nemalom pogoršanju odnosa Ankare i Washingtona, ali i u snaženju odnosa Ankare i Moskve. Turska je na opći užas NATO-a od Rusije nabavila protubalistički sistem S-400, Rosatom je taj koji gradi prvu tursku nuklearnu elektranu, milijuni Rusa svake godine ljetuju u Turskoj, a ne treba zaboraviti ni energente, pa ni to da je Rusija važno tržište turskim industrijskim i poljoprivrednim proizvodima. Uza sve to, Turska je država koja ima drugu najveću vojsku u NATO-u. Njena svojeglavost, konkretno zbog kupnje S-400 sistema, već je kažnjena i SAD je otkazao isporuku nadzvučnih borbenih aviona F-35, najmodernijeg aviona koji Sjedinjene Države izvoze.
Turski prigovor o navodnom sponzoriranju terorizma više se odnosi na Švedsku nego na Finsku. Švedska je primila mnoge Kurde i dala im azil, a to je ono što Erdogana smeta. Zapravo tvrdi da Švedska pomaže Radničku stranku Kurdistana (PKK) koja je i u SAD-u i EU-u na popisu terorističkih organizacija. No Švedska utočište ne pruža PKK-u nego Kurdima koji su doista politički (ali i vojno i ekonomski) proganjana manjina u Turskoj, a mnogi od njih su zagovornici ljudskih prava. Ovih je dana Amineh Kakabaveh, članica Riksdaga, švedskog parlamenta, za Svenska Dagbladet izjavila da je ona ta na koju se referirao Erdogan kada je govorio o teroristima u parlamentima Švedske i Finske. Kakabaveh je Kurdkinja iz Irana. U mladosti je bila pešmerga, pripadnica kurdskih snaga u iračkoj vojsci. Članica Riksdaga je od 2008. godine, poznata je po svoji feminističkim, antirasističkim i sekularnim stavovima. Za Svenska Dagbladet je izjavila da Erdogan mrzi svakoga tko se zalaže za ljudska prava.
Turski je predsjednik u svom stavu prošao ubrzanu evoluciju. Finski predsjednik Sauli Niinistö izjavio je da je stav njegovog kolege iz Ankare za samo nekoliko dana postao mnogo tvrđi. Dva su predsjednika o članstvu razgovarala prije nešto više od mjesec dana i tada ga je Erdogan podržao. Zatim je stav počeo mijenjati i to prema sve tvrđem. I Švedska i Finska vjeruju da će pregovorima moći omekšati Tursku, a u tome bi trebale pomoći i Sjedinjene Države i Njemačka koja je najavila da će raditi na ubrzanoj proceduri prijema. No valja podsjetiti da NATO ima bolnu prošlost s tvrdoglavim zemljama. Grčka je zbog spora o imenu, svim pritiscima usprkos, blokirala ulazak Makedonije u Sjevernoatlantski savez u koji je trebala ući 2009., kada i Hrvatska i Albanija. Makedonska zastava u sjedištu NATO-a dignuta je tek 2020. godine, nakon što je riješen spor o imenu države i u NATO nije primljena Makedonija nego Sjeverna Makedonija.
Nešto malo razloga za optimizam ipak ima, a razlog dolazi iz, začudo, Moskve. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u utorak je izjavio da ulazak Finske i Švedske u NATO vjerojatno neće ništa bitno promijeniti jer te dvije države ionako već godinama sudjeluju u njegovim vojnim vježbama. "NATO uzima u obzir njihov teritorij kada planira vojno napredovanje na istok. Tako da u tom smislu vjerojatno nema velike razlike. Pogledajmo kako se njihov teritorij koristi u praksi u Sjevernoatlantskom savezu", izjavio je Lavrov.
