Prvi dio Knausgårdove "Moje borbe" pročitao sam 2015., a 2018. u Oslu sam postavio Krležu. Drugi put u Oslu, 2020. režirao sam "Povijest bestijalnosti" Jensa Bjørneboea. Do njega sam došao ispisivanjem bilježaka iz Knausgaardovih romana. Pretraživao sam imena koja Knausgård spominje, i dobio svoju google-enciklopediju norveške umjetnosti 20. stoljeća. Bjørneboe je za Karla Ovea literarni bog. Filozof, esejist nekonvencionalnog avangardnog stila, pisao je autofikcionalne romane prije nego što su ih tako nazivali.
Nobelovac Jon Fosse bio mu je, s druge strane, učitelj u školi pisanja. Mlađem je kolegi usadio sklonost romanima u nastavcima, sluh koji lovi glasove jedva čujnih bića, drveća i životinja i ljubav prema staronorveškoj mitologiji. Bjørneboe je luđak, anarhist, vrsta suvremenog Artauda. Fosse osamljenik sklon meditacijama o smrti. Knausgård je mješavina toga. Osamdesetih smo dijelili sličan put kojim su tada išli mnogi mladi Evropljani koji su imali nagnuća prema umjetnosti.
Uzori su svakako Proust, Mellville, Celine, Handke i Thomas Bernhard. U muzici ono što smo tada svi slušali: Talking Heads, The Cure, The Clash, Joy Division, New Order, Ultravox, Simple Minds, Iggy Pop, The Smiths i naravno Bowie. Karl Ove je rock-kritičar u jednom bergenskom studentskom listu. Bergen! Zbog Knausgårda sam onim čuvenim vlakom koji prolazi kroz snježne nanose, vijuga zaobilazeći fjordove, penje se visoko u planine, pa se obrušava prema moru, hodočastio iz Osla u Bergen. I očekivao da ću se nekim čudom naći u osamdesetima.
Pretražio sam tamošnji duhanski put. Htio sam se uzverati na brijeg ispod studentskog doma kojim se Knausgård bolestan od pijanstva vraćao s višednevnog tuluma. Onda kada je zaradio čuvene ožiljke. Ali osamdesetih više nema. Grad je bogat, nigdje traga boemštini. "Jutarnja zvijezda", kad se pojavila, bila je živo tumačenje tog novog Bergena i htio sam je odmah prenijeti u teatar. Gorana Vojnovića pozvao sam da adaptira roman. Iz njega smo izabrali pratiti sudbine nekoliko protagonista. Oni žive u Bergenu i okolici.
Predstava se rađala i izašla u Ljubljani, postjugoslavenskom Bergenu. Radnja se odvija u nekoliko zadnjih toplih dana u kolovozu koji će se pokazati značajni, ne samo za junake nego i za cijelo čovječanstvo. Ljeta u Norveškoj znaju biti vrela, kao što je Petrograd u kojem se događa "Zločin i kazna" nesnošljivo vruć. Arne, sveučilišni profesor književnosti se priprema predavati o Danteovoj "Božanstvenoj komediji".
Na odmoru je u vikendici sa svoje troje djece i suprugom Tove, bipolarnom umjetnicom koja je ušla u maničnu fazu. Egil, Arneov pustinjački prijatelj iz djetinjstva, živi tokom cijele godine na otočiću blizu Arneove ljetne kuće i provodi vrijeme čitajući Nietzschea, Kierkegaarda i Heideggera. U gradu Bergenu su i Solveig, bolnička sestra, Jostein, cinični novinar koji se žestoko opija i koji je degradiran premještanjem u kulturnu rubriku. Čezne za povratkom u crnu kroniku.
Tu je Turid, njegova žena, kojoj je nevjeran; ona radi depresivan posao njegovateljice u domu za osobe s mentalnim poteškoćama. Kathrine, pastorica u Norveškoj crkvi, umorna je od života s mužem Gauteom. Ona na letu iz Osla odluči da će prespavati u hotelu u svom gradu, jer se jednostavno više ne može vratiti mužu i djeci. Kao u Knausgårdovoj "Mojoj borbi", glavni likovi i ovdje provode najveći dio svojih života razmišljajući baš o životu.
Uz viski i kavu, Arne i Egil raspravljaju o vjeri, smrtnosti, smislu postojanja, odnosu čovjeka i prirode. Kathrine se osvrće na mladost: "Tratili smo vrijeme i misli, a tek kad je bilo gotovo, shvatila sam da je sve to bilo jedinstveno i da se nikada neće vratiti. Takav je život, zar ne?" Vozeći se kući nakon naporne smjene, Solveig razmišlja o tome da mladi ljudi koji žive u blizini bolnice nikada ne razmišljaju o tome što se tamo događa: "Naravno da ne, zašto bi? Smrt je uvijek negdje drugdje."
Dok se u "Mojoj borbi" ontološka promišljanja likova odvijaju unutar potpuno realističnog konteksta, u "Jutarnjoj zvijezdi" ulazimo u carstvo jezivog, čudnog i užasnog. Članovi sotonističkog rock benda pronađeni su ubijeni, oderana im je koža s lica, skalpirani su. Počinju se događati i druge nevjerojatne stvari. U zračnoj luci u Oslu, Kathrine se nakratko susreće s muškarcem za kojeg se sutradan, na sprovodu na kojem ona vodi obred, ispostavi da nije nitko drugi nego pokojnik, iako je služba bila dogovorena više od tjedan dana ranije.
Solveigin pacijent proglašen je mrtvim, srce i moždane aktivnosti mu ne rade. Usred operacije u kojoj su mu trebali biti odstranjeni organi za dalju transplantaciju, pokazalo se da je ipak živ. Čudne se stvari događaju sa životinjama. Tove, padajući u ludilo, odrubljuje glavu obiteljskoj mački i njezinom krvlju ispisuje lascivnu poruku kao umjetničko djelo. Njezin muž Arne razgovara s vjevericom. Dok Kathrine sjedi s mamom u kafiću na otvorenom, u srcu Bergena, golema ptica se spušta i grabi sićušnog vrapca koji je kljucao mrvice na stolu.
Turid, jureći za odbjeglim pacijentom u šumu, završi licem u lice s nečim što najprije smatra čovjekom, a onda shvaća da je to nešto nepoznatog porijekla, prahistorijsko. Egil smatra da je nova jutarnja zvijezda iz Biblije, koja se na latinskom naziva Lucifer. U nekim se odlomcima Novog zavjeta izraz "jutarnja zvijezda" odnosi na Isusa. Egilov desetgodišnji sin Viktor kune se da je neko stvorenje provirilo u njegov prozor. Egil ga tješi, ali kada začuje neljudske zvukove koji dopiru iz šume, pomisli da su se otvorila vrata pakla. Josteinov i Turidin depresivni sin, Ole, puca sebi u čelo i izgleda kao da je sigurno mrtav, ali je ipak živ.
Kada Turid locira izgubljenog pacijenta, koji prije nije mogao izgovoriti suvisle misli, on joj kaže: "Suđeno ti je." A kad Arne doveze sad već dokazano psihotičnu Tove na psihijatrijski odjel, ona kaže: "Svi su mrtvi. Svi smo mrtvi". "Moja borba" je remek-djelo sastavljeno isključivo iz Knausgårdovih vlastitih sjećanja. "Jutarnja zvijezda" je žilvernovski dragulj, a Knausgård je ludo maštovit. Stvorio je potpuno zaokružene likove i dao im priče koje zajedno rade kako bi u finalu izazvale pakleni sudar.
Na početku nas prati turoban dojam standardnog suvremenog skandinavskog romana, zajedno s uobičajenom postavom književnih i umjetničkih tipova opterećenih umorom ili tjeskobom. Junaci su u ranim pedesetima, najčešće su u lošim brakovima, imaju neprilagođenu djecu i probleme s alkoholom. Nakon što smo se u prvom dijelu romana i predstave navikli na skoro dokumentarni ritam, u drugom sve počinje nalikovati na krimić Joa Nesbøa.
Onaj tajanstveni čovjek s aerodroma koji je ušao u lijes u Kathrineinoj crkvi, nagovještava pokolj death metal benda. Dobri stari Knausgård kao da postaje Stephen King. Zašto roman i predstava izazivaju jezu i dodiruju užas današnjeg predapokaliptičnog trenutka? Zato što završavamo na teritoriju znanstvene fantastike, s osjećajem čuđenja i straha. "Jutarnja zvijezda" ne spada ni u jedan žanr i ne nalikuje bilo kojem drugom romanu.
Zahvaljujući genijalnoj prevoditeljici Anji Majnarić, čitatelj se često osjeća kao da je prebačen u Hrvatsku. Ako se na početnim stranicama osjećamo kao da se nalazimo usred nečega što nalikuje životu kakav poznajemo, na kraju nas prožima osjećaj krhkosti ljudskog postojanja i uzaludnosti naših napora da ga shvatimo i učinimo nešto smisleno s njim.
Koliko god se trudili ostaviti traga u ovom svijetu, malo zaista cijenimo njegova svakodnevna čuda, ljubav, društvo životinja, ljepotu prirode, radost glazbe i umjetnosti. Koliko god se trudili da osmislimo život, toliko je zapanjujuća naša sposobnost da ustrajno odbijamo misli o smrti.
Psihoanalitičarka Željka Matijašević zapisala je povodom naše predstave: "Lakanovci bi svakako rekli da su nam katastrofe, ili ono frojdovsko zazorno potrebne jer one pokazuju kako nakon prelaska ruba možemo shvatiti da je postojanje prije ruba bio dobar život u koji se vraćamo oplemenjeni iskustvom ruba. Ako ne pređemo granicu to ne možemo ni znati."
Nakon toga zaključuje: "Ovaj tekst možda zaista govori o neuspjehu promjene, o neuspjehu dinamičke preobrazbe, o ljudima koji su toliko umrtvljeni da ih ni čudesna svjetleća zvijezda ne može potaknuti ni na kakvo kretanje prema nečem psihološki ili duhovno novom. Oni su poput putnika koji ne mogu ni natrag u staru strukturu ličnosti, ni naprijed u novu strukturu, pa se nalaze u području u kojem ih ni smrt ne želi primiti – čekaju na obalama podzemne rijeke zaborava."
