>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Uspješna Hrvatska

Svi smo postali spontanom sljedbom trickle-down ekonomije, po kojoj moćnike trebamo pustiti da zgrću jer jedino će tako nešto od blaga doći i do potrebitih. Dobro je znati da je tu teoriju društva pravedne kapaljke smislio izvjesni Will Rogers za vrijeme američke Velike depresije. A dotični je bio – humorist!

Izreka se pripisuje američkom predsjedniku Abrahamu Lincolnu i glasi: Neke ljude može se varati sve vrijeme, sve ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme. To ipak vrijedi i za naše prilike, koje su sve dalje od pukog povratka u devedesete. Iako bi on nekima, koji bi da naprosto recikliraju u beskraj stare političke i intelektualne bitke s nacionalizmom i klerikalizmom bez kapitalizma, izgleda odgovarao.

Sve većem broju ljudi je sve više jasno da su ovdašnje katastrofe devedesetih, daleko od toga da budu samosvrhom, na neki način bile samo zalog, žeton za ovakav ulazak u ‘samoposlugu’ globalnog kapitalizma u kakvome danas živimo. Trebalo je proizvesti lokalni, balkanističkom ideologijom prožeti ‘sukob civilizacija’, e da bi se teritorij lakše uklopio u evroatlantske integracije. Koje tek sada – jer one, za razliku od urođenika, imaju vremena planirati – počinju pokazivati svoje prave svrhe. Tako su se ‘naši’ vođe iz devedesetih – svi oni tuđmani, miloševići i izetbegovići – u retrospektivnoj i za većinu naknadnoj pameti, pokazali kao puki ‘njihovi’ vođe. Kao nestajući posrednici u ostvarenju novog svjetskog poretka. Sve ono što se koliko jučer prodavalo kao ‘prvo hrvatsko’, od zraka do puške na ramenu, o novcu da i ne govorimo, za samo desetljeće-dva postalo je ‘zadnjim hrvatskim’. I prešlo u strane ruke.

Pa ipak se, u proizvodnji javnog mnijenja i više no iz političkih stranaka, ponovno na stanovništvo širi loša savjest. Optužuje ga se kako u tom prijelazu, toj tranziciji u globalno, nismo bili dovoljno dobri đaci. Traže se uvijek nove, ‘radikalne’ strukturne reforme, sve odreda usmjerene na raspad društvenosti. Kao da će iz njega, po nekom čudnom mađioničarskom triku, iznići nešto konstruktivno. Kao da će iz ekstremističkog samonegiranja radnih ljudi po nekom automatizmu proisteći i za njih nekakav pozitivan krajnji rezultat. Svi smo postali spontanom sljedbom trickle-down ekonomije, iako o toj teoriji nije uopće bilo javne rasprave. Po njoj ekonomija prosperira od onih s enormnim prihodima, jer takvi pomažu društvu u cjelini da se oporavi. To je ono ‘zdravo seljačko’ mišljenje po kojem ako todorićima bude išlo dobro, i nama ostalima bit će bolje. Kapnut će ponešto u svačiji džep. Otvarat će se nova radna mjesta. Zato pustimo moćnike neka zgrću. Jer jedino će tako nešto od blaga doći i do potrebitih. Dobro je znati da je tu teoriju društva pravedne kapaljke smislio izvjesni Will Rogers, za vrijeme američke Velike depresije 1930-ih. A dotični je po zanimanju bio – humorist! I podsjetiti kako se američko društvo iz krize izvuklo upravo suprotnom praksom. Onom ‘novog dogovora’ (New Deal) između države i stanovništva, tj. radnih i posjedničkih klasa, po kojem je izvršena velika preraspodjela dobara. U korist radnih klasa, sve u želji da one ne postanu i revolucionarne.

Ogromne promjene kroz koje naše društvo trenutno prolazi zato se ne tiču samo ekonomije, već društvenosti društva kao takvog. Točnije, ekonomske ciljeve koje nam propisuju ekonomisti i političari žele postići vrijednosnim ocjenama društvenih odnosa. Na djelu je nekakvo prevrednovanje svih vrijednosti, ali ne u ničeanskom smislu zagovaranja jednog otvorenog Antikrista. Prije je riječ o misiji da se ‘povratak’ vjeri, obitelji, naciji i konzervativnim vrijednostima upregne u podmazivanje istih onih korporativnih mehanizama koji u mnogo čemu razaraju svaku takvu konzervativnost (koja je i sama u dobroj mjeri konstrukt i izmišljanje tradicije).

Uzmimo samo sada već opće mjesto napada na tzv. socijalnu državu. Iako zamišljena baš kao garant reda i poretka (klasnog kompromisa), dakle nešto potencijalno konzervativno, odjednom je (u tzv. realnim politikama na Zapadu još 1980-ih, a u nas od 1990-ih u više valova) prepoznata kao nepravedna, štoviše pogubna. Socijalna država zatire razvoj, preskupa je. Ne na kraju: ona moralno kvari državljane, koji u njoj postaju lijeni i skloni iskorištavanju. U nas se to stvrdnulo u ideologem kritike preživjelog ‘socijalističkog mentaliteta’, koji je optužen za loš odnos ljudi prema radu. Do zadnje krize 2008. nije bila rijetkost čuti ‘kritiku’ kako ovdašnji ljudi ne vole da rade, da kada izgube jedan posao trebaju previše vremena da prihvate drugi, da se nekima i ne isplati raditi jer navuku novac iz raznih privilegija i socijalne pomoći (‘socijalnih transfera’) koju im društvo garantira. S druge strane, tko pati od ovakvog razvoja događaja? Pa naravno, ona manjina vrijednih, pametnih, sposobnih i nadasve poduzetnih ljudi, koje država preopterećuje porezima i drugim izdvajanjima. A sve zbog ovog ljudskog škarta.

Da bi ovi manevri mogli zaživjeti bilo je potrebno nanovo definirati klasične pojmove kao što su pravda, solidarnost, jednakost i sloboda. Kroz napad na socijalnu državu otjelovio se tako napad na cjelokupan način na koji se do sada utemeljivalo društvo. Neki govore da je bila nužna promjena cijelog mentalitetnog okvira života ljudi, o kojoj oni koji su samo trubili o naciji u svemiru nisu isprva govorili ništa. Sada je to drugačije. Sve društvene koalicije, čak i ne samo stranačke, sada traže nekakve društvene konsenzuse, ‘partnerstva za razvoj’, a to u prijevodu samo znači da posvuda traže ptice za kaveze koje proizvode. Uistinu se dogodila preobrazba – iz jednog društvenog uređenja u drugo. I kada je trebalo objaviti da je tranzicija završena i da smo mi ti na koje smo (vjekovima) čekali, što smo ugledali? Jedno društvo skrpljeno od konzervativnosti (snažna uloga Katoličke crkve i s njom povezana želja za reguliranjem svakidašnjeg života ljudi), nacionalizma (stalno iznova povlačenje granica između mi i oni, nas i drugih; a te druge se intenzivno konstruira i neprestano proizvodi) i na kraju, ali ne najmanje važno, od neoliberalizma (promjene uloge države, redukcije prava na svim područjima, od radnih do obrazovnih, uspostavljanja tržišta kao oblika demokracije, biranja najboljih političara koji se mogu kupiti).

Ono što je zajedničko svim tim trima ideologijama (katolicizam, nacionalizam, neoliberalizam) je da se temelje na isključivanju. Pustimo li sada po strani prva dva slučaja (koje lokalne ispostave globalnog civilnog društva vole drviti do besmisla, u koji zapadaju jer ih neće povezati s trećim), upitajmo se za kraj u kojem se smislu neoliberalizam temelji na isključivanju. Pa upravo on reafirmira manihejsku podijeljenost ljudi. Ali ne na klase – kako su to kroz povijest činili ljevičari – već na uspješne i neuspješne, pobjednike i poražene. Ako su današnji ‘nacionalisti’ ustvari diferencijalni ‘kulturni’ rasisti, neoliberali šire ‘samo’ prezir i gađenje spram sviju koji nisu javno priznati. I to uglavnom u vulgarno-materijalističkom smislu.

Nove preraspodjele vrijednosti donose dobit onima koji su bliski izvorima moći i novca. Da bi taj novi način preraspodjele dohodaka funkcionirao bilo je potrebno legitimirati rastuću društvenu nejednakost. Dapače, prikazati ju kao ‘novu pravednost’ (sva sličnost s predizbornim sloganima prošlosti i sadašnjosti je namjerna), posljedicu osobnih svojstava izabranih, te rezultat jake slobodne volje i dobrih izbora u onih sada društveno uspješnih. Što onda u takvom društvu mogu biti siromašni nego oni koji bi da iskorištavaju državu i klone se teškog rada. A sve na račun nas koji smo do svoga položaja došli upravo obrnutim svojstvima. Zato će daljnja smanjenja socijalnih prava – pokušaji čega će se sigurno nastaviti – biti dokazom uspostave nove pravednosti. Klasni rat postat će mir. A sužanjstvo većine njegova demokratska sloboda.