Prije dvije godine šef Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog kulturnog vijeća Ante Beljo najavio je ‘međunarodni znanstveni skup’. Nazvao ga je ‘Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941.-1945. – istina i monstruozne laži’. Suosnivač HDZ-a, Beljo je u medijima rekao da će priložiti ‘istinu’ o događajima iz 1942., koji su se prešućivali ‘u partizanskoj i četničkoj literaturi’. Ta ‘istina’ suprotstavljat će se dosadašnjim ‘monstruoznim lažima’ prema kojima su ustaše i nacisti nakon velike ofenzive pobili i u logore ili na robovski rad u Njemačku poslali ostatak civilnog stanovništva kozaračkog kraja, mahom Srba, a njihovu djecu iz logora proslijedili u Jastrebarsko, Sisak i na druge lokacije. Beljo je, suprotno takvim tvrdnjama, najavio konferenciju s tezom da je tamošnje stanovništvo zapravo stradalo od partizanske ruke, u okršaju s četnicima, pa ustašama nije preostalo ništa drugo nego da spašavaju srpske mališane, poznate kao ‘djeca s Kozare’. Samim time, nastavio je Beljo, partizani nisu oslobodili djecu u kolovozu 1942., nego su ih, zločinački podlo, napali. Da ih doista nisu spasili, potvrdio je potom Igor Vukić, amater-historičar i sudionik Beljine konferencije. Potonji je otišao korak dalje – iznio je tezu da je za spašavanje pravoslavne nejači odgovoran Ante Pavelić.

U situaciji u kojoj nadležni ne reagiraju na negiranje holokausta i genocida otvara se prostor za daljnje veličanje ustaškog i anatemiziranje partizanskog pokreta – kaže Nataša Mataušić

Na portalu Forum.tm Vukiću je potom odgovorila Nataša Mataušić, povjesničarka koja radi na doktoratu o spašavanju djece žrtava ustaškog terora, odnosno ‘Akciji Diane Budisavljević’. Točku po točku, dekonstruirala je njegove teze, prikazujući ga u pravom mraku – kao čovjeka koji manipulira i tendenciozno tumači historiju tako što koristi samo činjenice koje odgovaraju unaprijed zadanim tezama. Budući da su Vukićeve pisanije zašle i u negaciju holokausta – jer je nijekao masovno stradanje djece u jasenovačkom sustavu logora – javio se i stručnjak za to područje, docent sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Goran Hutinec. Nakon nove partije intelektualnog poniženja, Hutinec je zaključio polemiku sljedećom rečenicom: ‘Neka se ni Igor Vukić niti njegovi istomišljenici i suradnici ne zavaravaju – njihove fabrikacije i konfabulacije u srazu s istinom nemaju nikakve budućnosti.’ Ispostavilo se, barem zasad, da je budućnost njihova. Dvije godine nakon opisanih događaja, Beljo je u kolovozu organizirao sada već tradicionalnu godišnjicu ‘partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom’. Komemoracija je namjerno organizirana na Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, jer ‘žele podsjetiti na ove žrtve totalitarizma i komunističkih zločina’.

Priča je zaokružena isprikom koju je Hrvatska radiotelevizija uputila Hrvatskom žrtvoslovnom društvu. Umjesto ‘partizanski’, u prvoj vijesti napisano je da se obilježava ‘ustaški napad’. Isprika je izazvala burne reakcije u dijelu javnosti i medija. Nedopustivo je, tvrdili su oponenti, da se javni servis ispričava ustašama. Znamo li sada cijelu priču, ispostavlja se da je HRT bio u pravu. ‘Ustaše’ toga dana možda doista jesu ‘napali’ historijsko sjećanje, ali objavljena vijest odnosila se na obilježavanje ‘partizanskog napada’ iz 1942. Možda je čak i urednicima javnog medijskog servisa, poslovično sklonima emitiranju proustaškog revizionizma, ta priča zvučala nevjerojatno. Došli smo, međutim, u fazu u kojoj je sve moguće, pa i otvoreni negacionizam.

- Riječ je o fazi u kojoj se kontroverznost nameće temama za koje je odavno trebao postojati konsenzus - kaže za Novosti povjesničarka Nataša Mataušić.

- No u situaciji u kojoj nadležni ne reagiraju na negiranje holokausta i genocida, što je promovirano u nedavno objavljenim knjigama Igora Vukića i Romana Leljaka, otvara se prostor za daljnje sustavno i očigledno planirano veličanje ustaškog i anatemiziranje antifašističkog partizanskog pokreta - zaključuje Mataušić.

Kao u brojni drugim slučajevima o kojima smo pisali posljednjih mjeseci, pasivnost nadležnih organa prešla je u proaktivno suučesništvo. Slučaj Jastrebarsko samo potvrđuje da bi današnji negacionizam bio jalov bez moralne ili financijske podrške političkog centra, ponajviše vlade Andreja Plenkovića. Na ovogodišnjem skupu povodom ‘partizanskog napada’ sudjelovali su predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja. Belji i njegovom žrtvoslovnom društvu dodijelili su, pored toga, i 100.000 kuna za što kvalitetniji nastavak rada. Drugu godinu zaredom Medvedovo ministarstvo sufinancira i rad Vukićevog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, kako bi što efikasnije dokazao da djeca (i odrasli) doista tamo nisu okončali u mukama.

Katolička crkva uronjena je u revidiranje povijesti zbog aktualne pozicije u društvu, ali i nečasne, proustaške, uloge velikog dijela klera u Drugom svjetskom ratu – ističe Hrvoje Klasić

Zahvaljujući dakle potpori iz centra, mulj koji je tavorio na dnu septičke jame sada se prelijeva po javnom prostoru, prikrivajući pritom svako savjesnije tumačenje povijesti, poput sadržaja doktorata povjesničarke Mataušić. Po tom sadržaju, ‘ratnu siročad’ proizvele su dobrim dijelom nacističke i ustaške postrojbe. Nakon Bitke na Kozari, velike ustaško-nacističke operacije koja je trajala do sredine srpnja 1942., većina civilnog stanovništva nije se uspjela izvući iz njihova obruča. Pravoslavce koje nisu na mjestu strijeljali odveli su u logore pa na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Tisuće djece ubijenih ili deportiranih roditelja ostalo je bez lijekova i skrbi, neuhranjeno i zahvaćeno smrtonosnim bolestima.

Zahvaljujući naporima pojedinaca poput prof. Kamila Breslera, počela je velika akcija njihova spašavanja na čelu s humanitarkom Dianom Budisavljević. ‘Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu’, napisala je Budisavljević u svom dnevniku nakon dovoženja više stotina djece u Zagreb. ‘Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa (Alojzija Stepinca, op. a.) bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru koji je činio čuda.’

Djeca su na kraju razmještena na više lokacija. Od početka njegovog rada, kroz ‘Državni dječji dom u Jastrebarskom’ prošlo je ukupno 3.336 djece. Umrlo je njih 452 i to u prva dva mjeseca po dolasku, od posljedica katastrofalnih životnih uvjeta u logoru Stara Gradiška i sabirnim logorima u Mlaci i Jablancu. Ostala su mahom preživjela, prvenstveno zahvaljujući Diani Budisavljević i mreži suradnika koju su činili i neki službenici NDH, a koji su paralelno surađivali s partizanima. Danas se, međutim, revizionizam sastoji od teze da su ustaše zaslužni za spašavanje djece, iako su ih od početka tretirali kao neljude. Dapače, Pavelić je smjenjivao pojedince jer su se previše brinuli za ‘partizansku djecu’. Partizanski napad na Jastrebarsko i oslobađanje djece iz ustaške upravne ingerencije dogodili su se u noći s 25. na 26. kolovoza 1942.

- Od osoblja koje se brinulo za djecu nitko nije stradao. Po izvršenom napadu na gradić partizani su se povukli na Žumberak. Sa sobom su poveli i djecu, dva liječnika i osam građana Jastrebarskog koji su ubrzo pušteni kućama. Ne vidim dakle nikakav razlog žrtvoslovnih organizacija za komemoriranje toga događaja - ističe Mataušić.

Nakon završetka rata protagonistima spašavanja djece, poput Diane Budisavljević, sustavno je desetljećima unižavana uloga u tim događajima. Iako su djelatnice doma, s naglaskom na časne sestre iz Slovenije, optuživane za zlostavljanje i ubijanje djece, komisija OZNA-e nije pronašla nikakve dokaze, pa nije bilo ni razloga da ih se procesuira. ‘Da se sve to tako događalo kako pišu, a da mi nismo ništa poduzimali, morao bih se ustrijeliti’, posvjedočio je kasnije jedan doktor.

Tu dolazimo do Katoličke crkve u Hrvatskoj koja, zapravo, s Beljom i ostalima na opisani način oblikuje povijest još od one konferencije iz 2016. Iako im navedeni slučajevi daju za pravo da rasvijetle biografije pojedinih pripadnika klera koji su nepravedno optuživani za zločine, oni su se, po tko zna koji put, priklonili potpunom revizionizmu. Jedan od ključnih razloga svakako je Alojzije Stepinac, kojemu se zbog aktualnih lobiranja za svetački status nastoji pripisati krunska uloga u spašavanju 7.000 djece, iako zasluga prvenstveno ide Diani Budisavljević i njenim suradnicima. Dapače, kako je vidljivo iz njenih dnevničkih zapisa, Stepinac se oglušio na prvotne apele, da bi doista reagirao mjesec i pol dana nakon toga.

No danas istureni crkveni ljudi, poput glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića, tvrde da je nadbiskup intervenirao ‘čim je saznao za tu ratnu djecu’. Ostatak njegove kolumne iz koje je izvučen citat puno je, međutim, zanimljiviji jer ilustrira crkveni historijski revizionizam. Prije dva tjedna Miklenić se osvrnuo na komemoriranje umrle djece u Sisku. Zasmetala mu je izjava Milorada Pupovca da je to ‘po broju žrtava bio najveći i najzloglasniji dječji logor u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’ te da je ‘kroz njega prošlo blizu 7.000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano’. ‘Dok god je tako u današnjoj Hrvatskoj, predstavnici hrvatskih državnih vlasti ne bi smjeli sudjelovati ni na kojoj komemoraciji na kojoj se oživljavaju mitovi i komunistička i velikosrpska ‘istina”, zavapio je Miklenić, koji je tvrdnju o ‘najvećem i najzloglasnijem logoru za djecu’ nazvao gnjusnom laži. Prema nepotpunim podacima, u Sisku je od bolesti i loših uvjeta umrlo između 1.700 do 2.500 djece.

- Sisak je u doslovnom smislu bio logor za djecu, vjerojatno jedini takve vrste u cijeloj okupiranoj Europi. O tome svjedoči ne samo smrtnost djece, već i brojna svjedočanstva onih koji su kroz njega prošli i uspjeli preživjeti, kao i onih koje je služba tamo slučajno dovela - kaže Mataušić.

No kad po strani ostavimo Miklenićeva sablažnjavanja, zanimljivo je vidjeti odakle crpi ‘istinu’ koja se suprotstavlja navedenim ‘gnjusnim lažima’. Pozvao se na tekst ‘O dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine’ diplomiranog građevinskog inženjera, vjeroučitelja, crkvenog glazbenika i pisca Lojze Buturca. Izvor je zanimljiv jer se u tekstu tvrdi da su ‘u Sisak već dovezeni mrtvi’, dok je liječnik Antun Najžer nakon rata osuđen na smrt unatoč, tvrdi Buturac, zaslugama za spas djece. Njegove ‘zasluge’ najbolje se očituju u vjerodostojnim optužbama da je logorska uprava na čelu s njim ne samo ignorirala loše stanje djece, već ga i poticala miješanjem zdrave i bolesne djece, slabom ishranom, otuđivanjem hrane i posteljine, neadekvatnim smještajem te možda trovanjem. Potonje nikad nije dokazano, ali ostatak ‘zasluga’ dovoljan je pokazatelj Miklenićeve ‘istine’ o događajima u Sisku. Mogao je spomenuti pojedince i građane koji su tamo doista spašavali maloljetnike, pa i predstavnike Crkve koju predstavlja, unatoč kontroverznom ‘koloniziranju’ kozaračke djece po katoličkim kućama, što je tema za cijeli jedan tekst. To, međutim, nikad nije praksa Crkve. Ona radi u totalitetu, predvodeći i podržavajući najodurnije oblike proustaške revizionističke politike. Tako su primjerice Romanu Leljaku za promociju filma i knjige o Jasenovcu ustupljene crkvene prostorije u Zagrebu, Splitu i Vukovaru, a minule srijede u sisačkoj biskupiji održano je predstavljanje Vukićeve knjige ‘Radni logor Jasenovac’. Upravo je Glas Koncila prvi objavio Vukićev revizionistički feljton o Jasenovcu. Kad je riječ o stradanju kozaračke djece, povjesničar Hrvoje Klasić kaže da je svima, pa i Crkvi, dovoljno postaviti dva logična pitanja.

- Čak i da je NDH pružila utočište, a Crkva spašavala tu djecu, zašto su ih i od koga spašavali? Odgovori na ta pitanja ujedno su i najbolji smjerokaz o tome tko je bio na strani dobra, a tko na strani zla - kaže Klasić, koji smatra da je Crkva uronjena u revidiranje povijesti zbog aktualne pozicije u društvu, ali i nečasne, proustaške, uloge velikog dijela klera u Drugom svjetskom ratu.

- Ponekad se čini da im je bolje da je nešto ‘hrvatsko’, pa makar i zločinačko, nego da je ‘nehrvatsko’, čak i kad je ovo drugo Hrvatima donijelo modernizaciju i bolji život. To je za mene stravično saznanje - zaključio je Klasić.